Brunch
Mrzim započinjati rečenice, sa „mrzim…“, ali ja zaista mrzim službene ručkove. Ručke? Znaš na što mislim, ono kad se poslovni partneri nađi i idu nešto jesti. Pogotovo mrzim ručkove (ručkeJ) u fancy restoranima, sa ljudima koje sam tek upoznala, a kad je šef sa mnom. I još više mrzim kad je muško-ženski omjer 50:50. Mene naravno, kao ženu, uvijek zapadne žena za razgovor. Jer mi, kao žene, ćemo sigurno imati o čemu pričati. I onda su muškarci pričali o jedrenju i kako su lovili ribu, i kakve su brodove imali i kakve žele. A mi smo pričale o njenoj djeci. I kako su djeca bila na moru, i kako su djeca dobra u školi i vrtići, i kako ih je babysiterica skoro spalila na moru, kako vrtići rade do pola –četiri, kako klinici ne žele ostati u boravku poslije škole, kako je kćer tatina mezimica i sve joj je dozvoljeno…uglavnom, priče o djeci. Ja nemam svoje djece (još!) da bih razumjela o čemu priča, ali trebalo je zadovoljiti formu radnog-poslovnog ručka i smješkati se i razumjeti njene probleme.
A sve se odvija u malo restoranu sa talijanskom hranom, koji je očito otkad sam ja zadnji put bila, postao jako popularan jer sad se više ne može sjesti i jesti bez prethodne rezervacija. I od svih 12 stolova koliko ih je bilo (sve uglavnom poslovno-radni ručkovi) naš stol je bio najzahtjevniji – vino nije bilo hladno, piletina u crvenom papru je bila vruća, torta je bila preslatka, kava je bila „bljak“, salata od piletine je bila salata od puretine i bla, bla, bla…i to mrzim. Da sam konobarica, sigurno nikada ne bih dugo zadržala posao, kad mi dodju takve mušterije, jer jezičava kakva jesam, na hrpetinu objeda ne bih mogla šutiti. Mrzim, ili ne volim ljude koji se smatraju prvim ili najvažnijima, i koji se dižu na zadnje nego ako naslute da možda to nisu. I sve mi je bilo neugodno od komentara koje su stalno bacali, dovoljno glasno, da ih svi čuju okolo. Sad se sigurno tamo više ne mogu pojaviti jer sam u najmanju ruku dobila reputaciju „prezahtjevnog gosta“ iako stvarno nisam kriva…
No, što me ustvari uvijek muči u tim ručkovima. Sjedneš za stol, pa sa vinske karte biraš što ćeš piti, pa stiže vino (toplo – kao da me briga, kad je u pitanju butelja Iločkog Traminca), pa onda konobar izreferira što su specijaliteta dana, pa izabereš, pa small-talk do ne dođe jelo. Nakon „dobar tek“, par trenutaka borbe sa izabirom odgovarajućeg noža i vilice, pa kamo ću sa salvetom, pa onda kreće red jela, pa ostaviš prekrižen nož i vilicu (ako sam ih dobro izabrala), pa malo otpiješ vina (čašu drži za stalak, jer će se i ovako toplo vino još ugrijati), pa primi salvetu lagano pređi preko usana, pazi da nemaš nešto zeleno za zubima, pa malo pričaj (o djeci), pa onda opet primaš vilicu i nož, pa odrežeš mali komadić jela (vrlo male, damske zalogaje), žvačeš – jedan, dva, tri…dvadeset dva i gutaš, ostaviš vilicu i nož. Prekrižene. Čaša za stalak. Zeleno za zubima. Razgovor…Ona jede salatu od piletine sa puretinom, a ja mali komadić musake. Ona punu zdjelu, ja na malom tanjuru (to je kod mene tanjurić za tortu), i natječem se s njom, ne bih li pojela sa svakim zalogajem sve manje. Damski. Ne uspijevam, jer je komadić musake sve manji i manji, a ona još ima hrpu salate. A čini mi se da je pristojno da ostavim malo komadić hrane na tanjuru. Od tog malog komadića, ja moram ostaviti mali komadić da budem pristojna!? Ona naravno može ostaviti hrpu zelene salate, a ja moram ostaviti komadić od komadića tako finog jela…Ustvari uvjerena sam da je ta zelena salata kod nje u zdjeli bila sam ukras za piletinu(puretinu) i more mozzarele i kukuruza i maslina i graška. Ipak sam ostavila nešto. Šnitu mrkvice i peršu. Svoj ukras na tanjuriću. Dovoljno pristojno. To je ukras. To se ne jede.
Iako, mrkva je tako fino izgledala, ali svježi peršun fakat ne volim...
