Oh girls just wanna have fun....


...iliti ga, kako bi jedan smišni reka...


ŽIVOT JE LIJEP (:

Hodam pustim ulicama vremena i tražim nešto nedodirljivo. Nešto neopipljivo i nestvarno. Tražim posvuda i ne mogu to naći. Hodam dalje i zavirujem u svaki kutak bezvremenskog prostora tražeći to isto, ali ne pronalazim. Svaki korak koji napravim pušta sivi trag na pločniku crne boje. Prestrašena pogleda okrećem se oko svoje osi i gledam ljude s nepovjerenjem. Svatko ko me vidi čudno me pogleda, okrene glavu i otiđe. Možda vide onaj strah koji u meni čuči kao maleno preplašeno dijete... Strah koji počinje izbijati na površinu. Ali ne dopuštam mu da me proguta u svoj prostor. Borim se svim snagama i trgam ga zubima. Pogledavam oko sebe i napokon sam ugledala ono isto što sam prije tražila. Ono neopipljivo i nestvarno, ono nedodirljivo i čudesno, ono razigrano i šareno. Pratim to isto ubrzavajući korake i utrkujući se s vremenom. Odguravam ljude oko sebe koji me još uvijek gledaju s nevjericom ne shvaćajući za čime ja to trčim. Pa da, kako bi i shvatili kada je to nešto za njih nedodirljivo. Nedodirljivo i nestvarno. Ali ja svejedno ubrzavam korak u nadi da ću to isto sustići. Vrijeme prolazi i guta me, a ja pratim ono isto što sam prije tražila u sve tamnije prostore moje mašte. Ne mogu više trpiti tu napetost, taj osjećaj da nemam u ruci ono isto što sam prije tražila i počinjem trčati. Trčim kroz tišinu koja se provlači mojim prstima i nastavlja svojim putem do drugih ljudi koji ne mogu trčati za nečim nedodirljivim kao što ja mogu. Rukama razgrćem besani prostor koji biježi od mene jer ljudi u njemu ne mogu shvatiti da trčim za nečim neopipljivim. Zadihana i crvena lica shvaćam da sustižem ono isto što sam prije tražila. Pružam ruke u nadi da me snaga ovoga puta neće napustit i uspjevam. Uspjevam uhvatiti ono nešto nedodirljivo, rukama neopipljivo i nestvarno, čudesno, razigrano i šareno. Držim ono isto što sam tražila a sada ulovila u rukama i plačem. Spuštam kapljice sreće na to isto nedodirljivo i čudesno. Osmjeh treperi na usnicama popucalima od trčanja. Ljubim to isto neopipljivo. Otvaram ruke i puštam ga da nastavlja...
Hodam ulicama vremena i više ne tražim ono isto nedodirljivo. Svaki korak koji napravim sada pušta trag neke boje na crnom pločniku. Crveni korak, plavi korak, zeleni korak, žuti korak... Smješkam se i pogledavam ljude bez onog straha koji je čučao u meni... Sada oni imaju taj strah u očima. Smješkam se shvaćajući da sada oni traže ono isto nedodirljivo, rukama neopipljivo i nestvarno, čudesno i razigrano. Ono isto što je meni sad dodirljivo, rukama opipljivo i stvarno, ali još uvijek čudesno, šareno i razigrano... Neka potrče...neka potrče i uhvatit će ono isto, njima nedodirljivo...a meni opipljivo...
Trčala sam za leptirićima...



...shvatit će onaj koji zna trčat za leptirićiman...

Oprostite što nisam toliko pisala...
Bila sam 10 dana u Njemačkoj...
Bilo je predivno...

Ne sviđaju mi se promjene na blogu...

Volja za pisanjem? Nikakva...
Napisat ću nešto za par dana...

Problemi? Sve ih je više...
Riješit ću ih...valjda...

Idem...
Pisat ću...ubrzo...
Trenutno imam previše toga u mislima...
Da...samo da se emocije slegnu...

A ha... (: