sreća je relativna.

nakon nadobudnog razmišljanja o potencijalno svijetloj budućnosti, mislim da smo bolero kid i ja došle u sebi do istog zaključka. previše smo puta dosad bili neshvaćeni i razumijevanje i suosjećajnost smo tražili na krivim mjestima.
obećajem sada sebi da više neću ponoviti istu grešku i tražiti potporu od onih koji ju ne znaju dati.

možda previše tražiš.

ako je previše tražiti od nekoga da, u trenutku kada poželiš zaplakati i izdvojiti se iz gomile, samo sjedne uz tebe, nešto nije u redu s nama. ne tražim nikakve posebne riječi i velika iskazivanja nježnosti. dovoljno mi je samo da, kada ne znam kako dalje, netko bude uz mene doslovce.
a opet, možda je krivo očekivati i tražiti od drugih da znaju kako ragirati.

prihvaćam i mogućnost da možda i ne bih trebala biti najsretnija i da možda nikad nisam bila u pravu.
prihvaćam i mogućnost da me možda i nitko na ovom svijetu ne voli.

prihvaćam i mogućnost da možda i nije tako i da je sve baš onako kako treba biti, da mogu dobiti sve što poželim. voljela bih kad bi netko bio spreman učiniti isto.

zbilja želim pobjeći. od problema? ne znam.
samo želim pobjeći na neko vrijeme i prespavati dan. vidjeti što će se promijeniti, tko će krenuti za mnom, kome ću faliti.
negdje sam pročitala da ponekad ljudi pobjegnu samo da vide je li nekome dovoljno stalo da ih slijedi.

slušam idole.
i već je sve nekako ljepše.
tko zna, iznutra možda upravo zovem upomoć. više ni sama ne znam. kao da gubim samu sebe. ili me gubi netko drugi.
polijećem.

osjećala sam se kao da nigdje ne pripadam, kao da sam daleko od kuće. bila sam usamljena upravo tamo gdje bi to trebalo biti zabranjeno.
dobila sam osjećaj da nikome ništa ne značim.
sve su to otjerali Oni koji su uvijek tu.




vraća se osjećaj kada me bole zubi od čokolade i trbuh od smijanja.
vratila sam se kući. vratila sam se gdje su Oni uz koje se osjećam potpunom.
volim vas strašno puno.

po prvi put u ovoj godini, osjetila sam ljeto. osjetila sam onaj ljetni osjećaj, da je ljeto i da je sve baš onako kako bi trebalo biti.
bile smo bolero kid i ja u njezinoj sobi i ja sam pustila da svira "romeo and juliet". očito me ta pjesma još uvijek veže za prošlo ljeto i retro razdoblje.
fali mi retro i naša redovita okupljanja u retru.




u gomili ljudi osjećam se usamljenom. i ne mogu si pomoći.
bojim se pitati za pomoć. bojim se da će svi otići od mene kad ih zamolim da budu tu.
previše se bojim. ne mogu tako više.

želim da netko obrati pažnju na mene. ali baš onako, stvarno. kao onaj dan kad su prijateljica i tomi došli i bili uz mene kada mi je to bilo potrebno, iako to nisam pokazala odmah.
želim da netko započne razgovor sa mnom bez nekog posebnog razloga, da besciljno pričamo o ljetu pri kraju, o suncu i glazbi.
želim da me netko primijeti, da shvati da postojim, da mi kaže da sam nezamjenjiva i da zbilja postoji netko tko bi plakao da sada zauvijek odem.
želim da me netko sasluša, da me doživi.
želim da me netko zagrli čvrsto i kaže da će sve biti u redu, da nisam sama.

osjećam se nevidljivom.
ili možda samo previše tražim?




volim svoje prijatelje.

upoznala sam Predivnu osobu.

i čuvam ju duboko u srcu i bojim se to pokazati. jer mi je nekako previše stalo. i sada nekako previše volim.
ali i svi ga vole. zbilja mislim da sam ja manje važna od drugih. i zato se bojim pokazati svaki lijepi osjećaj koji me veže za njega, za tomija.

jer ne sjećam se zadnjeg puta kada sam toliko željela ne izgubiti nekoga.
ja njega stvarno ne želim izgubiti, ne želim da ode.
pa ga zato volim onako potajno, izdaleka.




ali kako da to pokažem, da ne zaboravi, da se sjeti toga svaki put?
uspjela sam nekoliko puta skupiti hrabrosti i reći mu ono što se ne smije čuti od mene. uspjela sam mu tiše reći: "volim te."

i on će pobjeći, zar ne?
i zato se bojim željeti pokazati.
i on će otići?

nadam se da će ovo pročitati jer više ne znam kako da to kažem. da mi je stalo do njega jer je to on. tomi.
nešto poput mog neznanog najdražeg prijatelja.

danas je na televiziji bio bubimir i ja sam ga vidjela cijelog. slučajno sam upalila televizor i sasvim slučajno naišla na bubimira. sad sam sretna poput malog djeteta. :)

jučer sam saznala jednu lijepu vijest. ali.
jučer sam doživjela i nešto što me razorilo iznutra.
razarajuća vijest bi trebala pobiti i lijepu vijest i bubimira. ali ako ju uspoređujem s ove ostale dvije lijepe, tužnu vijest umanjujem. i onda zapravo nisam na gubitku.

pitaj me kako sam.
-kako si?
-skoro pa savršeno.