Šegrtski zapisi
utorak, 25.04.2017.
Primjer čovjeka koji zbližava i udaljuje ljude
Constantine I. Great, wikipedia.org
Prema svim percepcijama i varijantama mita u kršćanskom svijetu Konstantin je jedan od najvećih ljudi koji su postojali nakon Isusa Krista. Jedini je problem što se različiti kulturno-civilizacijski krugovi još od ranoga srednjega vijeka ne mogu složiti u kojoj je mjeri važan i bitan za tadašnji, a i sadašnji globalizirani civilizacijski svijet. U takvim okolnostima mit poprima sve više na važnosti i produbljuje se „jaz“ među različitim kulturnim krugovima po pitanju rimskog cara Konstantina.
Da bi ušli u problematiku mnogobrojnih varijanata mita moramo prvo odgovoriti zašto je došlo do njega i koji su bili uvjeti nastanku mita. Jedan je od glavnih temelja nastanku mita događaj koji se različito interpretira, a dogodio se 312. godine na Milvijanskom mostu. Za razliku od careva koji su neposredno prethodili Konstantinu on je bio jedan od onih koji nije htio progoniti kršćane. Okrenuo se je i pozvao u pomoć kršćanskog Boga neposredno prije bitke protiv Maksencija kada je vidio znak u ime kojega će pobijediti – križ. Nakon pobjede se po nekim konstrukcijama okrenuo u potpunosti Bogu i shvatio da ga treba uzeti za zaštitnika.
Ne ulazeći u istinitost događaja Konstantin okreće novu stranicu u sferi vjersko-političkih pitanja. U tome nalazi suradniku u osobi suvladara Licinija koji je vladao u istočnom dijelu Rimskog Carstva. Njih dvojica donose 313. godine Milanski edikt. Dokument koji je promijenio okolnosti života za sve vjernike na području Carstva.
Iščitavajući Milanski edikt možemo primijetiti da su htjeli stvoriti toleranciju među svim religijama i sektama Carstva, osigurati jedinstvo Carstva, a ne preferiranje određene religije na račun drugih. U prilog tome ide činjenica da se sam Konstantin krstio tek na smrtnoj postelji, ali baš zato nas mora začuditi njegovo (ne)miješanje u vjerska pitanja u kršćanskom svijetu preko crkvenih sabora, kao sabora u Nikeji 325. godine.
Uzimajući u obzir da je u prvoj četvrtini 4. stoljeća na prostoru Rimskog Carstva bilo oko 1800 biskupa i što je još važnije oko 6 milijuna kršćana i ako usporedimo s ukupnim stanovništvom dobivamo oko 10% stanovnika u Carstvu što je dobar temelj za neku buduću „elitu“. Da je taj „razmjer“ političko-vjerskih snaga car Konstantin uočio dokazuje činjenica da se u njegovo vrijeme vladavine povećava važnost biskupa. Počinje im se pridavati važnost ne samo u vjersko-crkvenim pitanjima nego i u civilno-državnim. U takvim se okolnostima izjednačavaju s državnim službenicima. Promjena se njihovog položaja možda čak najbolje može uočiti u službenim i neslužbenim titulama koje dobivaju tijekom ophođenja s kršćanima i drugim ljudima. Oslovljava ih se s naslovima kao najblaženiji gospodine i najpoštovaniji, a i odnos sa samim carem postaje krajnje kompleksan u kojemu se ne zna sa sigurnošću tko je iznad koga.
Dodatno je još zakompliciralo stanje, odnosno odnos cara s biskupima njegovo prebacivanje prijestolnice na istok. S tim je činom pokazao što misli o starom poretku, staroj rimskoj vjeri i izgleda pod utjecajem kršćanskih biskupa i možda nakon procjenjivanja snaga odlučuje se za spomenuti čin. U takvim okolnostima istočni dio Carstva biva mirniji, sigurniji u političkim pitanjima, a na zapadnom dijelu Carstva rimski biskup, ali i ostali biskupi počinju politički jačati što dovodi do određene nestabilnosti. Znajući sve ove činjenice o tri spomenuta događaja, odnosno proces, bitka 312. godine, Milanski edikt 313. godine i odnos cara s biskupima i prema kršćanstvu, odnosno Crkvi ne čudi činjenica da je nastao mit.
Mit je sastavljen od nekoliko ideja. Po koncepciji koja je nastala unutar Rima mora se uzeti u obzir svetost događaja, odnosno osnutak, nastanak nekih temelja za nešto što je obvezujuće za buduće generacije. U našemu slučaju koncept, koji je bio vitalan u srednjem vijeku, Konstantinovog odnosa ili ovisno o gledištu promatranja obraćenja što znači stvaranje određenih temelja kršćanske Europe. Druga ideja naglašava prirodu Carstva kao integrirane kršćanske države. Ona je prvenstveno integrirana na usko vezanim svjetovnim i vjerskim pitanjima i odnosu među njihovim čelnicima. Konstantin se unutar toga spleta predstavlja kao zakonodavac, sazivač koncila, branitelj toga jedinstva i graditelj crkava. Počinje se sve više okruživati biskupima koji postaju njegovi savjetnici. Da bi ih shvatio i lakše s njima surađivao upoznaje se s kršćanskom literaturom i od tuda se sve više počinje zanimati za kršćanska pitanja.
Više:
Narod.hr - Konstantin I. Veliki
Šegrtski zapisi - facebook profil
