Marketing
insekt u mojim očima, slijepi putnik mojim snovima
kada mi kaže da je mene nemoguće ne voljeti, osjećam se stvarno dobro.
ali, eto. nije to bila ljubav i nije htio da to bude i zato svemu i je došao kraj. uvijek postoji netko tko mi neće dopustiti da se potrudim i da volim. barem je tako do sada bilo.
u istom danu sam izgubila razlog da volim jednu, a zavoljela tri druge osobe. i napokon se našao netko tko je shvatio i uvidio način na koji to pokazujem. ponašam se k'o malo dijete.
primijetila sam da sam ostavila iza sebe previše osoba i ljubav prema njima. prestala sam voljeti osobe koje su mi bile cijeli svijet. i čak se ni ne čini tako davnim.
ne želim prestati voljeti sve te osobe! ne želim. ako zavolim, ne želim nikad prerasti taj osjećaj. nikad nikad nikad.
i sada me lagano prisiljavaju odrasti. očito u ovom vremenu završetak osnovne škole predstavlja nešto.
i ne mogu vjerovati da bi netko uistinu mogao pustiti suzu zbog mene. a ja sam mekušac i ne mogu ne iskoristiti priliku da ovdje izrazim kako te volim do neba.
i još uvijek pišem u nekom prenesenom značenju i ostavljam glavnu misao izgubljenu negdje između redaka.
Ali.
mislim da sam opet došla na svoje. kada tražim smisao u novoj knjizi, u kavi s prijateljem i u novootkrivenom albumu.
nijedna faza se ne ponavlja, pa tako ni ova.
sada me ispunjava cappuccino u Riveru, Neale Donald Walsch, novootkriveni pank, početak srednje škole, klavir i fotoaparat star tridesetak godina.
a i ljeto.
i smijem se po cijeli dan od tog petka trinaestog. i nadam se da nije krinka. ali stvarno ne znam.
Volim te u našem društvu ne bi trebale biti teške riječi.
trenutno čitam Conversazioni con Dio. iako ne vjerujem u Boga, a ni da postoji neka viša sila koja upravlja nama. ali čitam tu knjigu. naime, Prijateljica mi ju je preporučila i posudila.
učim iz knjige kako se moram osjećati dobro u svom tijelu i kako mogu upravljati svojim životom onako kako ja želim.
i opet slušam Ženu dijete.
i tako se dobro osjećam.
prije nekoliko dana su mi rekli da sam prozirna. ne vjeruju mi kad kažem da mrzim osobu koju, činjenica je, stalno iznova spominjem. i hahaha, baš mi se u petak javio. i obećao mi da će mi se javiti da se dogovorimo za kavu na koju sam ga bila pozvala prije mjesec dana, kada sam jedva skupila hrabrosti.
zvuči jadno i patetično, ali život zbilja nije pravedan. ili sam ja postala preveliki pesimist.
i mrzim što neke osobe ne mogu prevladati strah i jednostavno Voljeti, a još više što ih ja ne mogu kriviti zbog toga.
ne znam zašto, ali biram Voljeti. možda i je naivno, ali ja ne mogu bez toga.
ja volim grliti.
Post je objavljen 16.06.2008. u 18:22 sati.