Sory

ponedjeljak , 16.06.2008.

Kao sat. Nema uobičajene sanjivosti.
Mogla sam i misliti.
Crveno i bijelo pred očima, more kockica...
Kratki pogled kroz prozor
otvara crno bijeli svijet.
Mračno nebo, puni sjaj tvoje svjetlosti.
Znaš ti, nedostaje mi...
Dugo sve to traje,
dugo već širim privid nedodirljivosti.
Umorna sam. Onako djetinje plačljiva.
Rado bih topli dodir i nježnu riječ.
Opojnu putanju te velike ruke
niz liniju boka...
Zvuk nestvarnog budi bezvremeno.
Vidim dva bića predana tišini;
dva srca , pregršt riječi u pogledu,
more zvijezda i pun mjesec u oku
odvlači te u mir.
A koje mi je nemire priuštio kada si daleko...
Noćas i ja gledam.
Crveno bijele kockice ponosa.
Crta mi smješak na licu
pripadnost svijetu i tebi tamo negdje.
Htjedoh te samo blagosloviti u tihoj molitvi,
a vidi što sve napričah do sada...
Poluvrijeme je prošlo,
nastavljam ludilo, sory...

Dom

ponedjeljak , 02.06.2008.

Jedan od onih susreta
u kojima nesuvislo pričajući
prikrivam tišinu
iz koje izvire sjaj u oku.
Osjećam ga, ne mogu skriti.
Gledajući tvoj jednako blesavi smješak
promatram nas sa neznatne udaljenosti.
Izađem ponekad iz sebe....pogledati:
dvoje nasmiješenih, razdraganih.
Trenutak pred zagrljaj
do kojeg nije došlo...
Vjetar nakon omare
prije nego što oblacima zamijeni
idilične kapljice vedrine,
šuška mi pod plahtama...
Zagrljaj bi bio prikladan.
Poželjan.
Nektar naših poljubaca.
Zaboravila sam kakva smo djeca.
Opija me saznanje da ćemo uvijek to i biti.
NIje bitno hoću li te ikada više dotaknuti...
Sva godišnja doba naš su dom.