No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće

Jučer je moja jako draga kolegica s faxa, ali prije svega prijateljica, diplomirala. Sad, nakon što je sav etanol izašao iz mog organizma, još uvijek se privikavam na tu činjenicu. I ja ću uskoro njenim stopama, svi ispiti su položeni, diplomski samo čeka da se napiše (onaj krvavi dio, što će reći terenski i sve što ide poslije toga je odrađen), međutim kako sam zadnje mjesece svog faxa odlučila iskoristiti za landranje naokolo, obrana će biti u 9. mjesecu.

Zadnjih par dana se suočavam sa svim tim stvarima – da je gotovo. Jedno prekrasno razdoblje završava. Naravno, ta prijateljstva s bliskim osobama koje sam upoznala na faxu će trajati vječno, u to sam sigurna, ali gotov je taj jedan kaotični dio mog života.

Osnovne škole jedva da se sjećam, srednja je prošla dok si rekao Batrahomiomahia, a sad je evo i fax gotov.

Prvi puta kada sam se osjećala odraslo bilo je kada sam počela voziti auto (prije 4 i pol godine!). Čisto zato jer je vožnja nešto što rade odrasli i to je velika odgovornost koju dobivaš kada ti daju dozvolu da upravljaš hrpom lima od preko jedne tone.

A sada imam opet osjećaj kao da se moram osjećati odraslo, čisto zato jer je i ovaj dio mog života gotov. Jer uvijek sam imala osjećaj da oni koji su završili fax, su eto odrasli ljudi. Neću reći stari, ali onako – veliki.

A ja nit se osjećam odraslo, niti veliko.

Pa kad se poblogu to stiglo dogoditi? Nisam se praktički niti okrenula, a kao da sam jučer muku mučila sa malokolutićavcima ili biokemijskim putevima radioaktivno obilježenog atoma ugljika koji je jadan upao u glikolitički ciklus, čisto zato jer je bio ugrađen u molekulu glukoze kao 3 C-atom.

Ah.

I bilo je toliko prokleto teških trenutaka i napornih situacija. Neprospavane noći bolje da niti ne brojim. Ali bilo je toliko predivnih momenata. Toliko sam prekrasnih ljudi upoznala, toliko sam stvari doživjela i proživjela. Da nisam studirala na ovom faxu nikada ne bih vidjela neka savršenstva prirode koja su nam tu, na dohvat ruke, samo ih ignoriramo. Nikada se u ovoj mjeri ne bih zaljubila u biljke. Nikada ne bih pronašla svoje srodne duše. Nikada ne bih doživjela Medu i svu osebujnost njegovog karaktera. Nikada ne bih upoznala svoju drugu polovicu. Nikada ne bih napravila najluđe stvari u svom životu so far. Nikada ne bih doživljavala stvari oko sebe na način na koji ih doživljavam.

Da, mogu reći da sam danas drugačija osoba od one koja sam bila kada sam prvi puta prošla kroz vrata zgrade na Ruzveltu. I znate što, ta osoba danas mi se jebeno sviđa.

Znao je Dobriša o čemu priča.