sreća je relativna.

ne znam kada sam prestala biti dijete i smijati se na sav glas sitnicama. kada sam prestala skakutati od sreće. ne mariti za gluposti. i sanjati lijepe snove. ne mogu se sjetiti što se dogodilo.

ne znam kada su mi dani prestali biti priče i kada sam prestala biti onako dječački naivna i optimistična.

ne pamtim više zašto je izašao iz mog života i tko ga je pustio. ne pamtim razlog naše svađe. ne pamtim zašto nismo više tako bliski.




čini mi se da sam dala sve od sebe i krenula dalje. još jednom si dajem pravo na zaljubljenost i šansu za ljubav.

dani mi prolaze bez nekog posebnog značenja i bez novih uspomena. počela sam ih samo nizati na papiru i više uopće ne shvaćam kako je sve postalo ovakvo.
ne znam što je učinilo od mene ovo što sam sada.
treba mi samo malo vremena. sigurna sam da ću opet doći na svoje.
mogu ja to.

ne mogu se sjetiti zbog čega je sve prestalo biti onako sretno i zaigrano.

želim k sebi opet onaj osjećaj slobode i bezbrižnosti.
naša je generacija zaslužila biti sretna više od svega. i čini se tako krivim biti naviknut na svu tu bol i patnju.
nešto ne bi trebalo biti kako je.

osjećam kao da nešto silno želim, iz sveg srca. nešto što bi me do kraja upotpunilo. ono nešto što kao da fali. uporno se okrećem oko sebe i tražim onu sitnicu koja bi možda učinila moj život smislenijim. nikako se ne mogu smiriti. muče me besmislice, a stvarne probleme kao da uopće ni ne doživljavam.
ne mogu razbistriti misli i iz stotog pokušaja pokušavam krenuti od nečeg. pomišljam kako sam potpuno zaboravila kako krenuti ispočetka i tražim nekog da mi objasni. ne mogu više sa sigurnošću reći u čemu griješim, a kao da je to jedino što činim. ne razumijem kako uspijem svaki put reći potpuno krivu rečenicu, u potpuno suprotnoj namjeri. više ne mogu ni dokučiti što je ispravno od onog što činim, a što nije. sve se čini tako prividnim.

više uopće ne osjećam Sebe.

imam noćne more kojih se sjećam u magli. ne mogu ih se otarasiti ni cijeli dan nakon toga.
smijem se jer mi je smiješno, a opet nisam u to sigurna. smijem se, a već sljedećeg trenutka razmišljam duboko i suze mi naviru na oči.
ne znam što se dogodilo da sam zaboravila čemu sve. i samo želim da mi se opet to vrati.
sve se čini tako relativnim, a na etici nas uče da nije sve tako. i ljepše mi je vjerovati u to.
poželim ne znati i samo pokriti uši. i vrištati. i tražiti pomoć.
opet čitam sve ovo istim tonom s kojim sam počela. sve je monotono.

želim nešto tako jako, iz sveg srca. i ne znam što je to.

ne mogu, a da ne osjetim samo mržnju i ništa više prema jednoj osobi. želim postati ravnodušna jednom zauvijek i ne vraćati se više na isto.

ne znam što radim i ne mogu se prepoznati.
mislim da je ovo samo još jedan loš trenutak.

trenutno sam čisto oke.

srednja je teška, ali ne žalim se. gimnazija je zakon. ^^
ne volim sve profesore, ali se našlo dvoje kojima ne mogu baš zamjeriti nešto posebno. bilo bi svima puno lakše kad bi oni shvatili kako pretjeranom strogoćom i krutošću neće ništa postići. nije mi jasno zašto svaki put dolaze isfrustrirani na nastavu. ako mi možemo ostaviti privatni život sa strane, valjda mogu i oni.
u osnovnoj mi je najdraži profesor bio ujedno i najstroži. ali obožavali smo ga. ili barem ja jesam. srećom, gimnazija i moja bivša osnovna su u istoj zgradi pa ga k. i ja možemo posjećivati. ^^
bivša ravnateljica me više ni ne pozdravlja. divno.
ali bitno da imam odličan razred. i ugodno su me iznenadile osobe od kojih sam to najmanje očekivala.
j. je tako divno stvorenje. obožavam ju.

palach nam je nadohvat ruke i lijepo je tako često viđati osobe koje ti nešto znače. a glazba koja se pušta je taman po mojem ukusu. jednom su puštali hendrixa, jučer sam čula u2, smashing pumpkins i pepperse.
još kad bi pustili the cure, bowieja ili možda cranberriese. ah. ^^




najteži dio u svemu je što se svaka situacija događa samo jednom. prisiljeni smo učiti brzinom svjetlosti.
vjerojatno najtužnija je spoznaja da u životu možda nikad nećemo naići na nekog poput sebe, tako da, kad si u njegovoj blizini, osjećaš dom.
pitala sam danas kako znaš da ti baš danas neće slomiti srce. rekla je da ne možeš znati. ali opet riskiraš. kaže da nije bitno što će biti sutra. oduvijek sam to znala u teoriji, u praksi to nisam znala primijeniti.
ja živim za sutra, kakogod to drugi protumačili.
ljude ćeš teško naučiti da tvoj način nije pogrešan, već drugačiji. ja sam se počela pitati i zašto bih, i čemu sav taj trud.

još uvijek puno griješim u međuljudskim odnosima. nastojim ne činiti to, ali očito se ne trudim dovoljno. moram dati sve od sebe da više nikad ne počinim te greške. nadam se da mogu i bolje.
imam uvrnuti smisao za humor. i nije mi uvijek drag. previše sam sarkastična i previše sam ironična. i mrzim to ponekad.
povrijedim ljude s potpuno suprotnom namjerom. i svjesna sam da je glupo svaki put iznova ponavljati da mi je žao i da neću više. žao mi je. ali stvarno je. i nastojat ću ne ponoviti to više.
moja obećanja sad već postaju izlizana i lažna.
za sve sam ja kriva.
priznajem.



još jedan post posvećujem njemu, ovaj put uvjerena da sve to nije uzalud. još uvijek mislim da je on toga vrijedan. glupo je i jadno s moje strane posegnuti za blogom svaki put kad nisam sposobna nešto iz prve reći u oči.
i opet ponavljam, žao mi je.

mislim da u životu nisam upoznala tako osjetljivu osobu. a na prvi pogled dobiješ potpuno drugi dojam. strašno je osjećajan i ponekad stvarno mislim da griješi što neke stvari previše uzima k srcu jer tako samo sebi nanosi bol. joj, neke stvari mu jednostavno ne možeš objasniti.
iskren je. ali neki put mu je previše teško reći istinu pa ju prešuti. a ne možeš ga uvijek kriviti zbog toga. ali ne laže. zapravo, ponekad pokuša nešto slagati, ali mu jednostavno ne ide. ne zna on lagati dobro.
gotovo uvijek je u centru pažnje i baš je onakav tip osobe koju ne podnosim. ali on je iznimka.
svi ga vole, svima je drag. svaka cura ga želi imati za sebe, svatko mu želi biti prijatelj. on kaže da je prema svima isti. ali ja se ne slažem.
on voli svoju curu s kojom se svađa, smije, plače i veseli. i ona isto tako ne može ne voljeti njega.
lijepo se smije i ja ga volim vidjeti sretnog. ne volim kad je tužan.
moraš se oko njega truditi. jer on je jednostavno takav. i on je jedna od onih osoba vrijedna truda.
ja smatram da sluša dobru glazbu. uz jednu iznimku. koju zanemarim. bitno da on voli purple. ^^ volim pričati s njim o glazbi. volim čuti njegovo mišljenje. pa čak i o panku, oko kojeg se nikako ne slažemo. volim čuti što misli o panku, čak iako se skoro nikad nisam složila oko toga. a on mi ne želi uvijek reći svoje mišljenje, kada zna da se nećemo složiti, jer misli da ću se naljutiti.
ima i on svojih mana. na sreću, u svojoj kratkoj prošlosti sam naišla na jednu osobu koja me naučila isticati vrline, a prihvatiti mane. pa tako i ja nastojim učiniti i za njega. često puta i pogriješim, znam.
ne volim se svađati s njim. ali to stvarno ne volim. jer uglavnom budem ja kriva. i uvijek, bez iznimaka, osjećam se užasno nakon toga. ne mogu to opisati.
nedavno smo se bili posvađali. i pomirili smo se. i zbog toga sam sljedeća dva dana bila sretna.
sretna sam kad je on sretan. i nikako da shvatim zašto ne otvori oči i uvidi kakav je uistinu, da vidi da je zapravo puno više od onog što misli da je.
volim one duge razgovore koje smo znali voditi jedno jako kratko vrijeme. i to mi jako fali.

ali ja griješim. sarkastična sam i previše. i ironična. i uporno zaboravljam koliko to njega zaboli. i ne želim više ponavljati kako mi je žao. ne želim više govoriti da mi je žao i ispričavati se. ne želim da više uopće bude potrebe za tim. želim se promijeniti. i dat ću sve od sebe.
on je jedna od onih rijetkih osoba koje mi daju nadu da ipak nije sve fejk. da ipak postoji nešto zauvijek.
karmen volim zauvijek.
bolero kid volim zauvijek.
anu volim zauvijek.
toniu volim zauvijek.
želim i tomija voljeti zauvijek.

jer kao da je došao u moj život baš onda kada mi je to bilo najpotrebnije.
već sam rekla da je on meni nešto poput neznanog najdražeg prijatelja. ali neka bude i ovdje zapisano, čisto zato da ne zaboravi.

baš sam idiot što svaki put tako jako pogriješim.

ja sam srebrni letač. ^^




nekako se u zadnji čas sve posložilo na mjesto.
sve je oke.
mislila sam da ću danas plakati i plakati. ali nekako ne vidim razlog.
volim i voljena sam.

i, bez obzira na sve, ja jesam i zauvijek ću ostati sretno dijete. ^^

sretan mi rođendan.