|
možda je samo stvar u meni.
ironično.
negdje sam pročitala kako mir ne znači biti u mjestu gdje nema buke, rata i nevolja, već biti u mnoštvu svega toga i biti miran u srcu.
kada sam u miru, čini mi se da imam odgovore na sva pitanja. sve se čini tako jednostavno. i svaki put, kad sam u miru, obećam sama sebi da ću sve to ispričati nekome, a nikad mi to ne pođe za rukom. želim da me netko primi za ruku dok razmišljam tako i pusti me da govorim naglas sve što mi proleti glavom.
riječi nisu prikladne i svo vrijeme ovog svijeta nije dovoljno da kažem što osjećam.
možda sam genijalni um. možda sam izgubljeno dijete. možda i nisam sve ovo. možda sam umjetnik, a to nitko neće znati.
negdje sam pročitala kako trebam voljeti patnju jer mi ona zadaje bol samo ako je se bojim. i moram voljeti.
vrtimo se u krug.
ali mislim da me sad malo manje strah, da se sad malo manje bojim. sad postoji još samo trunka straha, da me podsjeti. nije potrebno oprostiti se s prošlošću, bitno je samo pomiriti se s njom. onog trenutka kada mi to uspije, strah će nestati.
strpljenje je vrlina.
a ja još rastem.
rekla sam kako mislim da je ovo prvi put da mi se čini da je sve baš onako kako treba biti, a svjesna sam toga da nije. našla sam mir? u sebi.
nije sve kako bi trebalo biti, ali nešto mi daje tako jak osjećaj da na trenutke može biti.
znam.
i samo se nasmijem.
|
