Jedan od onih susreta
u kojima nesuvislo pričajući
prikrivam tišinu
iz koje izvire sjaj u oku.
Osjećam ga, ne mogu skriti.
Gledajući tvoj jednako blesavi smješak
promatram nas sa neznatne udaljenosti.
Izađem ponekad iz sebe....pogledati:
dvoje nasmiješenih, razdraganih.
Trenutak pred zagrljaj
do kojeg nije došlo...
Vjetar nakon omare
prije nego što oblacima zamijeni
idilične kapljice vedrine,
šuška mi pod plahtama...
Zagrljaj bi bio prikladan.
Poželjan.
Nektar naših poljubaca.
Zaboravila sam kakva smo djeca.
Opija me saznanje da ćemo uvijek to i biti.
NIje bitno hoću li te ikada više dotaknuti...
Sva godišnja doba naš su dom.
Post je objavljen 02.06.2008. u 21:45 sati.