|
osjećam kao da nešto silno želim, iz sveg srca. nešto što bi me do kraja upotpunilo. ono nešto što kao da fali. uporno se okrećem oko sebe i tražim onu sitnicu koja bi možda učinila moj život smislenijim. nikako se ne mogu smiriti. muče me besmislice, a stvarne probleme kao da uopće ni ne doživljavam.
ne mogu razbistriti misli i iz stotog pokušaja pokušavam krenuti od nečeg. pomišljam kako sam potpuno zaboravila kako krenuti ispočetka i tražim nekog da mi objasni. ne mogu više sa sigurnošću reći u čemu griješim, a kao da je to jedino što činim. ne razumijem kako uspijem svaki put reći potpuno krivu rečenicu, u potpuno suprotnoj namjeri. više ne mogu ni dokučiti što je ispravno od onog što činim, a što nije. sve se čini tako prividnim.
više uopće ne osjećam Sebe.
imam noćne more kojih se sjećam u magli. ne mogu ih se otarasiti ni cijeli dan nakon toga.
smijem se jer mi je smiješno, a opet nisam u to sigurna. smijem se, a već sljedećeg trenutka razmišljam duboko i suze mi naviru na oči.
ne znam što se dogodilo da sam zaboravila čemu sve. i samo želim da mi se opet to vrati.
sve se čini tako relativnim, a na etici nas uče da nije sve tako. i ljepše mi je vjerovati u to.
poželim ne znati i samo pokriti uši. i vrištati. i tražiti pomoć.
opet čitam sve ovo istim tonom s kojim sam počela. sve je monotono.
želim nešto tako jako, iz sveg srca. i ne znam što je to.
ne mogu, a da ne osjetim samo mržnju i ništa više prema jednoj osobi. želim postati ravnodušna jednom zauvijek i ne vraćati se više na isto.
ne znam što radim i ne mogu se prepoznati.
mislim da je ovo samo još jedan loš trenutak.
|
