...i onda si sam i izoliran, aritmetičku sredinu sreće dižeš samo svojim postupcima. Siliš samog sebe, budeš sretniji zbog uspjeha postizanja sreće nego zbog same sreće. Bravo shipka, sjajan posao. Tuga prestaje biti uzvišena, postaje neuspjeh. A tuga zbog neuspjeha je veća od same tuge. Nedostaje mi sreća zbog sreće, tuga do suza..
Postao sam radnik, postolar kojemu je važnije napraviti najudobnije cipele nego ih sam nositi. Umjetnik u svom poslu koji nosi odrpane cipele. - Zašto ne nosi svoje najudobnije cipele? - A njemu to jednostavno nije palo na pamet. Nije osjetio potrebu obući ta dva simetrična savršenstva. Zaboravio je da su cipele namjenjene za hodanje, trčanje, obuvanje. I onda ga ljudi zovu mazohistom. Gledaju njegove noge izranjavane starim cipelama i jednostavno ga ne razumiju, pokušavaju ne govoriti o tome dok mu donose svoje cipele na popravak.
Taj isti postolar kuka zbog svojih bolnih nogu..
I sanja Pepeljugu.. (staklena cipelica)
Baš se pitam što su u tekstu označavale cipele? Pitam se! Pravi odgovor nagrađujem refleksijom na zadanu temu. Moje su sve neke tugaljive. Jerbo sam tužan zbog tužnog neuspjeha u postizanju uspjeha u sreći. Ne, u postizanju sreće.
(courtesy of kolega lit: paradox of hedonism)
Post je objavljen 10.06.2004. u 20:12 sati.