sreća je relativna.

volim ovaj grad. sa svim tim mjestima. s palachom, contom i jednom malenom mirnom ulicom u centru. sa svim kišnim vikendima i sa svim parkovima i tajnim ulicama. i volim što sam baš ovdje upoznala sve te ljude koji čine Mene.

ideju za ovaj post je stvorio današnji kratki razgovor s mojim najdražim uličnim sviračem. kada sam čula kako svira preposebnu pjesmu.

sd* dolazi s kovanicom od pet kuna: "oprostite, jeste li svirali maloprije 'house of the rising sun'?"
us: "molim...?"
sd* odlučno: "jeste li, možda, maloprije svirali 'house of the rising sun'?"
us: "...da, jesam."
sd* ubacuje pet kuna u futrolu gitare. i kreće.
us: "a kako ti to znaš?"
sd*: "pa eto. :)" i odlazi.
ulični svirač još jednom počinje svirati 'house of the rising sun'. siamese se okreće. i nasmiješe se jedan drugome. i siamese se smije cijelim putem do kuće.

definitivno najbolji ulični svirač. ^^

drago mi je što se našla barem jedna osoba koja mi je rekla da nisam pogriješila i da sam učinila ispravnu stvar. jer htjela sam vjerovati da može biti lijepo i stvarno.
i vjerovala sam. i čvrsto sam se uhvatila za tu mogućnost i mislila samo na to. i onda se dogodilo ono što sam sa svom svojom sigurnošću cijelo ovo vrijeme odbacivala. ili barem počela.

ne znam koliko osoba može biti slijepa. ali ne ja, već on.
ne znam u čemu sam pogriješila. ali možda i nisam.
dala sam cijelu Sebe. dala sam sve što sam imala. svakog trenutka sam mu davala najbolje od sebe. svakim trenutkom sam mu poklanjala sve više i više ljubavi, ne znajući ni odakle mi toliko. u trenutku kada sam odlučila priznati samoj sebi da sam mu poklonila svoje srce, u trenutku kad sam pomislila da ga možda i volim i nije me bilo strah, sve se srušilo.

suza je bilo toliko da su jedva izlazile na površinu i odjednom sam se našla kako čujem samo jecaje i ne prepoznajem se. pokušala sam odmah izbaciti sve iz sebe. ali ono što sam uspjela izraziti je bio samo mali dio onog što se stvorilo u meni u trenutku.

u tako kratkom razdoblju sam uspjela pružiti nekome toliko ljubavi i nježnosti i stvoriti među nama posebni svijet u koji nije mogao ući nitko osim nas. jer ja to nisam dopuštala. tamo me u svakom trenutku mogao imati i tamo bi me uvijek našao. kadgod bi pomislio da klone duhom, pružila bih mu djelić sebe i pustila ga neka kaže što god poželi, ako bi mu to pomoglo. i mislim da sam ga uspijevala nasmijavati i činiti ga sretnijim.
i najviše me zaboljelo što sam shvatila da mu ništa od toga ne fali, a ni neće, i što još uvijek ne shvaća da nikome nisam dopustila da me upozna na taj način, osim njemu.
srušio je odnos koji sam ja tako marljivo gradila. a i on. i sve je to samo odbacio.

a tako se utješiš kada možeš nazvati prijateljicu i kada te ona potpuno razvedri. i kada možeš nazvati tomija i u suzama mu reći da je imao pravo.
i imati filipu pored sebe je nešto najdivnije.




i gledam nas na ovoj slici. zar nismo predivne?
i daje mi toliko snage saznanje da sam ipak upoznala osobu sličnu sebi.
i onda snažnije pogledam osobu koja bih trebala biti ja. gledam ju u oči. i samo se nadam da je u njoj ostalo još malo snage, samo još malo, dovoljno da se izdrži danas i sutra.
za sve ostalo tu je onaj svijet skriven duboko u meni.

odlučim se za monotoniju, ali se već sljedećeg trenutka predomislim.
odlučim ne osjećati, ali se uplašim same sebe. pa opet... odustanem.
dok njega čekam tamo gdje me svakog trenutka može imati cijelu, želim se posvetiti nečem drugom.
palim novi album iz skromne kolekcije i podsjetim samu sebe da moram pokupovati sve one ploče koje su dobili u dallasu. damn. kao san snova.




ono što želim reći je.
žao mi je. stvarno mi je žao. da, gimnazija je super iako ti oduzme svo vrijeme koje poželiš i ubije te u pojam barem jednom dnevnom. da, teško je i da, trudim se i da, zbilja oduzme previše vremena.
ali ovog sam puta mogla učiniti i bolje. dječački naivno se nadam da nije prekasno i vjerujem. i vjerujem.
kada ni sama ne mogu i ne pokušavam shvatiti vlastite stavove, razmišljanja ili reakcije, ona je tu da to učini umjesto mene. ona je dio mene. ona je dio koji se istakne svaki put kada se spotaknem i počnem padati dublje.
više se ne sjećam što sam pomislila kada sam ju upoznala. jer svaka pomisao na nju nakon toga nije imalo veze s prvim dojmom. i imam potpuno pravo predstaviti ju kao jednu od mojih "heroes" pa čak i ako nitko ne shvati zašto. nekako se našla pored mene. i onda smo se nekako počele družiti. i u jednom neodređenom trenutku postale, kao što ona kaže, bestice. i tako sam ju prihvatila kao dio sebe. i ona sada čini mene. i s njom sam potpuna i sada ne želim prihvatiti pomisao da bismo se mogle udaljiti.
znam da joj sigurno neću moći zahvaliti zbog onoga što je pa se pokušavam barem malo odužiti i volim ju najviše.
otpočetka smo bile posebne. i ostat ćemo do kraja. sigurno.
volim joj poruku započeti s "jubek" i volim kada me pozdravi sa"'ej, mala" i volim kada dođe do mene onako sva vedra i sretna, dovoljno da me oraspoloži, kako bi ona mogla stvarno reći kako je, i kako bih ja mogla biti uz nju da ju utješim ili zagrlim što jače mogu.
žao mi je. ovaj put sam mogla učiniti bolje. mogla sam, sigurno sam mogla. jer ona je dio mene koji se pojavi kada zaboravim tko sam.

i da ti sad kažem jedno slatko malo "volim te"? ali to već sigurno znaš. no ti ionako znaš što sve želim sada tu zapisati. pa ću te sad onda samo zamoliti da lagano sklopiš oči i vidiš sve što sad ne mogu opisati, kolikogod se ja trudila.

želim opet otvarati prozor za savršen dan.
ali dosta mi je žaljenja za prošlim vremenom i onim što ne mogu vratiti.
i tako je predivno imati one trenutke kad je cijeli Svijet naš i kada možemo baš sve. mogla bih ispričati priču o svakom našem trenutku, kada ga vidim sretnog, kada se ponaša djetinjasto, kada se smije i kada se čudi svemu.
i sigurna sam da ga naši ternuci čine sretnijim. i volim kada me nesvjesno nekako uhvati za ruke i kada ga pitam zašto to radi i kada kaže da ne zna i kad na kraju kaže da mu je to navika. i volim kada me zagrli. i volim mu dati pusu. i volim pjesme koje me podsjećaju na njega.
i tako sam sretna s njim. i ne želim slušati ljude koji ne znaju, koji ne poznaju dovoljno ni mene, a ni njega.




jučer mi je ostalo u lijepom sjećanju. i mislim da opet počinjem stvarati uspomene. volim palach i Voolim sve što puštaju u palachu. i filipa i ja smo jučer vidjele jednu malu izložbu u palachu i oboje smo pomislile na the cure i na "boys don't cry" i na "in between days". i volim filipu i volim što se tako dobro slažemo u glazbi.
i volim rutinu što svake subote idem na njihovu probu i slušam kako se nastoje što jasnije i što bolje izraziti.

i petru isto volim. jer je tako draga i posebna. i puno više od prvog dojma.

sad me već vjerojatno čeka pred zgradom i sigurno ću opet kasniti. idemo na kavu. :)

cijeli svijet glumi.
osjećaji mi se ponekad učine tako krivim i pogrešnim da poželim prestati osjećati.

sigurna sam da me treba. i isto tako ja njega trebam.
i najradije bih da on i ja možemo opet biti Mi. a kažu da ništa nije moguće. i filipa mi kaže da mi Moramo biti Mi.
ne mogu prestati razmišljati o tome i to me ubija.

govorim si. ako je to prava ljubav, bit ćemo Mi.
želim naučiti nešto od djeteta koje sam bila, kada nisam marila za Svijet.




ovo nije trebalo ovako ispasti.
vratim se kad smislim nešto bolje.

samo čekam dan kada me neće biti strah. čini mi se kao da pogriješim, u kojem god smjeru da krenem. izgleda da mi ne preostaje ništa više osim da vjerujem u bolje sutra, dok nastojim živjeti bolje danas. želim doći u vrijeme kada više neću osjećati toliki pritisak i kada ću biti sigurna u ono što želim učiniti, dovoljno da se na to i odlučim, bez straha. znam da će jednom sve doći na svoje mjesto. i ne znam zašto mi se svaki put smije kad mu kažem da će sve biti oke. i želim da prestane s tim. govorim mu to nastojeći i samu sebe uvjeriti, a ironičnim osmijehom mi nikako ne pomaže.




želim usporiti, stati pred njim, natjerati ga da me pogleda, najnježnije uzeti njegovo lice u hladne ruke, gledati ga na beskrajno dug način, poljubiti ga onako slatko u obraz, provući mu prste kroz kosu i zagrliti ga.
rekla sam kako on i ja nikad nećemo biti mi i kako ću samo prestati razmišljati o tome jer je uzalud. a cijelo vrijeme sam se bojala te rečenice tako jako. i pokušala sam pobijediti to.
ne znam je li vrijedno čekanja više. previše se toga izmiješalo.
cijelo vrijeme smo tako bliski, a tako udaljeni.
i mrzim ga kad pokušava pojednostaviti stvari i izbaciti i zanemariti svaki svoj osjećaj. prema meni.

ne mogu shvatiti što bih trebala učiniti i od čega krenuti.

našla sam dvije savršeno naše pjesme.
oh, zašto cijeli svijet ne može nestati na trenutak i pustiti nas da riješimo sve zajedno i u miru?

imam jedno pitanje.
postoji li naše mjesto pod suncem?
učinila sam sve kako bih zaslužila sreću s tobom i na kraju više ne znam jesam li uspjela.
Mi ne zaslužujemo ovaj svijet.

sve što sam o sebi htjela reći trenutno je nebitno.




želim ovdje sada zapisati nešto.
filipa je stvorenje zbog kojeg mi se svijet već toliko puta učinio ljepšim. i kad bi bilo samo malo više osoba poput nje, svijet bi bio zanimljiviji i divniji. ali znam da onda filipa ne bi bila više tako posebna i jedinstvena. pa sam zbog toga presretna što sam imala priliku upoznati ju.
mazohist voli đeri. ^^
i nema šanse da mi itko oduzme koncert u zagrebu s filipom.