Sea Queen
Sjaj Hrvatske, bijeda Engleske
Ljubiteljica san svih sportova, šta je neobično za cure, a pogotovo nogometa. Nakon srijede 21.11.2007. shvaćam zašto je upravo nogomet najpopularniji, najgledaniji, najbolji sport na svitu. Nikad nisan bila ponosnija šta san Hrvatica nego te večeri kad smo jednoj bahatoj i samouvjerenoj Engleskoj pokazali što je pravi nogomet, što su sportsko srce i duša, tko su najbolji navijači...Pokazali smo što su borbenost i pravednost.
Od prve minute igrači su pokazali da su bez straha istrčali na teren kako bi pokazali svo svoje umijeće i znanje. Trčali su za sebe i za cilu Hrvatsku tih 90 minuta. To je jedna od najboljih utakmica reprezentacije zadnjih godina od kada smo osvojili broncu '98.
Skakala san na golove Kranjčara i Olića, nervirala se i grizla nokte nakon jedanaesterca i gola Croucha, suze su mi potekle kad je Petrić da gol jer sam tada - u 77. minuti - shvatila da je to to i da Englezi više nemaju šanse. Porazili smo ih na ˝svetoj˝ travi, na Wembleyu kolijevci nogometa.
Neopisivo mi je ža šta nisan bila na toj utakmici, na stadionu među hrvatskim navijačima da osjetim tu pobjedničku atmosferu na licu mjesta. Ne sramim se reć da san plakala dok san ih gledala kako slave i zajedno s igračima pivaju Thompsonovu ˝Lijepa li si˝.
Dala bih sve, gladovala bi da oden na bar jednu utakmicu tog europskog prvenstva. Moja očekivanja su velika i opravdana. Uvjerena san da ćemo proć skupinu ma kakva ona bila (naravno nadam se što boljem ždrijebu), a onda će nam samo nebo bit granica. Pravi i istinski sportaši koji umiru na terenu na kraju i pobjeđuju. To su zaslužili. Mislim da ćemo ostvarit isti ako ne i bolji uspjeh od onoga '98.
No moja najveća želja je da Hrvatska nogometna reprezentacija konačno odigra jednu natjecateljsku utakmicu i u Splitu na Poljudu. Da i mi ostali dobijemo priliku pozdravit te nogometne kraljeve. Pa makar utakmicu s Andorom u kvalifikacijama za SP 2010.
HRVATSKA REPREZENTACIJA ŽIVI VJEČNO.
Zahvale Pletikosi, Šimuniću, Ćorluki, Kranjčaru, Šimiću, DaSilvi, Modriću, braći Kovač, Oliću, Srni, Petriću, Pranjiću, Rakitiću i ostalima, za neprocjenjive trenutke radosti koje su nam omogućili.
Sa željama da se Klasnić što bolje oporavi i vrati među pobjednike.
Kolokviji
Prošli tjedan krstila san prve kolokvije. Moj prvi dojam je da san ih mogla napisat i puno bolje, ali s obzirom da san ih sve prošla zadovoljna san.
Šta san zaključila iz njih? Da je jako korisno bit na vježbama i da bi bilo pametnije umisto dva dana prije ispita nastavno gradivo učit redovito. A ne da se nakupi nekih 70 stranica ka šta je bilo u mom slučaju. Srića sve je unatoč mom kampanjskom učenju ispalo dobro i ovo mi je škola za nastavak. Međutim, poznavajući sebe, meni đava ne da mira pa će se vjerojatno sve ponovit. Al, nasilit ću ja sebe nekako na redovit rad. Triban izgurat ovu godinu kako triba kad su mi je roditelji već masno platili. Općenito da je završit bar te prve tri godine, a posli iman masu mogućnosti. Volila bi završit i sljedeće dvi. Al naravno prvo bi valjalo zaradit neke pare, pa onda kakve volje buden za učenje. Sve je to još daleko.
Eh da, i neopisiv je osjećaj kad vidiš da si bolje od nekih drugih osoba koje poznaješ napisa test, pogotovo jer te osobe misle da su najinferiornije, najpametnije...Upravo dosta takvih koje znan nisu prošli ni taj prvi test. A ja jesan. I neka in.
Reality TV
HRT1 – Ples sa zvijezdama, RTL – Big Brother, NOVA TV – Showtime! Što im je zajedničko? Odgovor je očit, reality show.
Subotnju večer pred izlazak, koji mi je potreban kako bi se ispuhala nakon prvog testa na fakultetu za koji sam bez prestanka učila dva dana, provela san eto uz tv. Na koji god sam program okrenila, izuzev HRT-a, mogla sam vidit samo hrpu netalentiranih mladih ljudi koji vape za pet minuta slave ne znajući da će jednog dana ponovno biti tek ˝dijete iz predgrađa˝. Za postati zvijezdom, a ne znam koga bi se u našoj državi moglo tako nazvat, potrebno je puno više od izigravanja gusara na televiziji ili pokušaja oponašanja Mariah Carey.
Međutim, usprkos tome što većinu tih zabavnih emisija smatram zapravo glupostima moram priznat da jednostavno postanete ovisni o njima. Potvrda je da gotovo svaki dan gledan upravo Big Brother koji se prikazuje već četvrtu sezonu. Iz sezone u sezonu gledamo 14 odabranih kandidata za koje mogu reć da ne znam čime su zaslužili da budu u tom show-u.
Da krenem redom od netom ispale Senke. Prvog dana kad san ju vidila pomislila san ˝šta je ovo!?˝. Ta mlada cura šta se nekih stvari tiče je pametna, al lajava je i nedefinirana za poludit. Ne mogu pobjeć od osjećaja da se prijavila samo kako bi našla nekog ko će je zagrlit. U ovom slučaju to je bia Arsen koji je i previše bia prisan s njom ako je sudit po novinskim napisima. Iznit ću rečenicu jedne svoje prijateljice: ˝Arsen sramoti sebe i Split s onon vlajnon Senkon.˝ Istina, Arsen je momak dobar ka kruv i netipićan Splićo, al moga se spetljat i s boljon od Senke, al ako mu je ona ˝samo za po kući˝ onda mu dilon opraštan. Jedan od mojih favorita u svakon slučaju. Odma da spomenen i sugrađanku nan Vitu koju smatran osobon koja se ponaša onako kako joj odgovara kako bi pridobila simpatije sustanara. Želi sa svima bit ok, a zapravo mi se čini da joj je pun kufer svih osim šminke i odjeće naravno. Frajer Stipe mi je u početku bia super, al pametuje li ga pametuje. S vremenon mi je posta manje drag, al njegov osmijeh i okice obaraju s nogu. Drugi favorit. Eh, Vedran. Ka da su svi vrazi ušli u njega. Simpatičan, zabavan, vesel… A treći favorit. Tessa je jedna ok cura, ali njene promijene raspoloženja i zidove ubijaju u pojam. Maja-Paola je mala slatkica koja se svakom prištekaje i do bola je zatreskana u Stipu koji na žalost s njom ne želi ništa više od prijateljstva i maženja. Krešo je lik kojeg ne mogu definirat, pari se ok ali nije to to. Šta se Martine tiče navest ću rečenicu svoje babe ˝ova ženska je ka krava˝. Mislim da ona govori sve šta mislin o toj curi koja se smije na način da i žbuka opada sa zidova. Za Mateju mogu reć samo da je iritantna kučka koja prečesto koristi vulgarne izraze i bilo bi bolje da je ispala muško. I za kraj od stanara koji su ostali u kući Goran. Osoba koja mi je u početku dok je još Ivana bila u kući pomalo išla na živce, al sad je jedna od onih koje bi voljela upoznat.
Moj četvrti favorit bila je, Mirela. Cura iz Zagreba koju su svi osuđivali, ali moje mišljenje je da je ona zapravo bila žrtva. Svi su joj na leđa natovarivali sve loše stvari koje su se odvijale u kući. I priča oko njenog tračanja. Ispalo je da je lažljiva kučka, a zapravo je iznosila svoje viđenje stvari koje su se odvijale u kući i ono je bilo potpuno ispravno. Problem je drugih stanara što su očito lažljivi ili imaju jako loše pamćenje. Trebala je ponovno uć u kuću i pokazat im svima tko je i šta je sve sposobna.
Showtime ne bih previše komentirala jer bih izgubila previše vremena i mjesta. Mogu samo reć da se osobe koje znaju pivat i stvarno imaju dobar glas mogu nabrojat na prste jedne ruke (i manje). Nažalost, u nas je običaj da najbolji gube, a budale pobjeđuju.
Ples sa zvijezdama je jedini reality u nas, kojem ne nalazim niti jednu zamjerku i kojeg mogu pogledat od početka do kraja. Da ih je bar više takvih.
Ne mogu više, a i vrijeme je za spremanje za izlazak.
9 Mjeseci
Situacija: Dogovorite se s prijateljima za izlazak u disko. Iako ono otvara u ponoć nađete se najmanje sat vremena prije na pijanci. Dođete polupijani (blaže rečeno) na podij, skockani od glave do pete i u roku od pola minute pored vas se pojavi super zgodni momak u kojeg se zaljubite na prvi pogled (naravno uzmimo u obzir činjenicu da je u disku skoro u potpunosti mračno te da ste oboje pijani, tako da je zadnje navedeno vjerojatno obostrano). On vas pita za ples na što vi naravno pristanete. Nakon nekoliko minuta izazovnog plesa i gledanja u oči on vas počne dodirivat po određenim mjestima i šaputat vam na uho kako ste mu lipi, zgodni, sexy itd. Vama to naravno godi i prepuštate se igri. Pod dojmom lijepih riječi i utjecajem alkohola. I tako što noć odmiće kraju vi ste sve napaljeniji jedno na drugo. I naravno, dolazite do onoga kad smo već tu idemo iskoristit priliku do kraja. Nakon obavljenog posla svatko od vas odlazi svom domu.
Ujutro ste oboje mamurni, muka vam je zbog količine alkohola koju ste popili i sjećate se svega u isječcima. Vama nepoznat muškarac je vjerojatno sretan jer ste mu bili još jedan u nizu laganih trofeja o kojem će raspravljati sa svojim frendovima i nakon toga vas zaboravit zauvijek. A vi pod dojmom noći koju ste proveli s tim muškarcem padate u nesvijest pitajući se kada ćete ga opet sresti. Međutim, nakon mjesec dana počnete osjećat mučnine i do mozga vam dođe da one burne noći niste koristili zaštitu. Imate tek 18 godina, preplašeni ste i brzo trčite do ljekarne po test na trudnoću. Pozitivan je!
Ne, nisam trudna. Da neki iz moje obitelji koji prate ovaj blog ne bi umrli prije nego što im je to zacrtano u sudbini. Razlog zbog kojeg sam navela jednu po meni uobičajenu situaciju među mladima u ovo vrijeme je taj da sam posljednjih dana saznala da je velik broj cura od kojih neke poznajem bolje, a neke samo po viđenju trudno. I ne mogu a da mi prvo ne padne na pamet gdje je bila pamet tim curama koje su jedva napunile 18 godina. Prvo šta si nikad ne bi dopustila da se napijem jer mi je tako grezo vidit pijanu curu, a drugo spavat s neznancem u tim godinama i to bez zaštite (kao nema veze jedan put, neće bit ništa) mi nikad ne bi palo na pamet. Razlog više je i činjenica šta osobno znam za slučaj cure koja je sa 16 godina ostala trudna s momkom s kojim je tri godine bila u vezi, vjenčali su se, ona je rodila malu curicu, a već nakon mjesec dana sve joj se okrenilo naglavačke. Mužu joj je dosadilo (a kako i ne bi kad jedno od njih ima 16, a drugo 19), odlučia je ostavit i nju i dijete, a ona si je od silne ljubavi prema njemu odlučila dva puta pokušat oduzet život. Srećom nije uspjela, jer pitam se što bi onda bilo s tim malim bićem ni krivim ni dužnim za situaciju u kojoj se moglo nać.
Postati majka tako mlada, još na dalekom putu do zrelosti, sređene životne situacije, završenog određenog stupnja obrazovanja,…mi je nepojmljivo. Pa ljudi moji, mi smo s 18 godina još djeca koja imaju još puno toga za naučit o životu, imamo vremena za zabavu, putovanja, daljnje obrazovanje…i zašto si mladost upropastit sa jednom tako nepromišljenom radnjom. Jasno mi je da se desi da se zaljubite u osobu i mislite si da vam je to onaj pravi, najbolji, najljepši i da ga ne smijete pustit da vam pobjegne. Ali ako mislite da je jedini način taj da ostanete trudni tako rano, razmislite i o tome da i toj drugoj osobi nekom svojom nepromišljenom radnjom upropaštavate život. Naravno ne vidim ovdje samo muškarce kao žrtve, i oni su neizmjerno neodgovorni kad žele spavat s nama bez zaštite. U toj situaciji osuđujem obje strane.
Pitam se kako se te mlade cure osjećaju kad shvate u kakvoj se situaciji nalaze? Tu sad dolazim do još jednog pitanja. Kakva je reakcija njihovih roditelja, obitelji, prijatelja, okoline? Nisu rijetke situacije da roditelji postanu posramljeni. Ne mogu vjerovat šta sve rade oni koje još smatraju djecom. Dijete će rodit dijete. Ljudi sa 30-40 godina nisu svi dobri roditelji, a kamoli netko tko je tek izašao iz puberteta.
Znam da tada dolazi i do dileme da li rodit ili ne? Upravo takva mišljenja sam čula u slučaju djevojke čiju sam priču navela. Mislim da usprkos svemu ne smijemo nikome uskratit pravo na život. Moram reć da nisam za pobačaj. Osim u slučaju silovanja jer tada smatram da osoba stvarno ima vlastito pravo da li će rodit dijete koje jednog dana može voljet, ali koje će vjerojatno gledat kao kopile nekog nasilnika i koje će ju vječno podsjećat na odvratne trenutke koje je doživjela. Takvo dijete nikada neće biti u potpunosti prihvaćeno ni voljeno. Bolje je bit nevidljiv, nitko i ništa…nego živjet bez ljubavi roditelja.
Prvi posao
Minulog ljeta koje je tako brzo prošlo radila sam prvi put u svom životu. Ono što odmah moram reć je da nema boljeg osjećaja od onog kada shvatiš da si svojim mukom i trudom zaradio novac kojim raspolažeš i koji ti je u rukama te da ga možeš potrošit na stvari koje već dugo želiš. Mogu reć da jedva čekam novi posao. Shvaćam da je to početni zanos i da kad dobiješ stalni posao stvari već nakon dva mjeseca postanu drukčije, ali zasad želim upravo to – svoju sljedeću plaću. Iako studiram, najvjerojatnije ću od sljedećeg mjeseca počet i radit. Moram vidjet kako će teć stvari s testovima i kolokvijima. Četiri dana bih bila ujutro ili popodne na fakultetu, tri bih radila u smjeni koja mi odgovara i imala bih dovoljno slobodnog vremena i za učenje i za posao. Možda se zavaravam, ali tko ne riskira ne profitira.
I tako radila sam ja u toj našoj splitskoj trajektnoj luci prošlo ljeto skoro svakog dana i stvarno sam u dodiru s turistima doživjela svašta. Glavno šta sam zaključila je da onu našu luku definitivno treba infrastrukturno preuredit jer je suludo, nemoguće i za živce izgubit u vrhuncu sezone 200 automobila s jednog trajekta (naravno zna ih bit istovremeno i dva, tri trajekta – oko 500 automobila) usmjeravat u jednu jedinu traku s kojom se može izać iz luke.
Druga stvar je da su stranci nenormalno sumnjičavi. Slučaj; vide čovika u odori koji ih ako je potrebno uputi gdje trebaju ić i normalno bi bilo da mu poviruju, ali ne oni će stat do svakog (doslovno svakog) sljedećeg u istom odjelu i pitat ga istu stvar jer misle da ih je ovaj prvi namjerno krivo uputia. A da ne spominjen bisere kao ja sam najpametniji, ja znam di treban ić pa umisto u redu za Anconu završi u redu za Hvar na primjer. Još su originalniji oni koji nasred ceste parkiraju auto kako bi kupili kartu za trajekt i to pet minuti prije isplovljavanja i onda vam se buni kad mu kažete da je propustia ukrcaj i da na sljedeći mora čekat po četiri sata jer vrlo teško da će se specijalno za njega uvest izvanredna linija. I tako dolazim do najvećeg show-a koji san doživila u tih 30-tak dana šta san radila.
˝Slučaj Talijanka˝ - dotičnog jutra isplovljava je trajekt za Hvar u 11 sati. I red je bia poveći i moglo se pretpostavit da se neće svi uspjet ukrcat jer nije bila riječ o najvećem trajektu koji isplovljava ranije u 9. I tako se napunia taj trajekt i dotična Talijanka je sa svojin mužen ostala druga po redu koja nije imala sreće. I tada započinje scena, ona sva nervozna izlazi iz auta i dere se kako nema šanse da se ona ne ukrca na taj trajekt, ona bi na silu, sve je isplanirala na način na isplovi s tim trajektom u tu i tu uru (uspila bi da je došla na vrime)…No to nije sve, počela je ona posli s pričon kako smo mi očajna zemlja za turiste, da je to sve mafija (pitam se odakle je potekla!?) jer je vidila kako neki ulaze preko reda (a to su kamioni koji se uopće ne ukrcavaju na trajekt već se zaustave tik pred ulaz na njega kako bi istovarili hranu i opće potrepštine)…Razgunđala se ona na engleskom, pa počela priču kako su joj pokrali pustu lovu na skipera, i za kraj kad se konačno pomirila s činjenicom da je pun k**** njezinog deranja svima oko nje utišala se i odlučila čekat sljedeći trajekt. Ali tu ima još jedna caka, parkirala je ona svog đipa tačno pred ogradu koja se otvara kako bi se auti mogli iskrcat s trajekta jer će ona bože moj uć prva na sljedeći da joj se ne bi dogodilo isto. I tako ode ona u šetnju do sljedećeg trajekta i nema nje, a dolazi najveći trajekt i radi nje iskrcaj ne može teć normalno. I već nervozni lučki radnici zovu pauka koji je doša sekunda poslije nje kojoj je naređeno da istog trena miče svog limenog ljubimca. Pitan se šta bi bilo da se nije pojavila na vrime i da nije ugledala svoj automobil na mjestu na kojem ga je parkirala.
Osim ovog slučaja izdvojila bi i jednu po meni zalutalu Korejku, Japanku, Kineskinju šta li (svi su isti) veličine metar i lamica koja je nama koji smo se u tom trenutku zatekli u njenoj blizini uz pomoć nekog dokumenta pokušavala na kineskom (da kineskom) sa nekom slušalicom u uhu objasnit da traži neku ambasadu. E pa ta stara bakica koja je manja i od parkiranog motora kraj kojeg je prošla neka drugi put kad dođe vamo nauči engleski. Kako je reka jedan; toliko je mala da je vjerojatno dok je bila u svojoj grupi upala u neku udubinu na našoj cesti i dok je izašla iz nje izgubia joj se svaki trag i tako je ona jadna dolutala do nas al mi eto nismo znali taj kineski i nismo joj mogli pomoć pa je ona nastavila svoj put sa torbom na leđima i pasošem u ruci.
(Ne)Ostvarivi snovi
Prije par godina bila sam zaluđena pustim horoskopima, tarotom, načinima za proricanje budućnosti…Međutim, kako sam starija sve manje vjerujem u ta čuda. Vještice su možda nekad postojale, jer ih vjerojatno kao takve danas ne bi spominjali, međutim danas te samoprozvane vidovnjake vidim kao obične varalice koje na račun naivnih ljudi zgrću novac.
Al ono što mi se u zadnje vrijeme dešava mi je zaista čudno i pomalo me zastrašuje. Nisu to više obični snovi. Bar jednom mjesečno sanjam neku situaciju, neki događaj, u kojem ulogu imaju meni bliske osobe. I upravo takva situacija se sa nekim drugim osobama i na malo izmijenjen način i ostvari. Isto tako, vrlo često znam odsanjat neki svoj dio dana te kad se probudim u početku nesvjesno radim sve kao i u snu, a onda kada se nađem na nekom mjestu ili dotaknem neki predmet sjetim se da sam zapravo odsanjala ono što se do prije koji čas odvijalo. Vrlo je teško to objasnit.
Kad pomislim na neku osobu koju nisam dugo vidjela, npr. na nekog prijatelja, navečer ga sanjam i to u situaciji koja se odvila u prošlosti, ali ta epizoda dobiva novi sadržaj – što bi bilo da sam nešto napravila drukčije, da sam pristala na nešto što sam odbila, pokušaj da riješim neke stare svađe… I da stvar bude još čudnija, nakon što prvo pomislim na tu osobu nakon dugo vremena, nakon što ju iste noći odsanjam, sutradan je u većini slučajeva i sretnem na nekom mjestu.
Većini vas koji ste ovo pročitali vjerojatno će sve zvučat iznimno glupo, i možda vam se i samima ponekad to zna desit. Ali meni se to mogu reć često dešava i stvarno mi više nije svejedno jer znam imat i loše snove u kojima su često moji bližnji i kad se probudim dan provedem u strahu da se nešto loše stvarno ne dogodi. Ponekad poželim da više nikad ništa ne sanjam.
Kako je to biti studentica?
Vrlo je jednostavan odgovor na to pitanje. Super, ali kad se izostave ubitačno zamorni odlasci na predavanja.
Pa da krenem, iako ste sljedeće čuli već milijun puta.
1) Predavanja – mogu reć samo jedno i to ono što se nenormalno odnosi na mene. Teško je, a gotovo i nemoguće skoncentrirat se neispavan na ono što govori profesor, i to u grupi od oko 200 ljudi u kojoj ima nekih desetak momaka koji su nenormalno simpatični i svako malo baciš pogled na nekog od njih. Ili kad ispred tebe sjedi ljubavni par koji je kao vezan pupčanom vrpcom i ne možeš a da ne valjaš šale na njihov račun. Ta predavanja smatram beskorisnima i suludim trošenjem vremena jer velika većina profesora kaže u nekih 90 minuti uglavnom sve ono što već piše u knjizi. Jedini razlog radi kojih idem na njih je već spomenut, a to su ljudi, i eto ako baš moran da se pokušan prisilit da slušan nešto.
Suprotno tome predavanja su mi draža. U grupi od 50-tak ljudi osjećaš se komotnije, atmosfera je bolja, kroz grupni rad nešto i napraviš i naučiš…
2) Mensa – najposjećenije mjesto na fakultetu (osim kafića i WC-a). Izvadiš iksicu i ručaš za pet kuna; najedeš se krafni, školjki, toplih sendvića, bureka, pudinga, sladoleda, jogurta i slično po vrlo povoljnim cijenama. Naravno uvijek možeš upast s prijon nekom slatkom momku da li je slobodno mjesto za stolom, jer je kao sve ostalo puno, kako bi se upoznala s njim i njegovim isto tako simpa prijateljem.
3) Pogodnosti – jeftiniji pokaz, popust na odjeću, članarine u knjižnici, studentske večeri…
Uglavnom, fakultet je mjesto na kojem možeš upoznat masu dobrih i pametnih ljudi koji su se došli obrazovat kako bi jednog dana imali pošteni posao ili ostvarili neke svoje ciljeve i započeli karijeru. I naravno naučit neke stvari koje ti omogućavaju da umjesto plaće od 3000 kuna imaš plaću od oko 7000 kuna i više. Iako mnogi govore da nije, danas je novac ipak najpotrebniji. A o tome koliko ćemo ga imat i kada, odlučujemo mi sami.
Tko sam ja?
Mlada cura iz Splita, najluđeg grada na svitu. Novopečena studentica ekonomije koja se još uvijek privikava na novonastalu situaciju u koju se samovoljno uvalila (umisto da iden zarađivat pare za kruv eto ja se otišla školovat još par godina). Iako u ovom gradu svi uglavnom linčare po cile dane i zabavljaju se po klubovima od kojih se kvalitetne može nabrojit na prste jedne ruke (a pri tome mislin na one koji ne puštaju narodnjačku muziku) ja zapravo i ne iden toliko često u taj noćni život. Očito još nisan došla u tu fazu da moran svaki vikend vani na opijanje. Dapače, u svom životu nisan okusila alkohol ni zapalila cigaretu, a neki drugi su već doživjeli pusta mamurna jutra, ispumpavanja želuca, prenoćivanje u ćeliji zbog narušavanja reda i mira… Još uvijek se mogu zabavit bez kapi votke, marihuane i sličnih preparata. Dovoljna mi je dobra ekipa, ljudi koji su svjesni što se događa oko njih i kojima se neće zaletit neki neželjeni slučaj kao npr. trudnoća sa 16-18 godina. Plus dobra glazba – techno, dance i slično – a ne one ˝udara u glavu ko šampanjac˝, ˝crno i zlato˝ i neki naši biseri poput ˝fascinantnog cabrioleta˝ od neke tamo pevaljke u dopičnjaku. Osin glazbe bez koje ne mogu zamislit dan, veliko mjesto u mom životu zauzima sport i najviše mi je ža šta se ne bavin tenison, rukometon, plivanjen i slično. Najdraža mi je naravno Hrvatska nogometna reprezentacija (Pletikosa, Petrić, Da Silva, Olić, Srna, Kranjčar, braća Kovač, Šimunić, Šimić, Leko, Modrić, novopridošli Kalinić…), a od klubova a ko drugi nego Hajduk (istina ne blista baš ove sezone). E sad, šta još da izdvojin. A neman pojma; volin dobru spizu (riba, tjestenina na sto načina, meso, povrće, voće ne toliko), shopping naravno (moran pohvalit Joker centar – svaka čast Kerumu šta je ima petlje sagradit prvu kvalitetnu robnu kuću u gradu; stvarno ako negdje želite provest dan otiđite u Joker centar). Volin pogledat kvalitetni film ili seriju (Skrivena meta, Zakon braće, One Tree Hill), otić u šetnju (neman pasa iako bi ga tila imat, al eto moja mater ima fobije od životinja, pa vrlo često oden sama – dobro dođe za razbistrit misli), pročitat neku poučnu knjigu… Dan naravno ne mogu zamislit bez Slobodne Dalmacije jer volin bit u toku sa stvarima koje se događaju u svitu (iako u zadnje vrime samo o izborima pišu, al preživit ću to i otić ću na te izbore premda bez obzira ko bia na vlasti teško da će nan bit puno bolje – ta njihova pusta obećanja su pusta, da oprostite na izrazu – sranja od kojih većinu vjerojatno preko volje ostvare gle čuda onu godinu kada su novi izbori)… Neću o politici jer me ona ne zanima 1%.
I ja mislin da bi to bilo to. Ostalo ćete o meni moć saznat iz mojih narednih blogova koji će se nadam se relativno redovito pojavljivat s obzirom na to da moran pazit na telefonski račun koji je znao nekoliko mjeseci zaredom dolazit oko tisuću kuna, a i zbog činjenice da je ovo već treći ili četvrti put da započinjen blog jer mi se vrlo često desi da nešto započnen al me onda pukne linost i ne da mi se više.
Čiča miča, gotova je priča.
