Koji užas. Onaj dolje meta život, kako se on zna lijepo razletit u trihiljade komada da to nije za pričat. Život sagrađen na temeljima od slamki. Dođu gosti, a ono stalno nešto pucketa. - Ne obazirite se, to tako normalno. - A u sebi se nadaš da danas ne rokne onako kako zna.
Dakle za one koji prate - meta život --> ipak ne dobro! Loše! Bar kad slamka pukne.
Znate one dječarce koji su jadni neiživljeni, nedorasli, mali i sluzavo bijeli? E pa mene ta vizija malog dečkića sa ogromnim buljavim plavim očima svuda prati. Gmiže okolo pored nogu ljudi, sluša i gleda. Sve razumije, ali ima jedan problem: ponekad se desi među subjektima njegovog promatranja neka stvar koja ga užasno pogodi. Ne zna da li je to neki njegov osjećaj nepravde, prevelike samilosti, ali on ne može do daha. Steže ga u srcu i navuče mu se neka hladna koprena preko suznih očiju - Zašto se oni smiju? Možda plaču u sebi? Zašto ja vidim samo tugu u svijetu?
Eto, tužna pričica. Nisam ja taj dečko, ali on kao da stalno skakuće u meni. Kao da sam mu ja najbolji prijatelj koji ga jedini razumije. Zato me voli. A bojim se da ću ga se morati riješiti. Previše sam mu dopuštao, guši me.
Jao, sad ću napraviti najtužniju scenu moguću. Mali sluzavac vidi da ga izbjegavam, gleda me ogromnim očima, vidim da mu samo jedno veliko "zašto?" visi iznad glave. Ne mogu ništa reći jer znam da bi me rasplakalo. Milujem ga po šugavoj glavici, da, lupkam mu guzove! Bacam ga u zrak i lovim leđima. Nosim ga na ramenima i govorim mu da ga volim. Mali vriska, cijuče i smije se. Bacim mu frizbi i ne dočekam ga kad se vrati. Više nikada...
Post je objavljen 06.06.2004. u 20:21 sati.