 |
| < | lipanj, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
20.06.2004., nedjeljaŠto-mi-se-danas-događa tip zapisa
Ovo je đavo koji se prikriva -->
|
|
Evo ja sam na primjer vlasnik jednog restorančića u Zagrebu i tražim novog konobara. Postavim posvuda oglase "tražim konobara, dođi u četvrtak, 8:00 sati" i razmislim kakvog konobara hoću. Došao je i taj dan, jutro je bilo svježe i okupano suncem koje je stvaralo blještave zvjezdice u kapljicama rose. Ušao sam u restoran gdje se skupilo dosta ljudi. Rekao sam im da ulaze jedan po jedan u drugu salu gdje ću ih ja ispitivati. Otišao sam u drugu salu i viknuo "SLIJEDEĆI!" Kako se zoveš? - Marko. JA: Ajde Marko, zamisli da sam ja gost i da naručujem čevape, može? MARKO: ... JA: Može? MARKO: (klimne glavom) JA: Molim vas jedne čevape. MARKO: ... JA: Ali znate, ja imam alergiju na sve što u sebi ima pšenične proizvode. MARKO: (lice mu poprimi neviđeno tužan, samilosni izgled, a donja usnica mu zadrhti i procijedi jedno srcedrapateljno..) ..zašto?! JA: ... (istrči iz sale da mu ne vidim suze) JA: SLIJEDEĆI! Slijedeći je bio isto Marko, ali ovaj je izgledao staloženije. JA: I ti si Marko ha? Ajde, zamisli da naručujem čevape. MARKO: Jesam. JA: Imam bolest zbog koje ne mogu jesti proizvode koje imaju pšenicu. MARKO: Nemamo pšenice. JA: Jel imate kruha? MARKO: Mislim da imamo. JA: Ne mogu jesti kruh. MARKO: Zašto onda tražite kruh. JA: Jer ga ne mogu jesti jer ne mogu jesti pšenicu. MARKO: ... MARKO: Nemamo pšenicu. JA: SLIJEDEĆI! Slijedeća je bila Marija. JA: Želio bih jednu pljeskavicu. MARIJA: Mislite čevape? JA: ... Ne, pljeskavicu. MARIJA: Nemamo pljeskavice. JA: Imamo. MARIJA: Nemamo. JA: Jel imamo čevape. MARIJA: (sva sija od sreće) IMAMO! JA: E NEMAMO! SLIJEDEĆI! Bahatost mi je zapela u grlu, jer onda je izašao on. Sotona. Reko je: Dobro, jel ima ovdje šta pičića? JA: ĆEVAPČIĆI!¨ SOTONA: Išo sam u.. van i bilo je dobro, i pijan sam jako. JA: KURAC! SOTONA: Koji.. JA: PUSTI NAS! SOTONA: Sere. JA: (čakijom) SOTONA: (vilica, nož, beštek, stolnjak) JA: IDI! SOTONA: (stolac, kuhinjska napa, pločice) JA: (žbuka, juha od govedine) SOTONA: (rupa)  |
|
...i onda si sam i izoliran, aritmetičku sredinu sreće dižeš samo svojim postupcima. Siliš samog sebe, budeš sretniji zbog uspjeha postizanja sreće nego zbog same sreće. Bravo shipka, sjajan posao. Tuga prestaje biti uzvišena, postaje neuspjeh. A tuga zbog neuspjeha je veća od same tuge. Nedostaje mi sreća zbog sreće, tuga do suza.. Postao sam radnik, postolar kojemu je važnije napraviti najudobnije cipele nego ih sam nositi. Umjetnik u svom poslu koji nosi odrpane cipele. - Zašto ne nosi svoje najudobnije cipele? - A njemu to jednostavno nije palo na pamet. Nije osjetio potrebu obući ta dva simetrična savršenstva. Zaboravio je da su cipele namjenjene za hodanje, trčanje, obuvanje. I onda ga ljudi zovu mazohistom. Gledaju njegove noge izranjavane starim cipelama i jednostavno ga ne razumiju, pokušavaju ne govoriti o tome dok mu donose svoje cipele na popravak. Taj isti postolar kuka zbog svojih bolnih nogu.. I sanja Pepeljugu.. (staklena cipelica) Baš se pitam što su u tekstu označavale cipele? Pitam se! Pravi odgovor nagrađujem refleksijom na zadanu temu. Moje su sve neke tugaljive. Jerbo sam tužan zbog tužnog neuspjeha u postizanju uspjeha u sreći. Ne, u postizanju sreće. (courtesy of kolega lit: paradox of hedonism) |
Koji užas. Onaj dolje meta život, kako se on zna lijepo razletit u trihiljade komada da to nije za pričat. Život sagrađen na temeljima od slamki. Dođu gosti, a ono stalno nešto pucketa. - Ne obazirite se, to tako normalno. - A u sebi se nadaš da danas ne rokne onako kako zna.Dakle za one koji prate - meta život --> ipak ne dobro! Loše! Bar kad slamka pukne. Znate one dječarce koji su jadni neiživljeni, nedorasli, mali i sluzavo bijeli? E pa mene ta vizija malog dečkića sa ogromnim buljavim plavim očima svuda prati. Gmiže okolo pored nogu ljudi, sluša i gleda. Sve razumije, ali ima jedan problem: ponekad se desi među subjektima njegovog promatranja neka stvar koja ga užasno pogodi. Ne zna da li je to neki njegov osjećaj nepravde, prevelike samilosti, ali on ne može do daha. Steže ga u srcu i navuče mu se neka hladna koprena preko suznih očiju - Zašto se oni smiju? Možda plaču u sebi? Zašto ja vidim samo tugu u svijetu? Eto, tužna pričica. Nisam ja taj dečko, ali on kao da stalno skakuće u meni. Kao da sam mu ja najbolji prijatelj koji ga jedini razumije. Zato me voli. A bojim se da ću ga se morati riješiti. Previše sam mu dopuštao, guši me. Jao, sad ću napraviti najtužniju scenu moguću. Mali sluzavac vidi da ga izbjegavam, gleda me ogromnim očima, vidim da mu samo jedno veliko "zašto?" visi iznad glave. Ne mogu ništa reći jer znam da bi me rasplakalo. Milujem ga po šugavoj glavici, da, lupkam mu guzove! Bacam ga u zrak i lovim leđima. Nosim ga na ramenima i govorim mu da ga volim. Mali vriska, cijuče i smije se. Bacim mu frizbi i ne dočekam ga kad se vrati. Više nikada... |
|
Ponekad se čovjeku dogodi nešto važnije od svega ostalog, čemu onda sve akcije u životu postanu podređene. Postanu sluge toj trenutnoj svrsi života. Naizgled funkcionira gotovo normalno, ali on je sada u svetoj misiji mjenjanja svog života. Recimo primjer. Imamo mladog čovjeka u ljubavnoj patnji i nadanju. Misli da je pametan, i misli da se za Nju mora promjeniti. On ide kupiti kruh. Ponetko bi rekao da je gladan, da želi jesti. To će kojim slučajem možda i biti točno, ne znam. No misli u njegovoj glavi sličnije su ovima - Ona bi sad vjerojatno mislila da je krajnje vrijeme da nešto pojedem. Nema kruha. Ako odem stepenicama, izjačat ću noge, zbog nje. Hm, ona bi htjela da mislim svojom glavom, ipak ću otići liftom. Da li bi ja možda htio izjačati noge, zbog sebe? Ja želim što ona želi. Ona želi da želim što ja želim. Vidimo da takav život dovodi do čestih nesporazuma sa samim sobom. Ali ako se želiš promjeniti, mora biti nelogičnosti. Sadašnja logika je zastarjela, potrebna je nova pa-ra-dig-ma. To je pomalo zastrašujuće, ali, kako kaže jedna uzrečica, strašnije je ostati isti. Uhvatiš se za slamku i njome se kao Tarzan prebaciš preko ponora na drugu stranu. Uzmeš neku sliku u nišan i držiš je se kao pes. Kao peso! Živiš život preko nje. Živiš (drumroll) M E T A Ž I V O T ! Prijelazna točka. Nije u igri samo ljubav, u pitanju su mnogi aspekti života. Kao mlad sam došao u situaciju da je dosta ljudi oko mene znalo puno o muzici o kojoj ja nisam znao ništa. Kad bolje promislim, bila je i jedna cura u pitanju što bi reklo da je ljubav utkana u sve, ali zanemari. Ja sam postao lud. Počeo sam procjenjivati ljude preko toga koliko muzike zna, ostajao sam na netu do kasnih sati skidajući mp3-ove i čitajući o nekim suludim grupama, počeh odlaziti na neke koncerte, i evo me sad. Slušam Neutral Milk Hotel, album In the Aeroplane Over the Sea, pjesmu King of Carrot Flowers, Pts. 2-3. Najbolji sam. Ali cura. Cura je bila prva koju sam poljubio, i slušala je Bauhaus. Autorov osvrt na blog: Manje filozofije, više šale molim. |
, ne nasjednite