Šapat vjetra

srijeda , 27.06.2007.

Tišina je noćas.
Padaju kiše na željno očekivani san.
Ostali smo, tamo negdje u prošlosti.
Ne da bi nestali,
tek da bi postali vječnost.
O kako bi te živcirale moje riječi,
gotovo jednako kao tišina.
Ali i tišinom razgovaramo,
osjećaš ti to.
Iza maske ponosa,
želiš kao i svi, biti centar svijeta.
Nije ti dovoljno bilo znati da to jesi, osjećati...
Ali da bi kušao,
moraš se predati u potpunosti.
Prostrti ispod mračnog svoda,
gol, bez ograda.
Dopustiti da te očisti kiša
od svega što je bilo i što će biti.
Jer u procjepu vremena prije i poslije,
stojim ti kao putokaz.
Ne možeš me obići iako
svojeglavo odbijaš pomoć.
No, hvala ti.
Spasio si me pogrešnih odluka
i nedorečenih težnji.
Otvorio ponor i ispunio ga sobom,
a da me ni dotakao nisi.
Ostat ćeš ona mala
sjajna zvijezda u daljini,
da me uvijek sjetiš
lave koja je hitala k tebi.
Ostat ću šapat vjetra
koji će te uvijek dotaknuti nježno
šapnuvši ti moje ime...
dušom i uzdrhtalom kožom.