Znam neke ljude koji baš zrače, naprosto isijavaju i to je zarazno, pogotovo njihov osmjeh. Oni sjaje, kao disco kugla.
Vjerujem da im je to dao dragi Bog pri rođenju, e pa ona je jedna od njih.
Upoznale smo se slučajno kao djeca i prepoznale odmah kao da već imamo samo nama znan tajni jezik.
Naizgled osim godina, nismo imale ništa zajedničko.
Barem ne onome koji gleda samo okom, onaj koji vidi i one druge nevidljive dijelove spektra mogao je prepoznati da su nam duše već nerazdvojne.

Ona je odrasla u Švicarskom internatu, ja u malom istarskom gradiću.
Nju je odgojila guvernanta, mene moja nona.
Onaj je svirala klavir i učila jahanje, ja sam išla u izviđače i vozila motor.
Kad si jako mali, ništa od svega toga nije bitno.
Zapravo malo je toga problem.

Godine su prošle, ona je živjela na relaciji Pariz(f.ax)-N.Y.(magisteri)-Rim(doktorat).
Ja sam studirala u Rijeci.
Ali nije prošao skoro ni jedan dan da se nismo čule telefonom.
Imam par kutija zovem ih "Škatule za sne"pune su njenih pisama.
Blaga velikih riznica nisu ništa u usporedbi sa ovim kutijama.
Ne ću vam sada pisati o našem ludom prvom samostalnom adolescenskom ljetovanju na Cipru, ni o našim godišnjim odmorima u N.Y.,drugom prilikom ću o upoznavanju Ben Affleka, o pogotku od milijun dolara na košarkaškoj utakmici, o raznim dogodovštinama na kraju svijeta.

Reći ču vam samo da sam ja jednom pet puta sletila i poletila avionom u jednom danu i prešla pola svijeta radi jednog razgovora u 3ujutro zato što sam osjetila da joj baš to treba i vjerujte nije to bilo lako izvesti.
Reći ću vam samo da mi je ona poklonila najljepši dar za 30-ti rođendan jer je izvela nemoguće i pojavila se na proslavi mog rođendana iako je to graničilo sa totalnom ludosti i iziskivalo jako puno energije, planiranja i novaca.
Samo zato što sam ja to jednom davno spomenula kao jedinu želju.

U onim najtežim trenucima uvijek smo fizički bile jedna uz drugu, kad su nam umrli roditelji, kad smo prekinuli dugogodišnje veze, kad smo bili na nekoj prekretnici života.
Ni jednu važnu odluku ni ona ni ja nismo donijele jedna bez druge.
I suze i radost sve smo podijelile.
Svakodnevno toliko telefonskih impulsa potrošile, samo da popijemo zajedno kavicu.
Zašto vam to pišem, zato što eto ja ipak ne moram u Rim, ona sutra dolazi meni. Idem po nju na Tršćanski aerodrom, a onda tko zna gdje nas put odnese…
(Njoj je najljepše kod mene, od kad joj je mama umrla ona moj dom zove svojim.)
Zato što se nadam da ste i vi blagoslovljeni jednim takvim prijateljstvom koje u riznici vašeg srca sja. Pa ako sad ovo čitate javite se svojem najboljem prijatelju i napišite mi par redaka o njoj ili njemu .
Pohvalite se, jer to je hvale vrijedno.

Možda doživimo zaista dug život i možda za života budemo darovani sa zaista novčano vrijednim darovima, Ali nikada to nećemo cijeniti kao što cijenimo dar našeg prijateljstva i uzajamne podrške .Zbog takvih ljudi svijet se čini ljepšim mjestom.

p.s.Žao mi je samo što ona ovo nikada neće pročitati, ipak je ovo tajni blog. Zato ču se ja za života potruditi da joj to pokažem.