Već sam zaboravila kako je to sjediti na mom balkonu u ponoć, uz zvukove RHCP-a i jednostavno uživati u svježem zraku i pogledu na zvjezde. Zaboravila sam i kako je to hodati bos po travi mokroj od rose... Zaboravila sam, ali sam se danas prisjetila. I osjećaj je još uvijek predivan, kao što je i bio. Toliko živaca sam danas izgubila, a opet odlazim u krevet nasmijana lica, sretna i zadovoljna. Kako to? Pa zbog zvjezda, zbog zraka, mira, trave (Ribac, niti ne pomišljaj), bosih nogu... Sve što se u meni danas nagomilalo, svi problemi, sva živciranja...sve je to samo nestalo.I iako nemam uz sebe nekog ko će sa mnom hodat bos po mokroj travi, sretna sam. Ne zamaram se više tim stvarima, jer imam divne ljude oko sebe koji će ovo ljeto učinit nezaboravnim.
Još jučer sam mislila da imam gomilu problema...a sada? Sada je sve tako nevažno... jer ipak, ljeto je... More, sunce, sol na koži, stari i novi prijatelji - zajedno, muzika, ples, zvjezde, noć, putovanje, novi ljudi, običaju, nove stvari, family, ja... Moje ljeto. Moj odmor.

Raspuštam snove kao zlatnu kosu.
Pretvaram ih u nešto lijepo.
Pretvaram ih u stvarnost.
I ono što nodosi sutra nije važno,
jer sada sam tu. Dišem i živim.
Zatvaram oči, širim krila i letim.
Letim tamo gdje me svi znaju.
Jer ja znam svih.

Hvala *V*-u na Yellow Ledbetter... *love*...

Kišica lagan pada, a note RHCP-a se baš stapaju s njom. Vrata od balkona su mi otvorena i vjetrić lagano hladi moju kožu. Razmišljam o glupostima i o stvarima o kojima zapravo ne bi trebala. Sjećanja naviru jedna za drugim. Opet se topim u uspomenama koje bi zapravo trebale ostati iza zatvorenih vrata. Ali ne žele. Provlače se kroz sve rupe, pa i kroz ključanicu. Lijepo je opet doživjeti te uspomene pa makar u mojoj mašti. I ne volim to što se uvijek vraćam u prošlost. Ne volim to što me te uspomene drže kao paukova mreža i ne daju mi dalje. Krećem se ja, korak po korak, zaboravljam ono što je bilo... ali s vremena na vrijeme te uspomene se ipak vrate. I ne mogu im se oduprijeti. Ne želim, zapravo.
Opet odrastam. A ne želim. Razmišljam zrelije. I to je u redu. Ali želim ostati dijete. Želim se još igrati i glupirat. Ali opet... sram me. Vrijeme je da odrastem. Da počnem razmišljati kao ostali moji vršnjaci. Čekaj... razmišljaju li oni uopće zrelije?
Opet lutam na krivu stranu... Odabirem šljunak umjesto trave... Odabirem prošlost umjesto sadašnjosti. Stani! Ne mogu tako. Ne mogu se opet vratit i proživjeti sve to. Ne s njim u uspomenama. Ne tako. Ali opet... ne boli toliko koliko sam mislila da boli... to hodanje po šljunku bosih nogu. Zapravo, ugodno je. Ali trava me mami. Zelena, mokra od rose, mekana... Pa zašto onda odabirem šljunak?
Ne znam da li da uopće nastavim pisat blog... Primjetila sam da ga pišem samo kada sam tužna i kada nešto ne valja. A kada je sve u redu, onda ga zapuštam. I ne znam što bi pisala. Ne želim opisivati kako mi je prošao dan. Ili komentirati neku temu. Blog mi služi za izbacivanje osjećaja na papir. Ali... trenutno je kod mene sve kao ravna crta. Nema uspona i padova. Sve je na mjestu. Sretna sam i mirna. Kuliram uz RHCP (ah, kako mi danas godi). Ima li onda uopće smisla pisati? Nastaviti sve to? Ne znam. Vidjet ću još.
Ovog ljeta ću puno putovat. I jedva čekam da odem od tuda. Da se izgubim u tuđoj kulturi, da upoznam nove ljude i naučim nove stvari... Jedva čekam da postanem leptir i odletim...

Nemam inspiracije.

Zadnjih par dana mi se ništa neda,
a sljedećih par dana imam puno posla,
tako da ću pisat tek negdje drugi tjedan...
vjerojatno.

Osjećam se super. Baš sam neka...woo.
Iako možda tako ne izgledam. Ali jesam.
I živo me zaboli za sve probleme. Da.

I...ovaj... u posljednje vrijeme se bavim
ovim.
I tako sam si kul. Hehehehe...šalim se.
Totalno je fora.

Idem...očekujte jakooo dugi post sljedeći put.
Idem lovit leptiriće (: