petak, 27.04.2012.

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće



Jučer je moja jako draga kolegica s faxa, ali prije svega prijateljica, diplomirala. Sad, nakon što je sav etanol izašao iz mog organizma, još uvijek se privikavam na tu činjenicu. I ja ću uskoro njenim stopama, svi ispiti su položeni, diplomski samo čeka da se napiše (onaj krvavi dio, što će reći terenski i sve što ide poslije toga je odrađen), međutim kako sam zadnje mjesece svog faxa odlučila iskoristiti za landranje naokolo, obrana će biti u 9. mjesecu.

Zadnjih par dana se suočavam sa svim tim stvarima – da je gotovo. Jedno prekrasno razdoblje završava. Naravno, ta prijateljstva s bliskim osobama koje sam upoznala na faxu će trajati vječno, u to sam sigurna, ali gotov je taj jedan kaotični dio mog života.

Osnovne škole jedva da se sjećam, srednja je prošla dok si rekao Batrahomiomahia, a sad je evo i fax gotov.

Prvi puta kada sam se osjećala odraslo bilo je kada sam počela voziti auto (prije 4 i pol godine!). Čisto zato jer je vožnja nešto što rade odrasli i to je velika odgovornost koju dobivaš kada ti daju dozvolu da upravljaš hrpom lima od preko jedne tone.

A sada imam opet osjećaj kao da se moram osjećati odraslo, čisto zato jer je i ovaj dio mog života gotov. Jer uvijek sam imala osjećaj da oni koji su završili fax, su eto odrasli ljudi. Neću reći stari, ali onako – veliki.

A ja nit se osjećam odraslo, niti veliko.

Pa kad se poblogu to stiglo dogoditi? Nisam se praktički niti okrenula, a kao da sam jučer muku mučila sa malokolutićavcima ili biokemijskim putevima radioaktivno obilježenog atoma ugljika koji je jadan upao u glikolitički ciklus, čisto zato jer je bio ugrađen u molekulu glukoze kao 3 C-atom.

Ah.

I bilo je toliko prokleto teških trenutaka i napornih situacija. Neprospavane noći bolje da niti ne brojim. Ali bilo je toliko predivnih momenata. Toliko sam prekrasnih ljudi upoznala, toliko sam stvari doživjela i proživjela. Da nisam studirala na ovom faxu nikada ne bih vidjela neka savršenstva prirode koja su nam tu, na dohvat ruke, samo ih ignoriramo. Nikada se u ovoj mjeri ne bih zaljubila u biljke. Nikada ne bih pronašla svoje srodne duše. Nikada ne bih doživjela Medu i svu osebujnost njegovog karaktera. Nikada ne bih upoznala svoju drugu polovicu. Nikada ne bih napravila najluđe stvari u svom životu so far. Nikada ne bih doživljavala stvari oko sebe na način na koji ih doživljavam.

Da, mogu reći da sam danas drugačija osoba od one koja sam bila kada sam prvi puta prošla kroz vrata zgrade na Ruzveltu. I znate što, ta osoba danas mi se jebeno sviđa.

Znao je Dobriša o čemu priča.
- 19:17 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 24.04.2012.

Nije mi jasno


kako točno i u kojem trenutku se uspiju urušiti stvari za koje si bio siguran da su itekako stabilne. Koji grom iz vedra neba eek

Zar je moguće da apsolutno nikada ništa niti u jednom trenu nije sigurno?

A baš sam neki dan razmišljala o tome koliko sam ja sigurna u neke stvari...

Da, nije ovo baš najjasniji post, ali eto zateklo me to nešto, treba mi još informacija i malo da se sve slegne.

Uf rolleyes
- 12:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.04.2012.

Kategorija: bizarno


S godinama sam naučila prihvatiti da su sve moje ozlijede u većoj ili manjoj mjeri bizarne. Uvijek nekako uspijem nešto slomit/iščašit/ozlijedit na upravo najnevjerojatniji mogući način.

Zašto bi ova najnovija ozljeda bila iznimka.

Ravno mjesec dana sam živjela sa komadom drveta u ruci. Naime, ostao je unutra, zato jer nisam skužila da mi se nešto i zabilo u ranu kada se dogodila. Ok, peklo je i boljelo prva tri dana, bilo je malo upaljeno, ali ona je prošlo. Međutim, nekakva kvržica je ostala unutra.

Nitko mi nije vjerovao, svi su mi pričali da je nemoguće da mi je nešto ostalo, budući da je sve savršeno zaraslo, ugnojilo bi se. Aha. How yes no. (Palo je meni na pamet prije jedno dva tjedna, da to ne mora nužno biti tako.)

I tako sam ja jučer, ne budi lijena, otišla do kirurga da mi malo to pogleda. Izvadio mi je 2 centimetra dug komadić drveta, jer ipak nisam htjela dalje živjeti sa stranim tijelom u sebi (a nije da sam ga svojevoljno tamo stavila). Sreća je da nisam neki jako bitan živac sredila koji je jako blizu bio, ali ono treba malo i sreće imat.

I nek netko kaže da ne volim biljke, ma obožavam ih toliko da se čak integriraju sa mnom.

Ah. zubo
- 12:36 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.04.2012.

Ironično


je što uvijek očekuješ vatromet. A vatrometu sada niti traga.

fino
- 21:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 04.04.2012.

Koliko puta jedna cijev može puknuti?



Koliko je normalno da na potezu jedne ulice od recimo hmm 20 metara, u dva mjeseca čak tri puta pukne cijev?

Ok, istrpit ću još dva - tri sata bez vode (opet), ali mi nije jasno, pa kako pob(l)ogu opet?

Inače, to stanje sa cestama/vodovodom i ostalim divotama me već dobro naživciralo. Prošle godine je bilo pitanje ceste, ova godina, po svemu sudeći, će biti godina vodovoda.

Naime, vjerovali ili ne (ma, ovakve konstrukcije čak postaju poprilično besmislene, obzirom na sve što se događa oko nas), prošle godine su nam glavnu cestu radili ni manje ni više nego od 01.08. pa do 15.11. Ne moram niti spominjati kako nisu sve niti uspjeli napraviti, ostao je još dobar komad, koji će valjda ove godine (ako uopće i budu).

Prve procjene su bile da će bit svi radovi gotovi do početka školske godine - how yes no, rekao bi Izet. Na kraju su optimistične procjene bile ako će završiti do 1.10. I tako, radovi su se pomicali, dok konačno cesta nije postala funkcionalna 15.11. Ništa od toga ne bi bio problem, da po toj istoj cesti ne vozi bus, koji uistinu nije niti vozio tih par mjeseci - a radni narod nek se snađe.

Uf, koliko mene takve stvari mogu naživcirati. Ne moram vam ni pričati koje su sve peripetije bile oko te nesretne ceste i zašto je sve odgađano toliko. A o tome koliko su radovi ofrlje napravljeni, neću niti govoriti. Naime, nije da ja živim u nekom lošem kvartu (podsljemenska zona), ali uistinu se primijeti koji kvartovi su jednakiji od drugih, da se tako izrazim (naime, silom prilika sam počela i promatrati izvedene cestovne radove, nevjerojatno kako se fušeraj stvarno lako može primijetiti).

Što se konkretno moje ulice tiče, da stvar bude bolja, cijevi i sve skupa je mijenjano unazad nekih 7 - 8 godina, ne sjećam se više kada, ali po mojoj procjeni prenedavno da bi cijevi pucale k'o kokice.


Uglavnom, da. Pretvaram se u grintavu babetinu. Ne mogu si pomoć, kada me te neke stvari stvarno lako izbace iz ravnoteže. Zbog toga, budući da na ovom blogu toliko već dugo uglavnom samo izbacujem frustracije, odlučila sam slijediti Medu i na jednom drugom mjestu pišem samo lijepe stvari. Naravno, nemojte misliti da će ovaj blog ostati jadan zapušten i pod paučinom, neće naravno, sve dokle ima ovakvih situacija, ja ću imat nešto za reć, a di bolje nego ovdje. Trenutno je malo zapostavljen, ali tako je to kada završavate hrpu poslova, pripremate se za kojekakva putovanja i terene, a usput i pokušavate diplomirat.
- 12:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #