|
dosta mi je toga da svaki put sve svima objašnjavam, a nitko ne razumije. nemam više snage svaki put sve iznova pričati i ponavljati, u nadi da će se naći netko tko razumije. nitko ne shvaća što mislim i što osjećam i što želim. a ja nemam volje objašnjavati. više ne.
ne želim se više nikome opravdavati i govoriti što sam učinila i zašto i kako. ne želim. odsad sam sama u ovome i u cijeloj ovoj situaciji.
očito je. okružena sam ljudima koji ne prihvaćaju da postoje različiti načini razmišljanja i gledanja na neke stvari. odbijaju gledati neke stvari iz tuđe perspektive, iz moje perspektive. ne vide dalje od vlastitog nosa.
nisu svi takvi, ali iznimke su tako jako rijetke.
kako objasniti najdražim prijateljima da nisam zaljubljena, kako im objasniti što želim? trudim se, ali mislim da više nije vrijedno truda. nisam ljuta zbog toga, ne možemo se u svemu razumjeti.
odsad koraćam sama i ne polažem račune nikome.
htjela sam pustiti da sve ide svojim tokom, onako lijepo i slatko, a sada se svi miješaju u moj život.
kako bi ti bilo da po prvi put pomisliš da si našao ono što si oduvijek tražio, a svi te uvjeravaju u suprotno? želiš učiti na tuđim greškama, a znaš da je ponekad najbolje i najispravnije slušati onaj svoj unutarnji glas.
kažu da treba misliti srcem, a ne glavom, ali i da treba uvijek biti negdje između. u zlatnoj sredini, koje si se ti odrekao da bi se osjećao živim, da bi osjećao kako postojiš.
ne želiš žaliti za nečim što si učinio, ali ne želiš ni umirati iznutra zbog nečega što Nisi.
i nije fer! nije fer što ona koja me rauzmije živi tako daleko, a ona koja je uvijek spremna slušati je isto tako jako daleko. nije fer.
i nije fer što strašno jako želiš zagrliti šajni i ne ispuštati ju i govoriti da će sve biti u redu, a ne možeš.
ali hvala vam.
hm.
opet sam zbunjena.
|
