Koljem po kućama
U petak dok su amerikanci izvršavali tisućitu smrtnu kaznu, moja tata i njegova braća su u malom slavonskom seocetu ubila 11 komada svinja. Prehrambeni lanac se nastavlja.
Samom krvavom činu nisam prisustvovala. Još kao dijete sam loše primila ciku svinja u dvorištu, iako nikad nisam bila emotivno vezana za te životinje. Zapravo skroz sam ravnodušna prema svinjama, sve dok ne dođe do kulena. E, tu već nestaje sva ravnodušnost i počinjem razvijati izražene osjećaje. No svaka svinjokolja na mene djeluje jednako. Poželim biti vegetarijanac. Odavno se moj želudac odviknuo tako teške i masne hrane, a nos takvih mirisa. Miris masti i bijelog luka pratiti će me još danima. Nakon par dana oporavka i prestanka procesiranja informacija, slika i saznanja zanemarim želju za vegetarijanstvom.
Dok smo bili djeca, svinjokolje su nam zapravo bile zanimljive. Krali smo svježe meso, pekli ga na žari i onda prodavali tatama, stričevima, susjedima, djedovima bilo kome tko se našao tom prilikom s nama u istoj avliji. Onda kada smo porasli dovoljno da bi smo mogli držati nož u rukama, zadaci su nam bili rezanje čvaraka. Beskonačno dosadan posao je izrezati salo od 15 svinja. Hej svinje moje, lipe pa debele…
Onda dođu određene godine kad se dijele poslovi na muške i ženske. Kada smo već dovoljno porasle da bismo vjerno mogle pratiti glavu kuharicu, opsluživati sve te ljude koje vrijedno vani rade. “Može li kava,…može li čaj…treba nam još malo kruha…još soli…kad će džigerice…ima li još češnjaka…gdje je slatka paprika, gdje je ljuta paprika…može li nam netko dati tople vode…“ i tako cijeli dan.
Ovu sam godinu glumila podršku za sve te vrijedne ljudi vani. Ne znam kako izgledaju svinjokolje u ostalim dvorištima, ne znam jedu li svi u selu kao oni koji dođu kod nas…
Subotom ujutro kad bi se skupili oko 7 prvo se popije kava. Muškarci ulaze u kuhinju, svaki sa svojim nožem. Nakon silnih godina i svaki put sve većeg i većeg broja svinja koje su za naše želuce platili životom, a i zbog onih nekih boleština prije par godina, uvriježila se praksa da se dan prije obavi krvoproliće, a sutradan se meso „samo“ obrađuje – čvarci, mast, kobasice, plećke, šunke, rebarca, krvavice, švargl…i ne nužno tim redom.
Kad čitava stvar počne, kad se podijelimo u muške i ženske klanove, u niskom startu krene maraton. Oni vani koji zahtijevaju, izvolijevaju, potražuju i one unutra koje nude, udovoljavaju i pretjeruju. A doslovno je niski start u pitanju. Već se godinama zna točan red kada tj. u koje vrijeme što i kako mora biti ponuđeno. Dakle poslije kave u 7:00, još se jedna kava ponudi oko 8:00, jetrice sa češnjakom u 9:30, kava(čaj) u 11:00, ako je jako hladno i kuhano vino, za ručak-doručak u 12:00 priprema se gulaš i palačinke, krofne u 15:00, večera (juha, kuhano meso, sos, sarma i friška kobasica te sve to popraćeno vinom, salenjacima i sitnim kolačima) u 18:00. A onda red pjesme, red jela, a ovaj put čak i plesa.
I što ćemo onda sa svinjokoljama kad uđemo u EU? Tko nam ovo može platit…:-)
