Pustinja

ponedjeljak , 04.06.2007.

Dragi moj,
moram se oprostiti s tobom
zauvijek.
Kažeš
dugujem ti razgovor,
ne, sebi ga dugujem
a ti meni,
cijeli život.
U kojem na kapaljku
uzimah tvoje poljupce
i suze u zvjezdanim noćima.
Moje, dnevne
nikada nisi vidio...
slijepo moje.
Ostavio si pustoš iza sebe
okovanu ljubavlju
za sva vremena.
Znam da ona postoji.
Kao što znam
sve tvoje slabosti,
nikada viđene.
I svoje, zapakirane ohološću.
Više boli kada nema iznenađenja, zar ne ?
Kada samo uzdahneš
između dva jecaja...
Do nekog drugog života
možda se prestaneš bojati sudbine.
U ovom si tek, igrač na duge staze.
Nažalost.