Pala sam vozački. (Motor, 125)

Zbog toga jer previše kalkuliram
i ne vozim 80 km/h kroz grad.
Da.


Nesposobna sam.

Naravno...neću ja bit crna ovca (:

Budim se ujutro i jedva otvaram oči. Umorna sam. Umorna sam od svega što se oko mene dešava. Umorna sam od licemjerja koje pronalazim na svakom koraku koji napravim. Umorna sam od ogovaranja koje čujem na svakom uglu. Umorna sam od toga što svi očekuju od mene da im pomognem, a istovremeno gaze po meni. Umorna sam od toga što sam preslaba i što si to dopuštam. Zašto ne mogu skupit hrabrosti i to im reć u lice? Ali ne mogu. Iako... svaki dan skupljam malo po malo snage da im kažem. I reći ću im. Samo čekam pravo vrijeme - kada neće ni sami znati zašto ni kako. I ako misle da mogu gazit po meni bez posljedica - varaju se.
Mrzim ljubomoru. Baš ju mrzim. Ne govorim o onoj "zdravoj" ljubomori koju osjećate kada ste s dečkom/curom, ili onoj koja vas potiče da radite više. Ne, govorim o onoj ljubomori koju ja osjećam na sebi. Ako nešto dobro napravim, dobijem dobru ocjenu pola razreda me ogovara. Pola razreda? Ne, pola škole. I nije me briga. Ogovarajte me, ali me baš zanima da li ću vam drugi put pomoć........ A znam da hoću, jer su me tako učili.
I tjerate me na plač. I znate što? Idete mi na živce. Jako mi idete na živce. Vaš prokleti materijalizam. Pa halo, ne vrti se sve oko novca. Mislite da novcem možete kupiti prijatelje? Ha-ha-ha. Probudite se. Njime možete kupit samo prividne prijatelje. A znate koliko takvi vrijede? Ajmo reć ovako - ništa. Jer kao što su došli, tako i nestanu. Kao i ti vaši novci. Ali neka, budite vi i dalje materijalni.
I znate što još? Znam da me ogovarate. Znam da me mrzite. Znam da ste ljubomorni. I idete mi na živce. Ali znate što? Ja sam sretna. Ja sam tako prokleto sretna bez obzira na vas. I pogazit ću sve što mi je na putu. Pogazit ću svih koji mi smetaju. Koji me ogovaraju. Koji traže pomoć a pljuju po meni. Pogazit ću vas...pa makar samo u svojim snovima...
Mislite da ste jaki? E, pa jedan news flash... ja sam jača od vas.

Jučer. Da, jučer. Jučer sam shvatila kako zapravo uopće nemam puno pravih prijatelja. Mogu ih nabrojat na prste jedne ruke. A oni ostali? Gdje su oni? Oni se pojave samo kad njima treba. I kad znaju da me mogu iskoristit. I tužna sam. Baš zbog toga sam tužna. Neki ljudi su me razočarali jučer. Da, jučer. Sjedeći na klupici, dok je muzika oko mene svirala, a oni plesali, došlo mi je do mozga ovo što sam prije napisala. I da, imam malo prijatelja. I znam da ćete sad ostavljati komentare tipa "Pa bolje tih malo, koji vrijede...bla bla", i ja to sve znam... Ali rastužuje me činjenica da me ovi drugi "prijatelji" iskorištavaju. Da nije tako, sve bi bilo ok. Ali je... I da, znam da sam glupa što sam to tek sad skužila, ali nisam, znala sam ja to još i prije, samo što se nisam htjela s tim pomirit. Eto, sad sam prihvatila... I kako da se ponašam u ovakvoj situaciji? Ne znam. Jednostavno ne znam i ne mogu shvatiti. Kako da se ponašam prema tim ljudima/a možda je i jednina.../? Isto kao prije? Ne, ne mogu. Jer me boli. Baš me boli. I sada suze teku. Jer to više nije to. Jesam ja to preosjetljiva?...Nisam! Nisam preosjetljiva, jer sam sigurna da se svi ljudi/ili barem velika većina.../ tako osjećaju...samo što to neće priznat. A ja, evo, priznajem. I reći ću da me to boli. I viknuti ću na sav glas ako treba. Jer... boli kad znate da dajete sve od sebe, da želite bit sa svima dobar, a oni vam tako vraćaju. Boli, zar ne? I suze teku. I nije mi briga. Plakat ću koliko me volja. Plakat ću koliko god mi treba. I ponekad stvarno želim otići nekamo gdje me nitko ne pozna. Ali ne mogu. Tu sam gdje jesam i tu ostajem. I dobro mi je. Zabavljam se, tu i tamo me povrijede, ali sve to prođe.... Ah, a znate što je najgore? Šta lažem samu sebe. Ja inače jesam sretna, ali kada se dogodi ovako nešto...onda me boli. I ne mogu se nasmijati. I nemojte tražiti od mene da se smijem, jer je teško. I opet lažem samu sebe kako mi je dobro tu gdje jesam. A nije. I opet se smijem, a u sebi plačem. Pa se sjetim onih par prijatelja kojima je stalo do mene. I pitam se zašto mi nisu bliže. Zašto ne mogu otići kod njih i pošteno se isplakati na njihovom ramenu. Jer teško je kad plačeš sam. To valjda svi znaju... I znam da onaj o kome pišem/ili je množina?/ ovo čita, ili će kad-tad pročitati, a možda uopće ni neće... I znaj da se radi o tebi, a ako nisi siguran, pitaj me, ja ću ti reći. I znam da imaš opravdanje... a ja ću ti, mala glupa, vjerovati. Jer je to tako i jer će tako uvijek biti. I opet će sve biti kao prije. Do sljedeć puta. Onda ćeš me opet povrijediti. I reći mi neko glupo opravdanje. A ja ću opet povjerovati. I stalno ćemo se vrtjeti u krug. Jer sam takva. Jer ja to dopuštam. I znam da to radim, a opet ponavljam. Zašto? Pa valjda volim da me boli... I puštam suzu. Jer mi se scena stalno ponavlja u glavi. Jer boli...Al' kako bi Gibboni rekao/a znam da ga on ne podnosi/…“… ja ne odustajem…“…



Ali dobro sam. Ne brinite.

Potaknuta blogom naše drage ribe odlučila sam staviti ovaj tekst ovdje, iako sam ga već bila objavila na svom bivšem blogu...Mislim da bi ju sad drugačije napisala...možda zrelije...ali...Eto, pričica mi je draga pa...nek stoji i tu... Duga jest, ali neka... kome se čita, pročitat će (:


Kiša je lagano tapkala po prozoru njene sobe. Uzela je olovku i krenula pisati. Misli su joj brzo letjele glavom. Toliko brzo da nije stigla sve zapisati. Njena ruka nije bila dovoljno brza.
Olovka je puštala sivi trag. Tamno sivi. Poput oblaka koji su te večeri lebdjeli nebom. Gledala je te tamne oblake. Voljela je tamu. Crno, sivo…to ju je smirivalo. Dvije kapljice pale s na njeno blijedo lice. Nije ih htjela obrisati. Hladile su je. Lice joj je bilo vrelo, a kapljice su joj godile. Još jedna, pa još jedna…. Počelo je kišiti. Nije ju to smetalo. Željela ga je dočekati upravo na ovom mjestu. Tu gdje su se prvi put susreli. Pogledala je oko sebe. Ljudi su trčkarali i tražili zaklon. Jedino ona je stajala Pogled joj je pao na veliki sat ispred nje. 20:20. Kasnio je 5 minuta. Ništa neobično za njega. Minute su joj se činile tako dugačke. Htjela ga je što prije vidjeti. Napokon ga je ugledala. Tu crnu kosu prepoznala bi svugdje. Crne hlače, zelena majica… voljela je tu kombinaciju. Kako se približavao srce joj je lupalo sve brže i brže. Uvijek je znala da je poseban. Sa tim svojim zelenim očima očaravao je svaku. Nijedna mu nije mogla odoljeti, a ona je bila njegova. I voljeli su se…
Prišao joj je gacajući po lokvicama kiše. U očima mu je vidjela da nešto nije u redu. Da nije isto kao prije. Nije bilo onog sjaja.
-Hej malena!
-Hej crni!
Pozdravio ju je i lagano poljubio, nasijavši se. Nije mogla a da mu ne uzvrati istom mjerom. Njegov osmjeh ju je mogao toliko raznježiti. Znala je da je sada ok, iako joj je tijelo još uvijek drhtalo. Osjećala je neki nemir. Šetali su prema mostu. Držao ju je za ruku. Nije znao kako bi joj to rekao. Bilo mu je teško. Nešto ga je pritiskalo oko srca, lupalo mu je u glavi… Zaustavio se. Pogledala ga je svojim velikim tamnim očima. Nije mogao a da ne pusti suzu. Kiša je prestala padati. Osjećala se svježina. Poseban miris bio je u zraku. Miris napetosti. Miris straha. Miris ljubavi. Miris tuge.
-Srećo, zašto plačeš?
Upitala ga je nježno, brišući mu hladnim prstima suzu s lica. Samo ju je zagrlio. Nije mogao izreći ni riječi. Nije joj to mogao sada reći. Ne nakon što je vidio njene tople, sretne oči. Tako ju je volio. Nikada ju nije prevario. Nije htio, nije mogao. Otkad ju je upoznao samo o njoj je razmišljao.
-Ništa malena, stvarno nije ništa. Samo sam pomislio kako sam sretan što te imam.
Rekao joj je sa smiješkom. Mrzio je lagati joj u lice, ali drugačije nije mogao.
-Volim te malena…nemoj to zaboraviti…

Probudila se sva znojna. Opet je imala istu noćnu moru. Nije se željela niti prisjećati. Ti krikovi, ta bol, taj izraz lica… Nije željela o tome razmišljati ali slike su joj stalno bile pred očima.
Pustila je vodu da teče. Gledala se u ogledalu. Lice joj je bilo tako blijedo i umorno. Imala je podočnjake a oči su joj bile crvene. Nikad nije izgledala gore. Stala je pod tuš i pustila da voda teče cijelim njenim tijelom. Željela je da voda odnese sve što je sinoć sanjala, da odnese sve njene brige. Pomoglo je. Opet se pogledala u ogledalo. Nasmijala se. Odlučila je dana biti vesela. Nije htjela da joj jedan bezazleni san pokvari cijeli dan. Izvukla je svoju žutu majicu iz ormara. Mnogo uspomena ju je vezalo za tu majicu. Vesele uspomene. Prvi poljupci s njim, prvi dodiri… čak misli da je tu majicu imala kad ga je prvi put ugledala. Hm…opet razmišlja o njemu… ali drugačije nije mogla. Nedostajali su joj njegovi poljupci. Tako ih je voljela. Nije ga vidjela već 3 dana. Bio je bolestan. Danas je odlučila otići kod njega. Prehladio se onog dana kada su stajali na kiši. Još uvijek su je mučile njegove suze. Znala je da nešto nije u redu, ali mu nije htjela postavljati nikakva pitanja. Vidjela je da ga nešto muči, ali poznavala ga je – ništa joj ne bi rekao. Znala je da će joj reći kad on bude spreman za to. Još se jedanput pogledala u ogledalo. Sva je blistala. Zatvorila je vrata stana i zaputila se do njega.
Gacala je po malim lokvicama kiše i razmišljala. Sunce je obasjalo njeno umorno lice. Pogledala je prema nebu. Bijeli oblaci bezbrižno su lebdjeli nebom. Muzika koja je dopirala iz njenog playera smirivala ju je. Nightwish. Nikome nije bilo jasno kako ju takva muzika može umiriti. Njoj je bilo jasno. Nije čula zvukove automobila koji su prolazili kraj nje, nije čula sirenu hitne pomoći koja je projurila u suprotnom smjeru… nije čula ništa osim bubnjeva i gitare. I svojih misli. Bila je izolirana od svijeta, i to je voljela. Biti sama u svijetu tišine i glazbe.
Lagano je pokucala na njegova vrata. Nije znala da li spava pa ga nije htjela probuditi. Otvorio je. Izgledao je iscrpljeno. Njegove zelene oči zasjajile su čim je vidio njen osmjeh. Poljubila ga je. Nije je smetalo to što je bolestan Jedva je dočekala da osjeti njegove mekane usnice. Toliko je žudjela za njima… Uvalila se na kauč, a on je legao kraj nje. Pogledala ga je. Izgledao je tako bespomoćno, krhko… a ipak joj je bio tako sladak. Skuhala mu je čaj. Danas se osjećao mnogo bolje. Ozdravio je, jedino je još bio malo umoran. Stavio je glavu na njeno krilo. Gledali su se i šutjeli. Pogledi su govorili više od riječi. Njene ruke su mrsile njegovu gustu kosu. Godilo mu je. Ljubila ga je posvuda. Željela mu uliti malo svoje snage. Legla je kraj njega i zagrlila ga. Poljupci su se redali sami od sebe. Znala je da je došao taj trenutak. Mazili su se, ljubili… taj dan je toliko ljubavi bilo u zraku… toliko povjerenja…toliko sreće… Taj dan mu se potpuno prepustila…

Od tog dana voljeli su se još više. Ona je to znala. On je to znao. Zbog toga nikako nije uspio skupiti hrabrosti da joj to kaže. Previše ga je boljelo. Morao je. Još samo dva mjeseca. Nije to mogao pustiti za zadnji dan. Pozvao ju je van. Rekao je da će ju čekati na mostu. Našli su se. Samo ju je čvrsto zagrlio i primio za ruku…
-Malena… selim se u Englesku…
Nikada nije prolila više suza nego tu večer. Nije spavala cijelu noć. Nije mogla vjerovati. Njen idilični svijet srušio se kao kula od karata. Srce ju je stezalo. Nadala se da će njegovi promijeniti odluku, da će njega pustiti ovdje…Nadala se. To je jedino što joj je preostalo. Nadati se, i voljeti ga.
Ni on te noći nije spavao. Nije mogao. Suze su tekle i močile njegov jastuk. Nagovarao je svoje da ne otiđu, ili barem da ga puste da ostane živjeti ovdje. Ništa… sve molitve bile su uzalud. Odlazi i to je konačno. Nije znao što bi sa sobom. Nije znao kako će živjeti bez nje, njenih tamnih očiju, preslatkog osmjeha. Volio ju je beskrajno. Toliko da bi i život za nju dao.
Cijeli zadnji tjedan proveli su skupa. Nisu se odvajali niti sekunde. Po cijele dane samo su ležali zagrljeni. Zadnju večer proveli su skupa. Zagrljeni, u suzama… Bilo im je teško. Ali voljeli su se, i znali su da ih niti daljina neće spriječiti da se vole… Ništa… pa čak ni smrt.
Još par sati do njegova odlaska. U 21 se morao ukrcati u avion. Šetali su gradom. Ljubili se. Željeli su pokazati čitavom svijetu da se vole i da je njihova ljubav jača od ičega. Poklonio joj je ružu. Ona njemu svoju narukvicu. Stavio ju je na ruku.
Morao se spremiti. Na svakom komadu odjeće ostavio je suzu. Teško je slagao odjeću. Ruke su mu se tresle. Nije osjećao svoje tijelo. Razmišljao je o budućnosti. Kada će ju opet vidjeti…
Zagrlila ga je. Čvrsto. Nije ga željela pustiti iz svog zagrljaja. Znala je da ako ga pusti, on odlazi. Ali morala je. Opet je pogledala njegove zelene oči. Bile su pune suza. I njene isto. Osmjehnuo se.
-Bit će sve u redu malena. Vidjet ćemo se ubrzo. Posjetit ću te čim prije budem mogao…
-Ma znam ali…
Utišao ju je svojim poljupcem. Dugačkim, mekanim, slatkim…
-Volim te….
Šapnuo joj je na uho, okrenuo se i otišao. Nije mogao gledati njene tužne oči. To ga je još više boljelo. Ukrcao se u auto i još jače zaplakao. Više nije mogao to držati u sebi. Toliko ga je boljelo da je mislio da će umrijeti. Nije mogao zaustaviti svoje suze.
Sjela je na krevet i plakala. Gledala je u sliku. Njih dvoje, na livadi, nasmiješeni, zagrljeni… Sjećala se tog dana. 13.4.2005. Taj dan slavili su tri godine. Tri godine bili su skupa, proveli lijepa i ružna vremena. Sada su još dvije godine bile za njima. Suze su joj počele teći sve jače, tijelo joj je počelo drhtati, ruke su joj se počele tresti… Slika joj je kliznula iz ruku, pala na pod…… Staklo se razbilo….

Opet je ustala sva znojna. I sinoć je opet sanjala isti san. Krikovi, bol, lice…opet ista noćna mora. On u autu, drugi auto, sudar… Zadrhtala je. Čudan osjećaj prostrujao je njenim tijelom. Nikada se nije tako osjećala nakon tog sna. Postalo joj je hladno. Sklupčala se u krevetu i pogledala ružu koju joj je jučer poklonio… uvenula je.
Zazvonio joj je mobitel. Pogledala ga je s nevjericom, uzela u ruke i javila se.
-Halo?
-… imali su prometnu jučer na putu za aerodrom… poginuli su na licu mjesta….
Mobitel joj je ispao iz ruke. Nije više osjećala tijelo. Vrisnula je. Nije mogla shvatiti zašto se to događa. Nije mogla shvatiti što su joj upravo rekli. Samo je tupo gledala u pod. Nije mogla shvatiti da ga više nema tu kraj nje…
Stajala je kraj njegovog lijesa. Oči su joj bile crvene. Nije plakala. Nije mogla. Svaka suza koju bi pustila boljela bi. Svaki treptaj, pokret…bolio bi. Samo je tupo gledala u njegovo lice. Mrzila ga je zbog toga što je poginuo. Bila je bijesna. A toliko ga je voljela. Nije shvaćala zašto ju je napusti…zauvijek. Pogled joj je pao na njegovu ruku. Narukvica. Na njoj je još uvijek bila njena narukvica. Poljubila mu je usnice. Bile su tako hladne. Jedna suza kapnula je na njegov obraz. Nije ju obrisala. Htjela je da ju ponese sa sobom. Htjela je da zna da je ona uvijek uz njega, i da će ga zauvijek voljeti. Obećala si je jednu stvar… Nikada neće nikog drugog voljeti osim njega… i njegovog djeteta…

Suza je kapnula na papir. Ispustila je olovku. Misli su joj još uvijek vrludale glavom. Voljela je uspomene. Pa čak i one ružne. Ali voljela ih je. Znala je da su one dio nje. Nije ih se htjela riješiti. Nije htjela zaboraviti niti jedan trenutak svoje prošlosti. Još jedna suza kapnula je na papir. Protrljala je oči i obrisala suze.
-Mama, mama…dođi se igrati sa mnom!
-Evo me maleni, dolazim….
Imao je istu crnu kosu, iste zelene oči, isti smiješak kao njegov tata. Čuvala ga je i stalno pazila na njega. Nikada ga nije ispuštala iz vida. A nije ni mogla…
Održala je ono obećanje. Voljela ga je najviše na svijetu. Samo njega... i njegovog tatu. Nikada nikoga više nije imala, niti voljela, osim svojeg djeteta… Toliko ju je podsjećao na njega. Bili su isti.
Pogledala je sliku. Ona s bebom u naručju. I beba i ona nasmiješeni. Nije mogla a da se ne osmjehne. Ovoga puta… Staklo se nije razbilo…

Događaj: Koncert Tonya Cetinskog.

Doživljaj:
Babysitting. Smijeh kod frendice.
Uvjeravanje staraca da će sve bit ok.
Spremanje. Pizza.
Iščekivanje. Nestrpljivost.
Sretanje starih prijatelja. Sreća.
Napokon. Tony Cetinski.
Ljuljanje u ritmu. Pjevanje.
Smijeh. Zagrljaji.
Ples.
Spavanje. Ustajanje.
Nenaspavana.
Odličan vikend.

Posljedica: temperatura 38,3°.

Pouka: Svakako ponoviti.

Grozan dan. Nevjerojatno grozan.
Za dobro jutro me dočekao ispit iz matematike.
Nervoza u trbuhu se mješala sa
*pred dvije minute* ispijenom bijelom kavom.
Dobro, i to je prošlo.
"Ispitujem vas u četvrtak i gotovo!",
izjaviše naša profesorica povijesti.
"Ali profesorice, imamo još...bla bla",
"Nema više razgovora.".
Super, pomislih ja, samo mi je to falilo.
Vidno iznervirana, isfrustrirana i iz/isnešto
hodam po hodniku.
Otvaram vrata i mrzovoljno sjedam u klupu.
Tada pogledam papirić od moje prijateljice.
Papirić na kojem stoje svi datumi ispita.
Skoro svaki dan imamo ispit.
Naravno, nemojmo zaboravit i dodatne obaveze
kao što su odrađivanje vožnje, treniranje,
igranje utakmica...
Mah, što je to za mene?
I naravno, ne zaustavlja se sve na tome...
Onaj pljusak danas mi je ošamarao lice.
A ja, naravno, bez kišobrana.
"Si uzela kišobran?", pita mama.
"Nisam."
"Zašto?"
"Jer mi ne stane u torbu."...
Clap,clap...bravo još jednom za moju glupost.
Topim tugu u jagodama
koje mi popravljaju raspoloženje.

Ipak, koliko god sam ljuta, isfrustrirana,
iscrpljena, izmorena, i štasvejošne...
Sutra stavljam iPod na uši,
bacam osmijeh na lice
i krećem u nove pobjede!
Jer ipak...
Sunce, objećajem, misli su mi pozitivne!

Čudan osjećaj u trbuhu, al nemoj mi ga kvarit
I danas mi je uspjelo – zaljubit se u male stvari

Neki put krivo je jutro, ili stranac što te pozdravi
neki put je kriv hiphop beat ili rif na gitari

Sunce, hvala ti, što si izašlo za mene
Sunce, obećajem, misli su mi pozitivne

Zakoračim u dan bez suvišnih očekivanja
pitanja, nadanja, sita sam skrivanja.
Ljudi su opet sivi, njihov pogled grebe pod
i šutke gaze ubrzano, ne vide plavi svod.
Prezirno se smiju kad skuže da sam sanjar
jer su svjesni di žive i kako žive – jasna stvar.
I znam da je crnjak i da smo zapeli u sridu
u rukavu nosim osmjeh pa ga imam u vidu.
Dopusti mi... da te razoružam
Otpuhni brige, primi sunce što ti pružam

Dobro skriveni u kockice,
mjesto što zovu dom
s crnim povezom prek očiju
ne žude za slobodom
Zrake udare u njih al otpor je uvijek jak
ljudi izvana obasjani u sebi nose mrak
zbog njih nebo se zatvori
zaplače kao dijete
šalje buru da ošamari,
protrese
da se sjete onih malih stvari
zraka i sunca nad njima
da shvate
još uvijek pozitivnih stvari ima

Sunce, hvala ti, što si izašlo za mene
Sunce, obećajem, misli su mi pozitivne...


(Elemental - Male stvari...)

Gledam kroz prozor u kišne kapi i pokušavam sabrati svoje misli.
Pokušavam zaustaviti barem jednu misao, i složiti je u smislenu cjelinu.
Ali ne ide. Pokušavam ali ne mogu. Prebrzo se kreću.
Toliko posla imam za napravit, stvari, ispita... A ništa me ne tangira.
Za sve mi je apsolutno svejedno. Baš sada kad bi trebala učiti.
Ali neka. Sredit ću ja to već. Nekako. Da,da...hoću.
Danas. Smijeh. 5 minuta. Bez stajanja. Bolovi u trbuhu.
Ne znam kad sam se zadnji put tako nasmijala na satu.
Heh...al dobila i opomenu zbog brbljanja. Davnih je to dana bilo.
Pogledom lovim malu zraku sunca koja se pokušava probiti kroz oblake.
Malena je, ali dovoljno jaka da se uspjeva probiti.
Tada shvaćam, da sam to zapravo ja.
Malena, a dovoljno snažna da se probijem kroz sve probleme.
Da se probijem kroz sve poteškoće koje život donosi.
Da se probijem i razvučem osmijeh na lice.
I razvukla sam ga. Sretna sam. Ne znam koliko puta ću to još ponoviti.
Mogla bih stotinu puta to reći. Da. Sretan sam. Sretna sam.
Sretna sam. Sretna sam. Sretna sam. Sretna sam. Sretna sam.
I bez obzira što imam strku u školi.
I bez obzira što moram pročitat još 100 strana lektire za sutra.
I bez obzira što moram odradit još 12 sati vožnje.
I bez obzira što nemam više svoju ljubav.
I bez obzira što pišem matematiku i logiku sljedeći tjedan.
I bez obzira što smo izgubili utakmicu jedan razlike u zadnjoj sekundi.
Sretna sam.
Sretna sam zbog toga što imam nove prijatelje.
Sretna sam zbog toga što me sunce grije.
Sretna sam zbog toga što se još uvijek mogu smijati.
Sretna sam zbog toga što sam danas svirala klavir.
Sretna sam zbog toga što sam nakon tri godine opet svirala na gitari.
Jednostavno sam sretna.
Sretna sam i zato što sam zaljubljena.
Zaljubljena u stotine stvari oko sebe. Zaljubljena u jednog, dva, tri, četri dečka.
I opet se jedna zraka sunca probija kroz oblake.
Rekla mi je prijateljica nešto...
"Prije sam ja to mislila za sebe, al tek sad vidim da si ti jako zaljubljiva."
I jesam. I drago mi je zbog toga. Zašto? Zato jer je i jer ja tako kažem.
Mda... jesam spomenula da sam sretna? (:

Tisuće emocija bilo je u meni ovog vikenda.
Srela starog prijatelja... svoje sunce.
I tada...baš tada tisuće leptirića odletilo je u nebo.
Ma što pričam, nisu odletili u nebo.
Kružili su oko nas. Cijelo vrijeme.
I sada... sada su tu...
Lete na relaciji tu-tamo.
Sretna sam. Vjerujete mi?
Žalim zbog jednog postupka.
Jednog kojeg nisam napravila. A trebala sam.
Hm... zapravo, jesam li?
Bi li onda bilo bolje ili gore?
Hm...možda bi tada još leptirića poletilo.
Kako god bilo, osmjeh nije silazio s mojih usana.

Upoznala sam nove ljude, i stekla nove prijatelje.
Čudno je to...
Poznajem ih dva dana, a tako su mi dragi.
Tako su mi se uvukli u srce... zar ne da je čudno?
Je...ali baš me briga.
Ja njih volim. Da,da...

Sretna sam. A opet tužna.
Da... i opet tisuće leptirića leti oko mene.