...mogu reći da je ovo uistinu bila dobra godina. Priznajem, nisam bila dobra blogerica, rijetko sam pisala, barem rjeđe nego prije, ali to vam samo govori da sam imala hrpetinu drugog posla i da me je bilo na sve strane.
Novu, 2010. godinu sam dočekala u prekrasnom Sarajevu. Siječanj je prošao, a da se nisam niti okrenula. Baš se nisam ni snašla, već su počeli ispitni rokovi. Generalno mogu reći da sam prvu polovicu godine uglavnom provela u učenju, rješavanju zaostataka i općenito sam završavala neke poslove vezane za fax, u koje sam se prije uvalila, ali sam osjetila da neke priče jednostavno moraju završiti. Rekla sam što sam imala, jesam li postala pametnija i shvatila da je previše vjetrenjača oko mene, ne znam stvarno, no nije niti bitno. Prestala sam se uzrujavati oko stvari koje ne mogu promijeniti, a koncentrirala sam se na one gdje mogu nešto učiniti. Mislim da je to bila najvažnija lekcija ove godine.
Fax je uspješno priveden kraju, tj. barem prvi dio, te sam postala bakalar. Ne, nisam osjetila nikakvo olakšanje kao što sam očekivala da ću osjetiti (osjetila sam olakšanje nakon polaganja jednog odvratnog ispita, ali ni to nije bilo dugog vijeka, jer koliko god trenutna sreća bila velika, nema stajanja, posla uvijek ima). Vjerojatno nisam niti stigla osjetiti olakšanje, budući da sam se toliko zatrpala u raznorazne poslove, da doslovce nisam stigla podignuti glavu i vidjeti što se sve to događa oko mene.
Ovo ljeto je bilo jedno od najkraćih u životu, jer su obveze u 9. mjesecu bile nemilosrdne i prebrzo su došle, a 7. mjesec je bio beskonačno dug i okupirao ga je gorespomenuti odvratni ispit, za koji niti danas ne mogu vjerovati da sam položila. Bilo je tu putovanja, uglavnom po lijepoj nam našoj, koja je zaista prekrasna. I osjećam se nevjerojatno sretnom što imam priliku povlačiti se po mjestima koja često nisu dostupna svima. Naravno, u tom kontekstu sam ove godine definitivno napravila i najluđu stvar u životu do sada, no to više nije bitno, ostalo je samo jedno lijepo sjećanje i osjećaj da zaista mogu napraviti više nego što ponekad mislim da mogu. Bila sam i u Crnoj Gori i zaljubila sam se u tu prekrasnu zemlju, koja me zaista oduševila i izbila sve predrasude koje sam ikada imala u svojoj glavi o toj zemlji i ljudima, te jedva čekam da mi se pruži prilika ponovo otići tamo.
Nakon cijelog tog vrtloga različitih poslova i obveza, konačno sam se pošteno odmorila u 10. mjesecu. Dva tjedna bez brige i pameti, provedenih u uživanju u knjigama i beskrajnim kavama na koje sam se, kako stvari stoje, nepovratno navukla. A onda je počeo fax i sve ispočetka, a obveze su me doslovce opkolile sa svih strana. Stalno neki seminari, rokovi, kolokviji, obveze ove i one. No eto, i to sam preživjela, sretno i veselo.
Ovu godinu obilježili su i neki ne tako lijepi trenutci, Matko the mačak je uginuo, na moju veliku žalost i Oscar je u jednom trenu imao ozbiljnijih zdravstvenih problema, ali to je na sreću dobro završilo. I iako će neki vjerojatno misliti kako su problemi sa životinjama najmanja stvar u životu, svatko tko ima kućne ljubimce, zna o čemu pričam. I da, dobili smo jednog novog člana obitelji, najnevjerojatnijim mogućim putem, ali očito nam je bilo suđeno da mačak plemeniti Boris Mjaukovski postane dio naših života.
Učenje stranih jezika i dalje dobro napreduje, međutim mislim da se na tom području moram puno više potruditi nego što sam se do sada trudila. Definitivno je to jedna od stvari u kojima moram malo jače zapeti i to će biti prioritet iduće godine.
Neke promjene su me uhvatile relativno nedavno i nastavljam u revijalnom tonu i u idućoj godini. Činjenica da ću slaviti Novu godinu doma, prvi puta nakon vjerojatno 7 – 8 godina dovoljno govori o tome. Bila sam pozvana na sve strane, ali jednostavno mi treba predah, kojeg ću najbolje iskoristiti u toplini i mirnoći svojeg doma. Vrijeme koje predstoji bit će za smirivanje emocija i slaganje dojmova, jer ciljevi za iduću godinu su veći nego što su bili za ovu. I osjećam da će neke stvari, koje tek sad sjedaju na svoje mjesto, konačno u Novoj godini biti onakve kakve bi trebale biti. I to me veseli neizmjerno, jer koliko mi se čini, trenutna upornost me neće tako skoro napustiti.
I da, ovo je bila dobra godina, na momente prilično teška, naporna i zahtjevna. Bilo je trenutaka kada sam mislila da više ne mogu i kada mi je bilo dosta svega, ali eto, sve sam uspjela, usudila bih se reći i više od toga. A iduća... Iduća će svakako biti izazov, koji jedva čekam pokoriti.
Post je objavljen 21.12.2010. u 18:18 sati.