Već sam pisala nedavno o mom ritualu ispijanja kave i omiljenom bircu u kojem mi je gušt provoditi vrijeme sa sestrom i frendicom. Nije da visim tamo svaki dan, uglavnom kada imam vremena (kao ovaj tjedan kada odmaram od svega što ima veze sa biologijom i faxom općenito) ili kada popunjavam neke rupe u rasporedu. U svakom slučaju, tri do četiri puta tjedno uživam u svojoj kavi sa više vode i manje mlijeka. Današnji dan naravno nije bio iznimka, osim što su nam se pridružili frend i mlađa sestra, nakon nekakvih obveza.
I na sreću uspjeli smo „ubost“ naše najdraže mjesto, koje je u zadnje vrijeme vrlo često zauzeto. Iz nekih razloga naš omiljeni maleni kafić je postao popularan i vrlo često pun ljudi. No, nećemo ga još otpisati, vidjet ćemo kako će se stvari razvijati, jer neke navike je teško mijenjati.
Uglavnom, sjedimo tako, laprdamo o bitnim i manje bitnim stvarima, a za susjednim stolom sjede žena i dečko/muž/frend/netko, usitinu nije bitno. I mala curica, kćer od te žene, a možda i od tog čovjeka, ne znam. Ok, nije baš tako mala, ima jedno 5 – 6 godina, maksimalno 7 (teško mi je procijeniti, nikada nisam bila dobra u tome). U svakom slučaju, maleno i zaigrano čeljade kojemu fali pažnje. U tih sat vremena koliko smo bili tamo (a oni su došli prije nas) malena se igrala sama sa sobom, hopsala okolo naokolo, razgovarala sa ogledalom, skakala po stepenicama, zatvarala vrata kada bi netko ušao (vrata se sama zatvaraju, ali imaju ono nešto što ih usporava da ne zalupe)... Uglavnom, zabavljala se sama sa sobom. I nije bila zločesta (kao što sad čujem dolje u dnevnom boravku ludovanje dva mala vražička koji su nam došli u goste sa roditeljima), niti je ikome smetala, niti je vrištala i kmečala ili se deračila kako to klinci često znaju raditi zbog nedostatka pažnje njihovih hranitelja.
No, njezina majka i taj netko su ju svaki čas opominjali da se smiri, da ne bude dosadna, da sjedne, da ovo, da ono. Uglavnom, oni su bili naporniji od nje.
Znam da otkrivam toplu vodu i da je o ovoj temi toliko puta pisano, ali nije mi jasno, uistinu mi nije jasno kako ljudi mogu djecu voditi u birceve i tako mučiti i njih i sebe. Zadimljene prostorije, bez ikakvih sadržaja koji bi mogli djecu zanimati su stvarno zadnje mjesto gdje bi neka šestogodišnja djevojčica trebala provoditi poslijepodne. Jer recimo, moj je izbor sjediti u kafiću u kojem je dozvoljeno pušenje i svjesna sam svih rizika i posljedica koje takvo moje ponašanje meni nosi, međutim, ona nema mogućnost izbora, već je njezina majka za nju izabrala loš izbor.
Htjenje i imanje djece sa sobom nosi veliku odgovornost, činjenica je da se život nepovratno mijenja nakon toga. Neke stvari nisu moguće u jednakoj mjeri kao prije, pa tako i pusto svakodnevno kafenisanje. Naravno, rađanje djeteta nikako ne bi trebala biti smrtna presuda za društveni život, no određene modifikacije u ponašanju bi se trebale dogoditi, budući da jedan zadimljeni dosadni birc nije mjesto za klince.
Ako baš imaš nevjerojatnu potrebu za kavom koju će ti netko drugi skuhati, onda ili svoje potomke ostavik kod bake i dede na sat – dva ili kod nekog drugog člana familije koji ih je voljan pričuvati, ili se odvuci do nekog birca blizu neke igraonice (kojih danas ima stvarno svuda) ili sjedni u Makismir blizu livade, ako to vremenske prilike dozvoljavaju, pa da tamo veselo skakuće sa ostalom dječurlijom... Mogućnosti zaista postoje, tako da argumenata za suprotno baš i nema.
Zaista ne razumijem zašto se ljudi razmnožavaju ako im je tolika muka i napor imati djecu, kontracepcija danas stvarno nije skupa niti nedostupna. Ne razumijem zašto se toliko ljudi ne bavi sa svojim klincima, koja onda kasnije odrastaju u problematične tinejđere. Imati djecu je odgovoran i ozbiljan posao, možda najodgovorniji na svijetu i mojoj očito naivnoj malenkosti nije jasno zašto su onda ljudi tako neozbiljni?
Post je objavljen 29.12.2010. u 18:07 sati.