Marketing
jedna od onih bez naslova
dočekala sam i ovo vrijeme. napokon. jer trebalo mi je samo malo da skupim misli razasute po svim ljudima koje sam nastojala zaustaviti i ne dopustiti im da odu. još jednom.
pokušala sam ne žaliti i naviknuti se na možda i istinu da most kojeg sam nastojala izgraditi među nama više i ne postoji. promjene koje su za sobom uzimale još jedan dio mene bi me uvijek uspjele uplašiti. a previše se bojim suza kada se suočim s tim strahom. jer tada sam sebi najveći neprijatelj, čak i više nego inače.
i tako uvijek zastanem između normale što je jednom davno sigurno činila moj svijet, i promjene koja mi je na tako grub i bezosjećajan način nametnuta. kao kad listaš knjigu i na trenutak zastaneš sa stranicom u zraku i poželiš još samo jedan zadnji put pročitati te riječi, a nešto nepoznato ti govori da moraš dalje.
ponašanje mi je nešto poput razmaženog kada poželim vratiti sve ono što sam znala, sve što bi mi davalo najtopliji zagrljaj čak i kada bih sama slušala tišinu. sa svakim trenutkom kada gledam osobu koja se u jedno ljepše vrijeme predstavljala kao moj prijatelj osjećam u glavi kako netko odlučnim pokretima gumicom briše toplinu iz svih onih zajedničkih... uspomena.
pažljivo slušam ljude kada mi govore kako smo bile nerazdvojne i drage zajedno, jer se sama ne mogu sjetiti kakav je to osjećaj bio.
ponekad je lijepo zamisliti kako možda ipak postoji nešto što se može učiniti, a da mi to jednostavno nismo još otkrile. više ne znam ni je li običaj zatražiti pomoć, ni što bi smatrali ispravnim sada.
u cijeloj toj masi ne mogu izdvojiti ni jednog lažnog ideala, jer je toliko dobrih kopija da me sve to zbunjuje.
iluzija, stvarnost, najljepša noćna mora, bajka. u čemu je razlika?
pišem rečenice duže no ikad, a opet su tako kratke i nedovoljne za sve udarce i nježnosti koje dobivam.
Post je objavljen 19.12.2008. u 18:44 sati.