Sea Queen
Užas gradskog prijevoza
Ne znan šta su si umislili pojedini vozači Prometovih autobusa na gradskim linijama da imaju takvu slobodu da svakodnevno na razne načine vrijeđaju putnike. Jedan od posljednjih bio je danas i sama sam mu nazočila. Cura od nekih 18 godina ušla je u autobus na prednja vrata kao i ostali prije nje. Međutim umisto da autobus krene ubrzo su se iz njega začuli povišeni tonovi. Naime, vozač linije broj 12 (na dužnosti oko 13:20) odjednom se histerično počea derat na nju, otvoria vrata i naredia joj da smjesta izađe van autobusa. Razlog za to je bia šta nije prije ulaska pripremila pokaznu kartu, a kada je otvorila torbu kako bi ju izvadila i pokazala ju on nije ima dovoljno živaca kako bi ju sačeka da ju pronađe. Jednostavno se izdera na nju, na šta mu je ona po meni prilikom izlaska s punim pravom odgovorila da je seljačina i da ne zna ko mu je da posa.
Međutim nisu samo vozači ti koji su nepristojni i živčani. Kondukteri su posebna priča, čast iznimkama. Jednom san kupila kartu koju nije tia poništit niti jedan od tri stroja za timbravanje. I naravno u bus je uša kondukter koji me odma počea vrijeđat da sam neodgojena, glupa, da mu lažen…
Moran reć da je osoblje ovog poduzeća ono koje je neodgojeno, nestručno, živčano, pokvareno do iznemoglosti. Od kud in samo pravo da nas vriđaju.
Kao prvo, kada u autobus uđe neko koga vozači znaju taj se može vozit besplatno u bilo koje doba dana i do bilo kojeg mjesta. Drugo, neće se derat na nekog snažnijeg muškarca al kad se radi o ženi vriđaj stari do mile volje. Drogaše i pijance puštaju unutra na sva zvona jer se boje da im ovi ne bi nešto napravili pa se tako može desit da se većinu dana vozite u autobusu koji zaudara na nečiju bljuvotinu. Ono najvažnije, kao tribali bi putnike puštat samo na prednja vrata pri tome im pregledavajući karte. Jedan dan to rade, a drugi dan ne, treći opet i onda se taj treći izderu na nekog šta nema kartu, a dan prije sve su osobe puštali i na druga i treća vrata bez ikakvog zahtijevanja za kartom. Da ne spominjem kako se za jednu jedinu stanicu treba izdvojit 9kn. Za stanice koje su međusobno udaljenje možda nekih 100m. I mogu tako nabrajat u nedogled. Krajnji pokazatelj bezobrazluka je kada neke dane jednostavno odluče preskočit najraniju jutarnju vožnju jer misle kako nema potrebe, kao neće bit putnika. A da ne spominjen kako unatoč novim autobusima kojima se redovito opskrbljuju na ulicama još možete vidit one koji su na rubu raspadanja i za koje jednostavno ne znate kako uopće mogu vozit jer su na rubu ispravnosti. Pojedini voze i preko dozvoljene brzine kao da ih briga za živote ljudi koji su unutra, a od kojih su polovica mala dica, srednjoškolci i studenti. Zna se desit da pričaju i na mobitel tijekom vožnje. Ma katastrofa. Nema riči koje bi mogle opisat ogorčenje koje je sveprisutno kod ljudi.
I još jedna stvar. Ostala san neugodno iznenađena kad san išla produžit kartu s 12. na 1. misec. Do prije mjesec dana, a i prošlih godina prilikom produživanja pokazne karte nisu vam bili potrebni nikakvi dokumenti osim kada ju pravite prvi put onda morate donit potvrdu da ste učenik, student, zaposlenik…I takvu pokaznu napravite u 9. misec. Uz trošak mjesečne karte plaćate i dodatnih 15kn za jednu običnu folijicu. E sad, ove 2008. godine odjednom studenti kako bi produžili kartu moraju sa sebom ponit indeks, potvrdu s fakulteta o studiranju, osobnu iskaznicu. Ne bi da se učlanjujemo u FBI ili da smo najveći kriminalci koje triba provjerit deset puta. Tri dokumenta sa slikon su in potrebna da bi napravili tu glupu kartu. Zbog navodnih krivotvorila, pa ako neko već ima krivotvorinu sigurno mu neće past na pamet jedan dan platit 100 ili 200kn ovisno koja je općina već će si krivotvorit cili blok karata za godinu. Sistem in je Bože sačuvaj. A to da su pri izdavanju spori ko blato i da se u redu čeka po uru vrimena to nema veze.
U svakom slučaju. Jedva čekan lito da upišen i položin vozački. Kupit bilo kakvo vozilo na 4 kotača i spasin se za vijeke vijekova od dosade čekanja na stanicama po svakakvom vrimenu i vožnje u autobusima zbog kojih mi se najranije ujutro digne želudac.
Datum smrti
Ponukana člankom u ˝Slobodnoj Dalmaciji˝ o bizarnim stranicama na kojima se licitira o mogućim datumima smrti nekih slavnih osoba odlučila sam otić na jednu takvu bizarnu stranicu kako bih utvrdila kada bi triba bit moj sudnji dan. Naravno takve stvari ne treba shvaćat ozbiljno. I tako sam posjetila par tih stranica na kojima nakon što odgovorite na par pitanja kao što su ona o datumu rođenja, kilaži, visini, spolu, prehrambenim i ostalim navikama dobijete navodni datum vaše smrti. Na jednoj su mi prognozirali nedjelju, 5.ožujka 2078., a na drugoj 16. siječnja, 2080. - ironično, na datum kada je rođendan moj simpatiji.
Sve vas koje također zanimaju ovakve gluposti upućujem na dotične stranice čije adrese možete pronać među mojim linkovima. Sretno!
Vrijeme ne staje
Kako prolaze godine tako prolazi i moj život. Zahvaljujući suvremenoj tehnologiji, ubrzanom načinu življenja i ruti kuća-fakultet shvatila sam da se moj život zapravo sastoji od nekoliko dijelova.
Prvi je onaj od rođenja pa do odlaska u osnovnu školu. Razdoblje u kojem sam naučila hodat, govorit, pisat…kada sam se mogla igrat do mile volje u potpunosti nesvjesna kako se ljudi oko mene brzo kreću, a vrijeme nezaustavljivo prolazi. Zahvaljujući jednom profesoru s fakulteta zapravo san shvatila koliko je vrijeme dragocjeno. Sve one minute iz drugog i trećeg dijela života – osnovne i srednje škole – koje su predodređene za to da se kvalitetno obrazujem nisam iskoristila onako kako sam trebala. Bila sam kampanjka koja je kao i većina školaraca učila onda kad je bia neki ispit i smijala se onima koji su dane i noći provodili nad knjigom. Sad shvaćam koliko sam bila glupa kad sam govorila kako su mi matematika, fizika, biologija itd. nepotrebni u životu. I sve te minute koje nisam pravodobno iskoristila za usavršavanje nekih osnovnih stvari mi se danas osvećuju. Sad kad sam na fakultetu upravo zbog tog vremena potraćenog na gledanje televizije, slušanje glazbe, izlazaka, šetnji osjećam da sam u stisci s vremenom jer ima toliko stvari koje moram savladat, a ne mogu jer uvijek negdje zapnem zbog tog što ne mogu povezat neke stvari. Tj. ne sjećam se onog gradiva kojeg bi se trebala sjećat da me neko probudi u ponoć. I je moja novogodišnja odluka iskoristit vrijeme na najbolji mogući način jer ga jednostavno nema previše i nikakvom čarolijom ga ne mogu zaustavit. Ne znači to da ću 24 sata dnevno trošit na učenje, al ono mi je sad primarno. Jer ako se uči kampanjski, već za tjedan dana sve se zaboravi, a sama mogu reć jer sam to zaključila na svom primjeru da neke stvari ostaju dulje u našoj memoriji ako ozbiljno njima pristupimo, u potpunosti svoju koncentraciju i želju da ih savladamo usmjerimo na njih. Samo redovitim radom može se uspjet u životu. Jer koja korist bubanja napamet za samo jedan dan?
I u svemu tome postoji još nešto. Čovjek može bit sretniji ako si priušti skupo putovanje, odjeću s potpisom, najmoderniji automobil, kuću s bazenom…Ali ono što mene stvarno čini sretnom su stvarno sitnice. Današnji dan će mi ostat u sjećanju zato jer sam stjecajem okolnosti došla u kontakt s osobom do koje mi je jako stalo. I znam da će mi nakon što sam shvatila neke stvari život bit bolji. Dobra organizacija je po meni ipak najvažnija. I ono što možete danas ne ostavljajte za sutra jer ćete požalit 100%.
...Svega po malo...
Prošlo je već 14 dana ove nove 2008. godine od koje očekujem da ću prije svega uspješno privest kraju prvu godinu fakulteta, potom si želim puno zdravlja jer je ono najvažnije ma koliko to otrcano zvučalo, dobar ljetni posal kojin ću u 3-4 miseca zaradit dovoljno za vozački jer mi je prekipilo vozikat se javnim prijevozon i naravno za obnovit garderobu te tu i tamo otić možda i na koji kraći odmor (čitaj: Zrće). U svakon slučaju želin sve najbolje sebi i ciloj svojoj familiji koje ima na ciloj zemaljskoj kugli, šta s materine šta s čačine strane. Kad bi bila baš ˝skromna˝ dobro bi mi doša onaj naš famozni ˝super bingo˝ od 14 milijuna. Meni od toga dovoljna jedna ˝svotica˝ kojon bi kupila trenutno omiljeni automobil marke ˝Alfa Romeo˝, manji stančić (jer stvarno, ali stvarno mi je potreban kutak u kojen ću imat svoj mor i kojen ću ja bit gazda), pa bi dio uložila u neki diskač il slično – da mi se ne desi da danas iman, a sutra neman. I naravno ono na šta ne bi štedila je svakako put na europsko nogometno prvenstvo koje mi je događaj no.1 ove godine (ispred Olimpijade) i dala bi sve na svitu da pogledan makar jednu utakmicu. Ali to će vjerojatno ostat samo moj san, jer ću na kraju ipak sve utakmice odgledat doma ili eventualno na organiziranom navijanju na nekom od gradskih trgova. Ma iz svega navedenog najlakše je zaključit da očekujen puno, a i svjesna san toga. Čovjek može bit skroman, al uvik želi još nešto šta će ga dodatno usrećit. I tako se stvari gomilaju, i gomilaju, i gomilaju…
Od značajnijih događaja ove godine koja će čini mi se proć još brže nego prošla izdvojit ću par stvari.
1) Ubojstvo mlade studentice Kristine Šušnjare osuđujem u svakom pogledu. Osobi koja ju je ubila po mom mišljenju najveća kazna bi bila smrtna kazna, ali kakvo je naše pravosuđe ta će osoba za 20 godina ponovno šetat mjestom u kojem živi (za usporedbu u Americi ne samo da bi ga smaknuli već bi i u grobu izdržava kaznu za taj gnjusan zločin). Ne daj Bože, ali da se takvo nešto desilo ditetu nekog političara vjerojatno bi zakon učinili onakvim kakvim treba bit. E sad, mislim da su sljedeći krivci roditelji. Po onome šta san čitala po novinama nemogu virovat da su roditelji ton svon ditetu koje je imalo 20-tak godina dopuštali da izlazi van na način da stopira, hej!? Il ako ju je već brat vozia do mosta na kojem ju je iskrca, zašto ju nije vozia sve do Sinja!? Nego neka mala stopira u minjaku cila sređena…Ako je ona to redovito radila na ton iston mistu, vjerojatno bi joj se to desilo prije ili kasnije (njoj ili nekome drugome). Jer ako izlaziš na taj način, neko te sigurno vidija par puta i naravno da će ti takav prvi ponudit prijevoz, a ti kad uđeš unutra naivno misliš da će te tako mladu i samu odvest di god poželiš. Pa dajte cure, di van je pamet kad ulazite u automobile ljudi koje nimalo ne poznajete. Nema šanse da bi sama ušla u auto s nekin koga znan 10 godina i ko mi je prijatelj jer se danas mnogi pretvaraju da to jesu, a kamoli s nekin koga uopće ne poznan. Stvarno ne razumin neke ženske…Nije ni čudo šta muški znaju reć da smo glupe…
2) Zabrana pušenja. Podržavan 100%. Koliko god pušaći bili protiv toga mene uopće ne zanimaju te njihove brige. Svako može izać van na kavu i izdržat 30 sata bez duvana. Al naravno u današnjen svijetu to je još jedan od pokazatelja koliko se para ima. Jer ko svaki dan popuši po kutiju duvana sigurno mu ne fali za kruv. Glavno da se ima za cigare. I ti pušači se posli bune šta rastu cijene kruva, mlika, nafte; a nije in teško izdvojit do 500kn misečno na taj otrov. Mislin šta vide u ton famoznon duvanu – rješenje psiholoških problema, nervoze, misle da su više sexy sa smotuljkon u ustima!? Svašta. Ako već truju sebe ne trebaju i druge, npr. trudnice!
3) Novi sabor. Moji kandidati su pobijedili. Ali bez obzira na to ko bia na vlasti teško da će nan bit puno bolje. Jer mi smo narod koji voli ništa radit, a imat puno para i živit na visokoj nozi. Nema veze ako danas kupin najnoviji Mercedes i sljedeću godinu neman ništa za obuć il pojest, glavno da ljudi misle kako san ja neka elita. Bljuva mi se od takvih osoba koje glumataju da su neka visoka klasa. Pa šta i da jesu, novac in neće kupit pamet. No da se vratin na političare. Sjedit će oni u saboru i sljedeće 4 godine, a većinu obećanih promjena doživit ćemo tek pred nove izbore kao i obično kad se skupljaju simpatije glasača. Ne znan kako su svi oni došli na ta svoja mjesta, ali u jedno san sigurna. Nitko od njih ne zna pravi način kako poboljšat našu ekonomiju, kako spriječit da cijene rastu u nebesa, a plaće su mizerne da mizernije ne mogu bit. Jer danas čini se ne mogu bez kreditnih kartica opstat oni koji nisu političari, top menadžeri ili vlasnici nekog uspješnijeg obrta.
Eto, ukratko san se osvrnila na najnovije događaje, a što nas sve očekuje ko zna. Vrime će pokazat. Svatko od nas ovisi sam o sebi. I vjerujte mi nećete požalit ako nakon završene srednje škole izdvojite još 3-5 godina za studiranje. Dobre pare ako ste pametni, ambiciozni i poduzetni možete zaradit i preko lita. A još veće pare možete zaradit sa novim znanjima i usavršavanjem starijih. Ako ne uspijete ovdje, uvijek možete otić u neku stranu zemlju gdje ćete na brz način ostvarit veću zaradu. A onda, kud vas noge nose.
