...maleni blogiću. Želim ti sretan drugi rođendan!
Znam, znam, više nisi tako malen, ali i dalje si moj maleni kutak na ovom svemrežju. Ajme, koliko smo se samo promijenili zajedno od onog trena kada sam opet otvorila blog editor i po treći i sudbonosni put hrabro odlučila najozbiljnije se posvetiti pisanju. Daleko smo dogurali, zar ne?
Maleni dio mene se pretvorio u tebe. Taj maleni dio nekako je morao izaći van, materijalizirati se kroz moje prste i kad se samo sjetim sa kolikim sam žarom mnoge tekstove napisala – u jednom dahu. To je bilo ono najbolje od mene. I kada gledam sada, sa priličnim odmakom na ta piskaranja, kao da je netko drugi to sve pisao, netko tko je točno znao što želi reći. A sada, kao da je ta ista osoba izgubila sposobnost govora.
Ali odat ću ti tajnu, maleni moj, nije da sam izgubila sposobnost govora, nego jednostavno ne želim više pričati. Ne znam kada se to točno dogodilo, ali jednostavno kao da sam rekla što sam imala i sada šutim, jer imam osjećaj kao da nema smisla trošiti riječi. Znam, ne odlaze u vjetar, ali kao i da odlaze. I zato šutim.
Da, bilo je trenutaka kada sam morala svoje frustracije reći na glas i rekla sam ih, preko tebe, toliko puta. I pomoglo mi je, oh kako mi je pomoglo. Onda kada nitko nije slušao i kada nitko nije shvaćao ozbiljno, ovdje u RL, ti si bio tu. Virtualan, ali ništa manje stvaran.
I hvala ti za sve lijepe trenutke, jer zaista su ovdje trenuci bili samo lijepi. I sve je to bila igra, vesela igra. A ja sam bila malena djevojčica na ringešpilu koja se smijala i uživala cijelim putem. I ne, nemoj misliti da sam te napustila i zamijenila boljim, nisam. Usmjerila sam svoju kreativnost na nešto drugo, ne bih rekla smislenije, nego samo – drugačije.
No, ti si ostao i ostat ćeš na posebnom mjestu. I dok sam sinoć, u mislima prije spavanja, pisala ovaj post, razmišljala sam o tome koliko si mi pomogao u nekim trenucima. I znam da će biti opet takvih trenutaka, jer život je ništa drugo nego jedna sinusoida, i brda su nekada veća, a doline su nekada manje. I dalje ćeš me ponekad samo ti razumjeti, kada budem pisala naizgled baljezgarije. Ali ako je nešto naizgled nesmisleno, ne znači da to i uistinu jest nesmisleno. I znam da će me biti briga što drugi misle, kao što me i jest briga, bitno je da se ti i ja razumijemo.
I zato blogiću maleni, nadam se da ćemo još puno rođendana proslaviti zajedno. I možda će ovakvo pisanje postati staromodno, ali nema veze, mi volimo biti drugačiji. Pusu veliku i najveću ti dajem.
Post je objavljen 27.12.2010. u 20:50 sati.