Dok vi čitate ove moje retke ja sam već vjerojatno negdje na visini od 2000 m (ako ne i više) i putujem za San Francisco. Zapravo, vjerojatno sam sad u Parizu i čak ono glupo presjedanje sat vremena.

Imam čudan osjećaj u trbuhu. Neku nervozu, strah… ne znam ni sama. Ne želim ići a želim. Toliko mi je dobro doma da se ne želim maknuti. A opet mi treba mali odmor od svega. Treba mi da se udaljim od ove okoline u kojoj se nalazim. I dobro će mi doć. Ali već mi fale svi moji… Vrijeme s njima je predobro… J., ljube moja, s tobom je sve nekako veselije…
Ovaj vikend je bio… Neopisiv. Ali baš neopisiv. Neprospavana noć, lutanje po gradu, burek u 8 ujutro, litra vode na stolu i dvije bijele kave. Oh da, i poderana košulja. I Argentinac. I vožnja na motoru. Ah, hoću to opet. Tu vožnju na motoru. Predobro… Onaj vjetar i drhtanje prstiju… od straha? Ne, od hladnoće. Hvala K.-u na vožnji… znam da ovo ne čitaš, ali i tu ću reć – ti i ja se idemo prežderavat s burekom i ostalim delicijama koje nam dođu u ruke.
Mokra koža i kapljice znoja koje se cijede po njoj. Muzika koja prolazi kroz moje tijelo kao krv. S-A-V-R-Š-E-N-O.

Ne želim više trošiti riječi… Ako budem uspjela ulovit kompjuter, javim se iz San Francisca. Sad zaboravljam na ovaj blog, ovaj grad, ove ljude… Pakiram stvari, otvaram krila (well, avion će…) i odlazim…


… If you're going to San Francisco… be sure to wear some flowers in your hair…



p.s. Pray for me, please… da mi ne padne avion… ili da ne bude kakav potres… ili da me ne ulovi kakva muškobanjasta lezbijka… (((((((:

Ležala je na travi, zatvorenih očiju a kapljice znoja igrale su se na njenom tijelu. Vjetar je lagano puhao i ublažavao toplinu sunca koje je toga dana bilo iznimno jako. Slušala je smijeh male djece koja su skakala oko njih. Gledala ga je kako spava dok mu je noktima prelazila preko torza. Razmišljala je kako bi se svako jutro mogla buditi kraj njega i tako ga gledati. Gledala je u daljinu i uživala u tome što može njegovu kožu osjetiti pod svojim prstima. Njegove dugačke trepavice su lagano drhtale i po tome je znala da ne spava. Otvorio je oči i pogledao ju. Bile su nevjerojatno zelene a njegov pogled bio je dubok i prodoran. „Ovo mi je najljepših pola sata u životu“, bilo je sve što joj je rekao te ponovno zatvorio oči i pravio se da spava. Zadrhtala je. Lagani osmjeh razvukao joj se preko lica. Bila je sretna zbog te male sitnice koja njemu možda nije značila ništa, koju je on izrekao, eto, tek tako, u afektu.
Legla je na leđa dok mu je lijevom rukom još uvijek prelazila noktima preko torza. Njegova ruka kliznula je na njen vrat, i sada je on svojim prstima lagano prelazio preko njenih prsa. Zatvorila je oči i uživala u njegovim dodirima. Oko nje više nitko nije postojao…samo on i ona, njeni prsti na njegovoj koži, i njegovi prsti na njenoj koži. Sunce više nije toliko grijalo a vjetrić se pojačavao. Bilo im je ugodno. Okrenula je glavu prema njemu i otvorila oči. Gledao ju je. I ona je gledala njega. Da je u tom trenu pogledala na sat, shvatila bi da trenutak koji je njoj trajao vječno, traje zapravo samo par minuta. Ali nije pogledala na sat. Prepustila se njegovom pogledu i uživala. Gledao ju je toliko dugo i prodorno da joj je već postalo malo i nelagodno. Nagnuo se nad nju. Znala je što slijedi, ali nije se tome nadala. Nije očekivala takav rasplet događaja. Ne s njim. Poljubio ju je. Mislila je da će se onesvijestiti, a ruke su joj počele trnuti… Sada su na travi stvarno postojali samo on i ona. Sunce više nije grijalo, vjetrić nije puhao, a dječji smijeh je utihnuo…



*Ovaj tekst je fiktivan... a možda i nije?

Već danima otvaram blog editor i započinjem nešto pisati ali ga ubrzo i zatvorim. Inspiracije jednostavno - nema. Valjda je ljeto krivo. Ne događa se ništa zanimljivo. Po cijele dane samo odmaram, tu i tamo nešto napravim i naravno, jedem.
Tako želim putovati. Želim otići negdje i uopće ne razmišljati o onome što me čeka kad se vratim. I još malo...još samo malo i tako će biti. Moje misli bit će na sasvim drugom mjestu. Moji koraci će ostavljati trag na sasvim drugom pločniku. Moj smijeh će odzvanjati sasvim drugim ulicama. A moje oči će gledati sasvim druge ljude. I radujem se. Radujem se novim stvarima. Novim fotkama.
U zadnje vrijeme često razmišljam o budućnosti. O prijemnim ispitima. Uvijek su mi se činili tako daleko, a sada su tako blizu. Još samo godinu dana i tu su. I čitam razne blogove a njihovih vlasnika nema - svi uče za prijemne. A ja...ja se osjećam kao izgubljeno štene. Ne znam kud ću sa sobom niti šta ću. Neki već idu na pripreme za drugu godinu, a ja niti ne znam što volim. Ali... neću se zamarti time. Ljeto je i moram uživati! Jednostavno ću ići po onoj: Go with the flow...
Fale mi neke osobe u životu. Tj. tu su one, ali su daleko. Uvijek sam se pitala zašto neke osobe koje stvarno volim, s kojima se super slažem...moraju živjeti tako daleko. I brine me što će bit s našim prijateljstvom. Ne želim izgubit vezu s njima. A posebno ne s jednom osobom. Znam da ovo čitaš bebe... najviše i previše. I samo zagrljaj je dosta. Znaš, onaj...lijepi, čvrsti...onaj sa slike. I samo pogled je dosta...i osmijeh...krezubi... jer nitko nema ljepše razmaknute dvojke od mene (((:
Prošla subota bila je... pun pogodak. Da nisam izašla, žalila bi. Pravljenje frizure 2 sata. Isplatilo se. Upoznala nove ljude - anđela i crnca. Predobri su dečki. Plesala do iznemoglosti. A bilo je vruće. Jako vruće. Stopala boljela. Ali vrijedilo je. Smijeh u 5 i pol ujutro. Frendica i ja. Sladoled. Smijeh. Prepričavanje događaja. Smijeh. Želim reprizu...

Ovaj post nema smisla... Ide gore dolje... btw. Jack Johnson - Upside down... samo moj PMS i ja.