Gotovo cijelu sam noc probdila,nesto malo jednim okom odkunjala ali prinove nigdje:(
Što samo znači da me čeka još jedan dugi dan,a ja sa po pravilu opet lomim trebam li po ko zna koji put nazvati moju veterinarku i pitati je sto dalje ili odmah pokupiti Caricu i odnjeti je njoj.
Promatram je,ali ni traga kakvoj patnji osim sto u njenim ocima prepoznajem glad i ljutnju jer joj nisam jutros dala dorucak(tocnije,nisam mogla biti toliko dosljedna pa je ipak dobila jedan mrsavi iako je teta veterinarka rekla jakooo malo).Ako ovo citate a nemate kucnog ljubimca onda se sigurno pitate cemu sve ovo(ako ga imate,jasno vam je).Pa moja maca samnom je vise od 15g. sto je za macije pojmove puno.Dugo,a ja se trudim i da joj bude i ugodno.Nasla sam je u sumi piri jednoj mojoj voznji motorom(jako volim motore i trenutno sam u posjedu jednog coopera),ugledala sam je i pozvala a ona mi je samo skocila na sic pa smo se zajedno odvezle kuci.Bila je to ljubav na prvi pogled...
Mislim macka koja se voli voziti motormo,ma sudbina nas je spojila :))
I tako ona meni pravi drustvo sve ove godine i uci me kako da budem odgovorna i pazljivija i prema njoj i prema sebi.Uci me odgovornosti,pozrtvovanosti i bezuvjetnoj ljubavi..
Jednog dana valjda uciti cu to od svog djeteta i ono od mene,do tada Carica je moja slatka briga.
I tako dosli smo do jedne stvari o kojoj sa mojih punih 30g. puno razmisljam.
Ja naime tehnicki zelim dijete ali to nuzno povlaci milijon problema o kojima mi je mrsko i razmisljati.
Prvo ja nemam muskog partnera, vec vise od 5g. u vezi sam sa zenom.
Razgovarajuci sa puno svojih prijateljica sve su se pozalile kako se boje roditi.Ja takvih strahova nemama,sve su zene rodile.Neke uspjesno,neke manje uspjesno.
Mene strah hvata kad pomislim na odgovornost koja pocinje tim trenom i traje zauvijek...
Do kraja svog zivota svaki dan brinula bi se dali je moje dijete sretno,zadovoljno.
Pa onda kako se odluciti oko oca djeteta.
Odlazak u kliniku po spermu cini mi se nekako space,kao da cu nakon toga roditi malog aliena.
Ako ne to, dali da zamolim nekog prijatelja da to odradimo zajedno.
Moja draga misli da to nije dobra ideja,ne zeli me dijeliti sa nekim kog znamo.
Čini mi se totalno suludo voditi ljubav i zanjeti sa nekim neznancem kojeg upoznas u kaficu(osim bolestine koju mogu skupiti,upitno je hocu li odmah ostati trudna sto bi znacilo jos pokusaja,grrr).
Pa onda vijecno pitanje sto reci dijetetu,ko mu je i gdje mu je otac?
Vjerujem da svako dijete zasluzuje oca,nakraju ja sam mog voljela najvise na svijetu.Bio mi je najbolji prijatelj kojeg sam ikad imala.
Opet,poznajem toliko ljudi koji nemaju oca i izrasli su u super osobe.
Duboko u sebi svaka zene za svoje dijete zeli najbolje i to je razlog zasto nikako da odlucim sto mi je ciniti. O patnji koju osijecam sto ne mogu imati dijete sa svojom zenom nekom drugom prilikom sad moram provjeriti kako Carica napreduje u nastojanju da postane majka..