Jučer. Da, jučer. Jučer sam shvatila kako zapravo uopće nemam puno pravih prijatelja. Mogu ih nabrojat na prste jedne ruke. A oni ostali? Gdje su oni? Oni se pojave samo kad njima treba. I kad znaju da me mogu iskoristit. I tužna sam. Baš zbog toga sam tužna. Neki ljudi su me razočarali jučer. Da, jučer. Sjedeći na klupici, dok je muzika oko mene svirala, a oni plesali, došlo mi je do mozga ovo što sam prije napisala. I da, imam malo prijatelja. I znam da ćete sad ostavljati komentare tipa "Pa bolje tih malo, koji vrijede...bla bla", i ja to sve znam... Ali rastužuje me činjenica da me ovi drugi "prijatelji" iskorištavaju. Da nije tako, sve bi bilo ok. Ali je... I da, znam da sam glupa što sam to tek sad skužila, ali nisam, znala sam ja to još i prije, samo što se nisam htjela s tim pomirit. Eto, sad sam prihvatila... I kako da se ponašam u ovakvoj situaciji? Ne znam. Jednostavno ne znam i ne mogu shvatiti. Kako da se ponašam prema tim ljudima/a možda je i jednina.../? Isto kao prije? Ne, ne mogu. Jer me boli. Baš me boli. I sada suze teku. Jer to više nije to. Jesam ja to preosjetljiva?...Nisam! Nisam preosjetljiva, jer sam sigurna da se svi ljudi/ili barem velika većina.../ tako osjećaju...samo što to neće priznat. A ja, evo, priznajem. I reći ću da me to boli. I viknuti ću na sav glas ako treba. Jer... boli kad znate da dajete sve od sebe, da želite bit sa svima dobar, a oni vam tako vraćaju. Boli, zar ne? I suze teku. I nije mi briga. Plakat ću koliko me volja. Plakat ću koliko god mi treba. I ponekad stvarno želim otići nekamo gdje me nitko ne pozna. Ali ne mogu. Tu sam gdje jesam i tu ostajem. I dobro mi je. Zabavljam se, tu i tamo me povrijede, ali sve to prođe.... Ah, a znate što je najgore? Šta lažem samu sebe. Ja inače jesam sretna, ali kada se dogodi ovako nešto...onda me boli. I ne mogu se nasmijati. I nemojte tražiti od mene da se smijem, jer je teško. I opet lažem samu sebe kako mi je dobro tu gdje jesam. A nije. I opet se smijem, a u sebi plačem. Pa se sjetim onih par prijatelja kojima je stalo do mene. I pitam se zašto mi nisu bliže. Zašto ne mogu otići kod njih i pošteno se isplakati na njihovom ramenu. Jer teško je kad plačeš sam. To valjda svi znaju... I znam da onaj o kome pišem/ili je množina?/ ovo čita, ili će kad-tad pročitati, a možda uopće ni neće... I znaj da se radi o tebi, a ako nisi siguran, pitaj me, ja ću ti reći. I znam da imaš opravdanje... a ja ću ti, mala glupa, vjerovati. Jer je to tako i jer će tako uvijek biti. I opet će sve biti kao prije. Do sljedeć puta. Onda ćeš me opet povrijediti. I reći mi neko glupo opravdanje. A ja ću opet povjerovati. I stalno ćemo se vrtjeti u krug. Jer sam takva. Jer ja to dopuštam. I znam da to radim, a opet ponavljam. Zašto? Pa valjda volim da me boli... I puštam suzu. Jer mi se scena stalno ponavlja u glavi. Jer boli...Al' kako bi Gibboni rekao/a znam da ga on ne podnosi/…“… ja ne odustajem…“…



Ali dobro sam. Ne brinite.