Sory

ponedjeljak , 16.06.2008.

Kao sat. Nema uobičajene sanjivosti.
Mogla sam i misliti.
Crveno i bijelo pred očima, more kockica...
Kratki pogled kroz prozor
otvara crno bijeli svijet.
Mračno nebo, puni sjaj tvoje svjetlosti.
Znaš ti, nedostaje mi...
Dugo sve to traje,
dugo već širim privid nedodirljivosti.
Umorna sam. Onako djetinje plačljiva.
Rado bih topli dodir i nježnu riječ.
Opojnu putanju te velike ruke
niz liniju boka...
Zvuk nestvarnog budi bezvremeno.
Vidim dva bića predana tišini;
dva srca , pregršt riječi u pogledu,
more zvijezda i pun mjesec u oku
odvlači te u mir.
A koje mi je nemire priuštio kada si daleko...
Noćas i ja gledam.
Crveno bijele kockice ponosa.
Crta mi smješak na licu
pripadnost svijetu i tebi tamo negdje.
Htjedoh te samo blagosloviti u tihoj molitvi,
a vidi što sve napričah do sada...
Poluvrijeme je prošlo,
nastavljam ludilo, sory...