Marketing
black
ljudi odu onako kako i dođu. i ja svaki put iznova učim. uzalud.
opet se zaustavljam pred najtežim dijelom, i opet ne mogu skupiti hrabrosti i reći zbogom. znam da se ništa više ne može učiniti i da ja ne želim više to, ali se još jedanput blokiram, baš kad treba izgovoriti te riječi.
još uvijek sam ono isto dijete kojemu je potreban samo jedan snažan zagrljaj i dvije-tri riječi utjehe, da bi nastavilo dalje, da bih ustala nakon pada. još jednom.
još me uvijek sitnice mogu dovesti do ludila i najvećih suza i još uvijek sam sposobna izgovoriti najteže riječi, koje sigurno nikad nisam i nikad neću misliti.
čim se smirim i uzmem zraka, riječi pofale i u trenutku zaboravim smisao objašnjavanja i pomislim kako jednostavno sve... nije vrijedno truda.
potreban mi je netko tko će me saslušati bez da ja sama osjetim grižnju savjesti. potreban mi je netko koga ću moći slušati i u čijim ću se pričama moći zamisliti kao najsretnija osoba na cijelom svijetu i dalje.
zaljubila sam se i volim kao nikad dosad. i što više prilike imam voljeti njega, to više dopuštam sebi da volim sve više i više ljudi, sve one koji su zaslužili to i kojima, na kraju krajeva, ja to istinski i dugujem.
navečer u krevetu zaspem okrenuta leđima prema zidu, u sanjarskom uvjerenju da ću ugledati sjaj njegovih očiju svaki put kad se okrenem. ali to nikad ne učinim, ili barem ne budna.
uživam u glazbi, učim, i nastava mi nije ni toliko dosadna. voljna sam učiti.
pružam pažnje ljudima koje smatram vrijednima toga i još nisam požalila.
je li ovo život? onakav kakvog želim? vjerujem da i nije. ali trenutno mi nije potreban. učim prilagođavati se. sve dok se jednog dana ne vratim svom svijetu i svu svoju sreću povedem za sobom.
Post je objavljen 15.01.2009. u 18:21 sati.