sreća je relativna.

i ovo mi je još jedna izlika za novi početak, da dam sebi novu šansu. ovih tristo i nešto dana mi je bilo... pa, i ne tako loše. puno nove glazbe, novih iskustava, zaljubljivanja, svađa, sreće i smijeha. i znam da nisam ipak iz svega toga izašla kao pobjednica. jer možda se nisam najviše trudila. i mogla bih to i ispraviti. da sljedeći put bude bolje.

želim više umjetnosti, više kazališta, više glazbe, više fotografije, više kina, više... života.

želim biti odlučnija i sigurnija. i smirenija.

želim više viđati anu. opet onako slušati ju dok priča i stalno i svaki put iznova učiti od nje.

želim se jednom zauvijek oprostiti s prijateljstvima koja mi nanose toliko boli i baš nimalo ljubavi.

želim dokazati svima da mogu više nego što oni misle.

želim zabilježiti svaki snažan osjećaj. ljubav, sreću, bol, euforiju. negdje.

želim imati bilježnicu koju ću uvijek sa sobom nositi i stalno u nju zapisivati nešto.

ne želim se više toliko svađati sa starcima.

želim pronaći nešto zauvijek. i više se truditi. sigurno mogu više od ovog.

i ne želim više toliko razmišljati o prošlosti. ne, ne, ne više.



moj soldier of fortune kaže da mu je još stalo do mene.
ali prijateljicu sam ipak izgubila.
i sad mi stvarno ne ide više pisanje i objašnjavanje tog osjećaja.

ali volim ovo mjesto.
sretna vam nova godina.

definitivno uživam. i osjećam se tako jako živom. i sve je nekako zavodljivo i drago.
i palach i praznici i zima.
najradije bih da ju mogu zagrliti i s njom podijeliti sve te sitne radosti. i jedva čekam taj drugi mjesec da u tih nekoliko trenutaka dotaknemo cijeli Svijet.
jer ovo vrijeme je kao stvoreno za nas.

pokušala sam vratiti prijateljicu koju sam izgubila. ali to nije bilo dovoljno. i pokazala sam joj sve što sam uspjela napisati. i baš mi ništa nije rekla na sve to.
prestajem žaliti nekako.

fali mi moj prijatelj tomi. prijatelj kojeg sigurno nikad nisam ni imala. ali fale mi razgovori s njim tako jako.
ne znam gdje je nestao.

oboje su otišli, ili sam ih ja pustila. i sve se više bojim da znam da se neće vratiti.


ali upoznajem novi osjećaj i osjećam se voljenom. i volim.

dočekala sam i ovo vrijeme. napokon. jer trebalo mi je samo malo da skupim misli razasute po svim ljudima koje sam nastojala zaustaviti i ne dopustiti im da odu. još jednom.
pokušala sam ne žaliti i naviknuti se na možda i istinu da most kojeg sam nastojala izgraditi među nama više i ne postoji. promjene koje su za sobom uzimale još jedan dio mene bi me uvijek uspjele uplašiti. a previše se bojim suza kada se suočim s tim strahom. jer tada sam sebi najveći neprijatelj, čak i više nego inače.

i tako uvijek zastanem između normale što je jednom davno sigurno činila moj svijet, i promjene koja mi je na tako grub i bezosjećajan način nametnuta. kao kad listaš knjigu i na trenutak zastaneš sa stranicom u zraku i poželiš još samo jedan zadnji put pročitati te riječi, a nešto nepoznato ti govori da moraš dalje.
ponašanje mi je nešto poput razmaženog kada poželim vratiti sve ono što sam znala, sve što bi mi davalo najtopliji zagrljaj čak i kada bih sama slušala tišinu. sa svakim trenutkom kada gledam osobu koja se u jedno ljepše vrijeme predstavljala kao moj prijatelj osjećam u glavi kako netko odlučnim pokretima gumicom briše toplinu iz svih onih zajedničkih... uspomena.
pažljivo slušam ljude kada mi govore kako smo bile nerazdvojne i drage zajedno, jer se sama ne mogu sjetiti kakav je to osjećaj bio.

ponekad je lijepo zamisliti kako možda ipak postoji nešto što se može učiniti, a da mi to jednostavno nismo još otkrile. više ne znam ni je li običaj zatražiti pomoć, ni što bi smatrali ispravnim sada.
u cijeloj toj masi ne mogu izdvojiti ni jednog lažnog ideala, jer je toliko dobrih kopija da me sve to zbunjuje.

iluzija, stvarnost, najljepša noćna mora, bajka. u čemu je razlika?


pišem rečenice duže no ikad, a opet su tako kratke i nedovoljne za sve udarce i nježnosti koje dobivam.

opet postajemo Mi. krenuli smo prije nekoliko dana i samo mi treba malo vremena da se naviknem.

jedno prijateljstvo sam izgubila, a drugo kao da nikad nisam ni imala. ne znam više ni što bih rekla na to i nemam baš nikakve ideje. opet ću imati taj gadan osjećaj krivnje i ništa ga neće moći izbrisati.
izašli su iz mog života. ni sama ne mogu objasniti kako.
tješi me jedino što znam da ipak imam uz sebe tri osobe koje mi znače više. više od ičeg.
a sad je tu i on.

pucamo po šavovima.
za školu nisam bila sposobna danas. i ni sutra neću biti.
treba mi sna. i odmora.

post posvećen najdražem mi djetetu sreće.




sigurna sam da bih bila puno sretnija ovdje kad bih imala doslovno pored sebe nju. tako medeno dragu i punu neke dječačke ljubavi.
da ju mogu voditi na kave u palach i kosi toranj, da se možemo zajedno smijati do besvijesti bez da marimo za svijet, da ju zagrlim kad bude tužna, da me vidi i kako plačem, da ju mogu voditi na koncerte i da ide sa mnom u dallas po novi album.
da mi može reći sve što ju muči i da joj pokušam pomoći i kažem kako na kraju sve mora biti oke. jer inače nema smisla.
da se mogu zatrčati prema njoj i zagrliti ju kad ju vidim, kao što činim kad mi je netko strašno drag.

srećo, zašto si tako daleko? :(
ni emesen, ni fejs, ni blog ne mogu nadoknaditi sve to.
bila sam jučer na rirocku i sigurna sam sto posto da bi sve to bilo puno posebnije da sam te mogla ugledati svaki put kad bih se okrenula.

uzela sam nakon dugo vremena dnevnik u ruke i pustila nekome u sebi da piše. ako je još uvijek ostalo nešto od onog Ja što sam nekada bila.
promijenila sam sve. u svakoj sam priči koja mi je nešto značila davala dio sebe. sve dok na kraju nisam ostala bez ičega.
strah me je pitati se sad što sam ja.

izgubila sam sebe. i ovo što sada drugi vide nisam ja.
želim se vratiti na svoje.
htjela sam samo znati hoće li nekome to faliti, ono moje pravo ja.
i fali.

želim se zahvaliti još jednom, još jedan nedovoljan put, osobi koja u meni kao da vidi nešto bolje od onog što pokazujem.
hvala što si upotpunila moj život kao nitko dosad i što si tako nezamjenjiva.
hvala ti što me voliš i onda kad to ne zaslužujem, što pratiš svaki moj pad i svaki moj uspon. što se veseliš svakom mom osmijehu i što te uvijek zanima nešto o meni.
hvala što si mi napokon odlučila reći u čemu griješim.

i želim vratiti onaj dio koji sam izgubila negdje, kada sam krenula u nekom krivom smjeru. i znam da ćeš mi pomoći. i znam da ćemo uspjeti.

uzela sam dnevnik u ruke i odlučno krenula stvoriti nešto što bi trebao biti taj alter ego koji me toliko opsjeda. i iz cijelog tog lista papira nastala je audrey, moj prekokrasni alter ego.

srećo moja, tako mi je malo falilo da te ne izgubim, da te ne otjeram od sebe i da na kraju ne ubijem i sebe time. nikad neću shvatiti zašto si ostala pored mene, nakon svega što sam učinila.
šuki. jubek. srećo.