Sa veseljem sam čekala da uđe u auto,još više veselio me večernji raspored i sve ono čime smo zamislile začiniti tu večer , na rasporedu je bilo kino i najbolji ćevapi u gradu i da puno, puno smijeha.
Ušla je u auto i već po načinu na koji je uzdahnula da nešto izusti znala sam da nije dobro.
U jednom dahu rekla je «umrla je naša novinarka» , a ja sam se doslovno smrznula.
Prvi poriv koji sam osjetila bila je želja da pljunem, zbog neopisivo gorkog okusa skupljene tekućine u ustima.

Ovo je zapravo priča o meni i kamenu koji već skoro 9g. leži na dnu moje utrobe i svakodnevno me podsjeća koliko je život krhka stvar.
Suze su same potekle i neprestano navirale iz ponovno oživjelog izvora očiju, sigurno ostavljajući trag na našminkanoj oblozi lica.
Bile su dovoljne tri riječi i izgubljena slabost i strah su se vratili i ja sam ponovno imala nevinih 23g. života.
Postala sam ponovno malena tatina djevojčica koja nezadrživo klizi prema strmini najcrnjeg ponora njene noćne more.
Koji je bio toliko dubok i stravičan tako da je zauvijek ostao zakopan u meni.
I kad sam najtužnija i kad sam najsretnija, uvijek sam ga svjesna.
Obilježio me i promijenio,zauvijek.
Ostatke u slabije vidljivom obliku nazivamo uspomene.
Spremnik u hladioniku duše i srca.
Podsjetnik u meni da stvari mogu poći po krivu.

Došlo mi je da opsujem,opako iz sve snage.
Ali umjesto toga samo sam plakala bez glasa.
Do vraga, zašto ne postoji legalna lobotomija ili barem kao u filmu «Matrix» crvena i plava pilula.
Možda bi onda mogla ponovno zaiskriti onako nevino dječje kad čujem dobre vijesti i možda bi onda lakše podnosila ove loše.
I ona je baš kao i moj otac imala volju, volju da nastavi postojati.
Valjda me zato i njezina smrt tako pogodila.

Anu Rukavinu nisam poznavala osobno, ali njena patnja i sve ono kroz što prolazi znala sam i previše dobro zbog svoje osobne muke.
Sa njim sam sve prošla, neopisiv strah od svega što nas čeka, svakodnevne sve lošije vijesti i dijagnoze, priopćenja bolnice da nema potrebne citostatike(o tome možete pročitati u postu «minimalne ljudske potrebe»), dječje radosti zbog veza koje su nam omogućavale besplatne lijekove protiv mučnine i bolova uzrokovanih kemoterapijom, sreću jer je aparat za zračenje ispravan ovog mjeseca.

I sad skoro 10g. kasnije iz istog razloga i u istim mukama umrla je osoba koju nisam poznavala i zbog toga što Hrvatska nema kvalitetnu zdravstvenu skrb.
Ana Rukavina umrla je zato što nije imala dovoljno novca, dovoljno sreće i zbog toga što hrvatska država nije dovoljno uradila da osigura adekvatno liječenje za teške pacijente.
To me najviše i ljuti, deset godina poslije a nikakvog vidljivog napretka nema.

Znam da svijet stoji ispred mene i u meni- beskonačan u svim smjerovima.
Ali istovremeno me plaši spoznaja da je do prije godinu dana tako bilo i sa Anom Rukavinom, a danas je više nema.
Skoro smo istog godišta, istih svjetonazora i zanimanja, da se naslutiti barem po onome što sam saznala o njoj.
Ja u dragog Boga vjerujem i znam da smo svi samo trenutni valovi na nekakvom golemom vječnom oceanu, i znam da su valovi i voda jedno te isto.
Pa ipak danas mi vjera nije dovoljna utjeha.
Veća mi je utjeha što je narod djelovao i što sam ja sudjelovala.
Neću o tome jer mislim da se dobrim djelima ne treba hvaliti.
Ona se dešavaju, kao ljubav i kad se dese treba ih skriti.
Ana je bila velika žena i hvala joj na svemu što je učinila za budućnost, sve nas je prodrmala i to je velika stvar.
Kakav blagoslov za kraj, moći djelovati na druge.
Samo nemoć uništava.
Jer izgubiti bitku i biti gubitnik nije ista stvar!
Ja to dobro znam…

Update;
Napisah ovaj post i nakon desetak minuta stiže mi sms, a u njemu;
"Nekim neopisivim čudom, umjesto da se bavim desetinama studenata koji se u ovom trenutku nalaze ispred mene, ja sam odlučila da ih zapostavim na tren i svratim na tvoj blog, a tamo vidim da si i ti bila na njemu prije par minuta da ispričaš i moju bol...
Ne mogu vjerovati da smo tako povezane... Volim te."
SMS pisamce je stiglo iz dalekog Rima i napisala ga je moja najbolja prijateljica.
Ovaj post je zato posvećen malo i njoj, zato što sam svjesna koliko smo povezane i kakav je to Božji blagoslov.