sreća je relativna.

Carpe diem. Iskoristi dan, ili kakav bi već bio prijevod na hrvatski.

nisam. zakazala sam danas. i sad sjedim opet u onoj istoj staroj fotelji i žalim što nisam učinila sve što sam mogla.
što nisam više pričala s najzanimljivijom osobom koju sam upoznala u zadnjih pola godine.
što nisam rekla Volim te svima onima koji zaslužuju to čuti.
što nisam poljubila onog kojeg sam htjela poljubiti.
što nisam učinila ništa da život u svojem miru učinim ljepšim.
kvragu.

i ovo zbilja je ispušni ventil.

ne razumijem zašto sam uvijek tako nesigurna i zatvorena pred puno ljudi. oduvijek sam bila autsajder. i nikad nisam dospjela u sebi ravno društvo. i uvijek sam tako zatvorena pred puno ljudi, a tako mi je lako pričati s nekim nasamo. i, kad bolje razmislim, svi oni ljudi koji su me uspjeli zavoljeti i koji su me poželjeli upoznati, svi oni su moji Idoli. i žao mi je, ali Volim ih više od svega.

ne znam kako opisati u kakvom sam stanju trenutno. osjećam se poput leptira koji je, kad je napokon skupio hrabrosti, poletio prema nebu i svemiru da ih dohvati, a onda mu je netko oduzeo cijeli taj svemir u kojeg je toliko vjerovao. i sada lebdi u zraku i samo traži Neki put kojim bi mogao krenuti, Neki svemir, Neko nebo.
mogla bih reći da se osjećam izgubljeno, ali čak ni to nije prava riječ.




oduvijek sam poljubac smatrala nečim posebnim. svaki put kad upoznam osobu koja me privuče nečim, koja mi se učini tako zanimljivom, poželim ju poljubiti. i ne iz ljubavi, već samo da se povežem nekako s tom osobom.
upoznala sam tu jednu osobu. osjećam kako sva drhtim kada znam da ću ga vidjeti. i jednostavno ga poželim poljubiti jer nikad nisam upoznala osobu tako sličnu meni. i nisam se zaljubila, već ga samo želim poljubiti. samo to. želim ga poljubiti i želim ga upoznati.
kvragu. već dugo mi se nisu tresle ruke zbog nekog.


i tako poželim lupiti glavom o zid.

ja trenutno nisam Ja.
trenutno sam Idiot.

ovako, dok u staroj udubljenoj fotelji slušam Ramonese i polako postajem opsjednuta, okrećem se i gledam oko sebe. u sobi sam. definitivno se trebam pokrenuti. ovo više ne može ovako. treba mi pospremanje.
za dobar uspjeh u školi, starci će mi pokloniti preuređivanje sobe. [tj. oni će samo platiti farbu za zidove. ja ću nabaviti ekipu. mi ćemo to zajedno urediti.]

rastanak i zadnji dan osnovne je bio strašno dirljiv. gotovo su svi plakali. ja nisam. da jesam, plakala bih od čiste sreće.
svakom čovjeku iz mog, sad već bivšeg razreda mogu reći hvala jer je svatko učinio nešto od mene. i hvala vam svima. bilo bi jako lijepo sad napisati da vas volim, ali nemojmo pretjerivati. to bio već bio klišej.




I., hvala ti za sve one osmijehe. ti si jedina osoba iz razreda koja bi me baš uvijek uspjela nasmijati. ponekad si mi zbilja išla na živce, ali to je samo zato što se poznajemo od treće godine života. uvijek si ostala ista. kulerica izvana, I. iznutra.




T., hvala ti za sve. za svaki put kad si me saslušala i pomagala mi kako god si mogla. žao mi je što sam toliko puta bila tako gruba prema tebi dok sam ti obnjašnjavala matematiku. znamo baš sve jedna o drugoj i naš odnos se nikad neće promijeniti. strašno sam ponosna što si zahvaljujući meni počela slušati Azru i Six pack. *pljesak*




F., hvala ti za svaki put kad sam prepisivala zadaću od tebe. moraš priznati, u zadnje dvije godine to nije bilo tako često. :P žao mi je što sam tek zadnju godinu otkrila tvoj nevjerojatan smisao za humor. nas dvije smo uvijek bile pametne glave razreda, barem po mišljenju naših.. profesora. i ponosna sam što sam na tebe prenijela malo svog bunta i sarkazma, koliko god ti to poricala.




K., hvala za svaki neobičan zagrljaj koji si mi dala. oduvijek si mi bila strašno smiješna kad bi se naljutila na mene. hvala što si uvijek bila tako dobra i draga. volim tvoje psovke. XD




Prijateljice, ne znam je li potrebno uopće reći koliko ćeš mi ti faliti. nisam plakala, ali sam bila na rubu suza svaki put kad bi ti zaplakala. falit će mi sve one šale koje jedino nas dvije kužimo.




I., hvala za prijateljstvo i za tvoju darežljivost. ponekad sam te stvarno mrzila, ali znam da u suštini i nisi tako loša. i tvoje će mi šale faliti, znaš. i oni keksi koje si uvijek donosila i dijelila s nama.




S., falit će mi naš odnos. tvoj sarkazam i tvoja ironija i kako si znala oponašati sve profesore i tvoj izraz lica kada bi te netko od njih naljutio. i hvala što si me naučila svirati ono-čemu-ne-znam-ime a quattro mani. nas dvije bismo prve prasnule u smijeh na satu. i to će mi faliti.




A., žao mi je što se nismo zbližili i upoznali malo bolje. žao mi je što te ne poznajem tako dobro. jedini dečko u razredu, maskota. XD




R., ti si mi bila prva najbolja prijateljica i tako si zauvijek zauzela posebno mjesto u mom srcu. uvijek sam voljela taj tvoj zarazni smijeh. hvala za svaki sendvič koji si mi dala. XD tebe ne možeš ne voljeti. pa čak ni ja. hvala za tvoju iskrenost i dobrotu.




C., hvala što si uvijek ostala onako svoja, prirodna. hvala za svaki put što si mi pomogla.

hvala vam svima. nije nas bilo puno, ali je tih osam godina vrijedno uspomene.


A., ne znam znaš li, ali užasno si mi falio ovu godinu. ti si moj najbolji prijatelj i to se nikad neće promijeniti.

M., mi manchi un sacco. eri il migliore amico che io abbia mai avuto. anche se A. era da sempre il mio migliore amico, ti eri il piu speciale. mi manchi e vorrei tanto rivederti.




ali ne, osnovna škola mi neće faliti. zapravo je tužno što se ne sjećam ničeg iz prve četiri godine. i što mrzim tu školu od prvog razreda.

ali sad odrastam.
i jedva čekam srednju.

kada mi kaže da je mene nemoguće ne voljeti, osjećam se stvarno dobro.




ali, eto. nije to bila ljubav i nije htio da to bude i zato svemu i je došao kraj. uvijek postoji netko tko mi neće dopustiti da se potrudim i da volim. barem je tako do sada bilo.

u istom danu sam izgubila razlog da volim jednu, a zavoljela tri druge osobe. i napokon se našao netko tko je shvatio i uvidio način na koji to pokazujem. ponašam se k'o malo dijete.
primijetila sam da sam ostavila iza sebe previše osoba i ljubav prema njima. prestala sam voljeti osobe koje su mi bile cijeli svijet. i čak se ni ne čini tako davnim.
ne želim prestati voljeti sve te osobe! ne želim. ako zavolim, ne želim nikad prerasti taj osjećaj. nikad nikad nikad.

i sada me lagano prisiljavaju odrasti. očito u ovom vremenu završetak osnovne škole predstavlja nešto.
i ne mogu vjerovati da bi netko uistinu mogao pustiti suzu zbog mene. a ja sam mekušac i ne mogu ne iskoristiti priliku da ovdje izrazim kako te volim do neba.

i još uvijek pišem u nekom prenesenom značenju i ostavljam glavnu misao izgubljenu negdje između redaka.

Ali.
mislim da sam opet došla na svoje. kada tražim smisao u novoj knjizi, u kavi s prijateljem i u novootkrivenom albumu.
nijedna faza se ne ponavlja, pa tako ni ova.
sada me ispunjava cappuccino u Riveru, Neale Donald Walsch, novootkriveni pank, početak srednje škole, klavir i fotoaparat star tridesetak godina.
a i ljeto.
i smijem se po cijeli dan od tog petka trinaestog. i nadam se da nije krinka. ali stvarno ne znam.
Volim te u našem društvu ne bi trebale biti teške riječi.

trenutno čitam Conversazioni con Dio. iako ne vjerujem u Boga, a ni da postoji neka viša sila koja upravlja nama. ali čitam tu knjigu. naime, Prijateljica mi ju je preporučila i posudila.
učim iz knjige kako se moram osjećati dobro u svom tijelu i kako mogu upravljati svojim životom onako kako ja želim.

i opet slušam Ženu dijete.

i tako se dobro osjećam.

prije nekoliko dana su mi rekli da sam prozirna. ne vjeruju mi kad kažem da mrzim osobu koju, činjenica je, stalno iznova spominjem. i hahaha, baš mi se u petak javio. i obećao mi da će mi se javiti da se dogovorimo za kavu na koju sam ga bila pozvala prije mjesec dana, kada sam jedva skupila hrabrosti.

zvuči jadno i patetično, ali život zbilja nije pravedan. ili sam ja postala preveliki pesimist.

i mrzim što neke osobe ne mogu prevladati strah i jednostavno Voljeti, a još više što ih ja ne mogu kriviti zbog toga.
ne znam zašto, ali biram Voljeti. možda i je naivno, ali ja ne mogu bez toga.

ja volim grliti.

prije nekih mjesec dana sam poželjela da me jedna osoba voli iskreno i od srca. i od tada sam u potrazi za tim nekim Osjećajem. možda jednostavno trebam prestati tražiti i pustiti neke stvari da idu svojim tokom. mislila sam čak da se više nikad neću vratiti ovdje, na ovo virtualno Mjesto. blog Ipak znači nešto. ne puno, ali i to je sasvim dovoljno. i mijenjam stil i način pisanja.

dogodilo se toliko stvari, iako mi se ponekad čini da je sve to premalo za ono na što sam bila spremna.
mislim da sad sa malo više sigurnosti mogu reći da sam Zaljubljena. i čudno mi zvuči i još uvijek mi se čini da to nije prava riječ za ovo stanje. toliko sam puta poželjela zabilježiti negdje sve što mi se našlo pred očima, u snu, u glavi. a nikad nisam znala ni gdje ni kako.

čini mi se da se često ne uspijevam prilagoditi vremenu i prolaznosti i da se teško privikavam na sve ove situacije. volim promjene, ali ovo je ipak nešto drugo.

ako vjerujem da je nešto zbilja vrijedno truda, želim se potruditi. strpljenje mi često nije najjača strana, ali mogu ja i to. neki je sanjar jednom rekao da ništa nije nemoguće. naivnost? možda. nee.




Mislim da se više ne bojim voljeti, ali nesigurnost se ipak pojavi s vremena na vrijeme.
željela sam samo znati da mogu uhvatiti nečiju ruku kada mi bude teško.
a sada to i znam.

reći Hvala sada nije dovoljno.
hoćeš li shvatiti ako kažem da mi je stalo?