srijeda, 29.12.2010.

Jedno obično poslijepodne u najdražem bircu uz jednu opservaciju i posvemašnje čuđenje



Već sam pisala nedavno o mom ritualu ispijanja kave i omiljenom bircu u kojem mi je gušt provoditi vrijeme sa sestrom i frendicom. Nije da visim tamo svaki dan, uglavnom kada imam vremena (kao ovaj tjedan kada odmaram od svega što ima veze sa biologijom i faxom općenito) ili kada popunjavam neke rupe u rasporedu. U svakom slučaju, tri do četiri puta tjedno uživam u svojoj kavi sa više vode i manje mlijeka. Današnji dan naravno nije bio iznimka, osim što su nam se pridružili frend i mlađa sestra, nakon nekakvih obveza.

I na sreću uspjeli smo „ubost“ naše najdraže mjesto, koje je u zadnje vrijeme vrlo često zauzeto. Iz nekih razloga naš omiljeni maleni kafić je postao popularan i vrlo često pun ljudi. No, nećemo ga još otpisati, vidjet ćemo kako će se stvari razvijati, jer neke navike je teško mijenjati.

Uglavnom, sjedimo tako, laprdamo o bitnim i manje bitnim stvarima, a za susjednim stolom sjede žena i dečko/muž/frend/netko, usitinu nije bitno. I mala curica, kćer od te žene, a možda i od tog čovjeka, ne znam. Ok, nije baš tako mala, ima jedno 5 – 6 godina, maksimalno 7 (teško mi je procijeniti, nikada nisam bila dobra u tome). U svakom slučaju, maleno i zaigrano čeljade kojemu fali pažnje. U tih sat vremena koliko smo bili tamo (a oni su došli prije nas) malena se igrala sama sa sobom, hopsala okolo naokolo, razgovarala sa ogledalom, skakala po stepenicama, zatvarala vrata kada bi netko ušao (vrata se sama zatvaraju, ali imaju ono nešto što ih usporava da ne zalupe)... Uglavnom, zabavljala se sama sa sobom. I nije bila zločesta (kao što sad čujem dolje u dnevnom boravku ludovanje dva mala vražička koji su nam došli u goste sa roditeljima), niti je ikome smetala, niti je vrištala i kmečala ili se deračila kako to klinci često znaju raditi zbog nedostatka pažnje njihovih hranitelja.

No, njezina majka i taj netko su ju svaki čas opominjali da se smiri, da ne bude dosadna, da sjedne, da ovo, da ono. Uglavnom, oni su bili naporniji od nje.

Znam da otkrivam toplu vodu i da je o ovoj temi toliko puta pisano, ali nije mi jasno, uistinu mi nije jasno kako ljudi mogu djecu voditi u birceve i tako mučiti i njih i sebe. Zadimljene prostorije, bez ikakvih sadržaja koji bi mogli djecu zanimati su stvarno zadnje mjesto gdje bi neka šestogodišnja djevojčica trebala provoditi poslijepodne. Jer recimo, moj je izbor sjediti u kafiću u kojem je dozvoljeno pušenje i svjesna sam svih rizika i posljedica koje takvo moje ponašanje meni nosi, međutim, ona nema mogućnost izbora, već je njezina majka za nju izabrala loš izbor.

Htjenje i imanje djece sa sobom nosi veliku odgovornost, činjenica je da se život nepovratno mijenja nakon toga. Neke stvari nisu moguće u jednakoj mjeri kao prije, pa tako i pusto svakodnevno kafenisanje. Naravno, rađanje djeteta nikako ne bi trebala biti smrtna presuda za društveni život, no određene modifikacije u ponašanju bi se trebale dogoditi, budući da jedan zadimljeni dosadni birc nije mjesto za klince.

Ako baš imaš nevjerojatnu potrebu za kavom koju će ti netko drugi skuhati, onda ili svoje potomke ostavik kod bake i dede na sat – dva ili kod nekog drugog člana familije koji ih je voljan pričuvati, ili se odvuci do nekog birca blizu neke igraonice (kojih danas ima stvarno svuda) ili sjedni u Makismir blizu livade, ako to vremenske prilike dozvoljavaju, pa da tamo veselo skakuće sa ostalom dječurlijom... Mogućnosti zaista postoje, tako da argumenata za suprotno baš i nema.

Zaista ne razumijem zašto se ljudi razmnožavaju ako im je tolika muka i napor imati djecu, kontracepcija danas stvarno nije skupa niti nedostupna. Ne razumijem zašto se toliko ljudi ne bavi sa svojim klincima, koja onda kasnije odrastaju u problematične tinejđere. Imati djecu je odgovoran i ozbiljan posao, možda najodgovorniji na svijetu i mojoj očito naivnoj malenkosti nije jasno zašto su onda ljudi tako neozbiljni?
- 18:07 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.12.2010.

Dragi moj...


...maleni blogiću. Želim ti sretan drugi rođendan!

Znam, znam, više nisi tako malen, ali i dalje si moj maleni kutak na ovom svemrežju. Ajme, koliko smo se samo promijenili zajedno od onog trena kada sam opet otvorila blog editor i po treći i sudbonosni put hrabro odlučila najozbiljnije se posvetiti pisanju. Daleko smo dogurali, zar ne?

Maleni dio mene se pretvorio u tebe. Taj maleni dio nekako je morao izaći van, materijalizirati se kroz moje prste i kad se samo sjetim sa kolikim sam žarom mnoge tekstove napisala – u jednom dahu. To je bilo ono najbolje od mene. I kada gledam sada, sa priličnim odmakom na ta piskaranja, kao da je netko drugi to sve pisao, netko tko je točno znao što želi reći. A sada, kao da je ta ista osoba izgubila sposobnost govora.

Ali odat ću ti tajnu, maleni moj, nije da sam izgubila sposobnost govora, nego jednostavno ne želim više pričati. Ne znam kada se to točno dogodilo, ali jednostavno kao da sam rekla što sam imala i sada šutim, jer imam osjećaj kao da nema smisla trošiti riječi. Znam, ne odlaze u vjetar, ali kao i da odlaze. I zato šutim.

Da, bilo je trenutaka kada sam morala svoje frustracije reći na glas i rekla sam ih, preko tebe, toliko puta. I pomoglo mi je, oh kako mi je pomoglo. Onda kada nitko nije slušao i kada nitko nije shvaćao ozbiljno, ovdje u RL, ti si bio tu. Virtualan, ali ništa manje stvaran.

I hvala ti za sve lijepe trenutke, jer zaista su ovdje trenuci bili samo lijepi. I sve je to bila igra, vesela igra. A ja sam bila malena djevojčica na ringešpilu koja se smijala i uživala cijelim putem. I ne, nemoj misliti da sam te napustila i zamijenila boljim, nisam. Usmjerila sam svoju kreativnost na nešto drugo, ne bih rekla smislenije, nego samo – drugačije.

No, ti si ostao i ostat ćeš na posebnom mjestu. I dok sam sinoć, u mislima prije spavanja, pisala ovaj post, razmišljala sam o tome koliko si mi pomogao u nekim trenucima. I znam da će biti opet takvih trenutaka, jer život je ništa drugo nego jedna sinusoida, i brda su nekada veća, a doline su nekada manje. I dalje ćeš me ponekad samo ti razumjeti, kada budem pisala naizgled baljezgarije. Ali ako je nešto naizgled nesmisleno, ne znači da to i uistinu jest nesmisleno. I znam da će me biti briga što drugi misle, kao što me i jest briga, bitno je da se ti i ja razumijemo.

I zato blogiću maleni, nadam se da ćemo još puno rođendana proslaviti zajedno. I možda će ovakvo pisanje postati staromodno, ali nema veze, mi volimo biti drugačiji. Pusu veliku i najveću ti dajem.
- 20:50 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 21.12.2010.

Kad se kamenčići zbroje...




...mogu reći da je ovo uistinu bila dobra godina. Priznajem, nisam bila dobra blogerica, rijetko sam pisala, barem rjeđe nego prije, ali to vam samo govori da sam imala hrpetinu drugog posla i da me je bilo na sve strane.

Novu, 2010. godinu sam dočekala u prekrasnom Sarajevu. Siječanj je prošao, a da se nisam niti okrenula. Baš se nisam ni snašla, već su počeli ispitni rokovi. Generalno mogu reći da sam prvu polovicu godine uglavnom provela u učenju, rješavanju zaostataka i općenito sam završavala neke poslove vezane za fax, u koje sam se prije uvalila, ali sam osjetila da neke priče jednostavno moraju završiti. Rekla sam što sam imala, jesam li postala pametnija i shvatila da je previše vjetrenjača oko mene, ne znam stvarno, no nije niti bitno. Prestala sam se uzrujavati oko stvari koje ne mogu promijeniti, a koncentrirala sam se na one gdje mogu nešto učiniti. Mislim da je to bila najvažnija lekcija ove godine.

Fax je uspješno priveden kraju, tj. barem prvi dio, te sam postala bakalar. Ne, nisam osjetila nikakvo olakšanje kao što sam očekivala da ću osjetiti (osjetila sam olakšanje nakon polaganja jednog odvratnog ispita, ali ni to nije bilo dugog vijeka, jer koliko god trenutna sreća bila velika, nema stajanja, posla uvijek ima). Vjerojatno nisam niti stigla osjetiti olakšanje, budući da sam se toliko zatrpala u raznorazne poslove, da doslovce nisam stigla podignuti glavu i vidjeti što se sve to događa oko mene.

Ovo ljeto je bilo jedno od najkraćih u životu, jer su obveze u 9. mjesecu bile nemilosrdne i prebrzo su došle, a 7. mjesec je bio beskonačno dug i okupirao ga je gorespomenuti odvratni ispit, za koji niti danas ne mogu vjerovati da sam položila. Bilo je tu putovanja, uglavnom po lijepoj nam našoj, koja je zaista prekrasna. I osjećam se nevjerojatno sretnom što imam priliku povlačiti se po mjestima koja često nisu dostupna svima. Naravno, u tom kontekstu sam ove godine definitivno napravila i najluđu stvar u životu do sada, no to više nije bitno, ostalo je samo jedno lijepo sjećanje i osjećaj da zaista mogu napraviti više nego što ponekad mislim da mogu. Bila sam i u Crnoj Gori i zaljubila sam se u tu prekrasnu zemlju, koja me zaista oduševila i izbila sve predrasude koje sam ikada imala u svojoj glavi o toj zemlji i ljudima, te jedva čekam da mi se pruži prilika ponovo otići tamo.

Nakon cijelog tog vrtloga različitih poslova i obveza, konačno sam se pošteno odmorila u 10. mjesecu. Dva tjedna bez brige i pameti, provedenih u uživanju u knjigama i beskrajnim kavama na koje sam se, kako stvari stoje, nepovratno navukla. A onda je počeo fax i sve ispočetka, a obveze su me doslovce opkolile sa svih strana. Stalno neki seminari, rokovi, kolokviji, obveze ove i one. No eto, i to sam preživjela, sretno i veselo.

Ovu godinu obilježili su i neki ne tako lijepi trenutci, Matko the mačak je uginuo, na moju veliku žalost i Oscar je u jednom trenu imao ozbiljnijih zdravstvenih problema, ali to je na sreću dobro završilo. I iako će neki vjerojatno misliti kako su problemi sa životinjama najmanja stvar u životu, svatko tko ima kućne ljubimce, zna o čemu pričam. I da, dobili smo jednog novog člana obitelji, najnevjerojatnijim mogućim putem, ali očito nam je bilo suđeno da mačak plemeniti Boris Mjaukovski postane dio naših života.

Učenje stranih jezika i dalje dobro napreduje, međutim mislim da se na tom području moram puno više potruditi nego što sam se do sada trudila. Definitivno je to jedna od stvari u kojima moram malo jače zapeti i to će biti prioritet iduće godine.

Neke promjene su me uhvatile relativno nedavno i nastavljam u revijalnom tonu i u idućoj godini. Činjenica da ću slaviti Novu godinu doma, prvi puta nakon vjerojatno 7 – 8 godina dovoljno govori o tome. Bila sam pozvana na sve strane, ali jednostavno mi treba predah, kojeg ću najbolje iskoristiti u toplini i mirnoći svojeg doma. Vrijeme koje predstoji bit će za smirivanje emocija i slaganje dojmova, jer ciljevi za iduću godinu su veći nego što su bili za ovu. I osjećam da će neke stvari, koje tek sad sjedaju na svoje mjesto, konačno u Novoj godini biti onakve kakve bi trebale biti. I to me veseli neizmjerno, jer koliko mi se čini, trenutna upornost me neće tako skoro napustiti.

I da, ovo je bila dobra godina, na momente prilično teška, naporna i zahtjevna. Bilo je trenutaka kada sam mislila da više ne mogu i kada mi je bilo dosta svega, ali eto, sve sam uspjela, usudila bih se reći i više od toga. A iduća... Iduća će svakako biti izazov, koji jedva čekam pokoriti.



- 18:18 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 15.12.2010.

alfa - pi - ro - omikron - sigma - delta - omikron - kappa - ita - taf - omikron - sigma



[aprosdokitos]


Ili neočekivano u prijevodu. Nisu li takve stvari najbolje? Neočekivane. I baš me razveselilo danas, to, niti najmanje očekivano. I iako je sitnica, baš me veseli. I dobro, neću biti tako tajanstvena - radi se o mojim prvim zarađenim novcima. Posao koji radim, radim iz gušta i na početku sam znala da je to uglavnom volonterski, međutim ekipa se stvarno trudi i eto, tako je stiglo i pravo božično iznenađenje - moj prvi honorar.

Nisam nikad prije radila ništa za što sam bila plaćena i tim više je ovaj poklon slađi. I da znam, vama se to vjerojatno čini kao nešto banalno, pogotovo zato što imam 22 godine, a hrpa mojih vršnjaka radi i zarađuje, neki i studiraju. Sve ja to znam, ali to ne umanjuje moje veselje. fino


p.s. mutavi blog ne da pisanje na grčkom :P

p.p. s. naslov na grčkom nije provokacija, boli me briga za trenutne averzije dijela Zagrebčana

p.p.p.s. osvrt na prethodnu godinu slijedi uskoro

pjeva
- 22:53 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 08.12.2010.

Is it really?




Plaše me promjene...

Zapravo, to su izazovi

I sve se dogodilo, a ja nisam ništa osjetila

Hmm, kako je to moguće?

Kako je moguće toliko se promijeniti u tako kratkom vremenu...

Dobro, nije baš tako kratko, par mjeseci, niti godina...

I svaki dan ja idem u krevet i svaki dan se ja budim

Ista ja, a opet druga

I zato mi nije jasno, zbunjena sam.

Sve je ostalo isto, ali opet nije

I baljezgam gluposti ovdje

Ali nisam jedina, i N. je drugačija, samo odjednom

Kao ja drugačija

Jesam li konačno prestala sa glupiranjima i samo se prepustila?

Ne znam...

I svejedno mi je za neke stvari koje su mi prije bile bitne

A one koje su mi prije bile zadnje

Ali ono baš zadnje

Sada su mi važnije

Evolucija? Možda.

Sviđa li mi se?

Ne znam još.

Zapravo da, jer pokrećem sebe

Na način na koji još nikad nisam

I pitam se

Odkud dolazi ta upornost i snaga?

I još nešto

Pleše mi se

Užasnoooo mi se pleše

Pa plešem

U snovima plešem

I pod tušem

I u autu

Dok spremam

Pjevam sa partvišem

I baš sam si čudna

Žute minute me love

Čistim, ribam i poliram

Haha.

I ne znam. Baš ne znam.

Ono što je prije bilo teško sad je lako.

Ono što je prije bilo lako, sad je teško.

Jesam li se jednostavno prepustila?

Mislim da jesam.

Konačno, kažu A. i E.
- 00:51 - Komentari (7) - Isprintaj - #