|
post posvećen najdražem mi djetetu sreće.
sigurna sam da bih bila puno sretnija ovdje kad bih imala doslovno pored sebe nju. tako medeno dragu i punu neke dječačke ljubavi.
da ju mogu voditi na kave u palach i kosi toranj, da se možemo zajedno smijati do besvijesti bez da marimo za svijet, da ju zagrlim kad bude tužna, da me vidi i kako plačem, da ju mogu voditi na koncerte i da ide sa mnom u dallas po novi album.
da mi može reći sve što ju muči i da joj pokušam pomoći i kažem kako na kraju sve mora biti oke. jer inače nema smisla.
da se mogu zatrčati prema njoj i zagrliti ju kad ju vidim, kao što činim kad mi je netko strašno drag.
srećo, zašto si tako daleko? :(
ni emesen, ni fejs, ni blog ne mogu nadoknaditi sve to.
bila sam jučer na rirocku i sigurna sam sto posto da bi sve to bilo puno posebnije da sam te mogla ugledati svaki put kad bih se okrenula.
|
