Minulog ljeta koje je tako brzo prošlo radila sam prvi put u svom životu. Ono što odmah moram reć je da nema boljeg osjećaja od onog kada shvatiš da si svojim mukom i trudom zaradio novac kojim raspolažeš i koji ti je u rukama te da ga možeš potrošit na stvari koje već dugo želiš. Mogu reć da jedva čekam novi posao. Shvaćam da je to početni zanos i da kad dobiješ stalni posao stvari već nakon dva mjeseca postanu drukčije, ali zasad želim upravo to – svoju sljedeću plaću. Iako studiram, najvjerojatnije ću od sljedećeg mjeseca počet i radit. Moram vidjet kako će teć stvari s testovima i kolokvijima. Četiri dana bih bila ujutro ili popodne na fakultetu, tri bih radila u smjeni koja mi odgovara i imala bih dovoljno slobodnog vremena i za učenje i za posao. Možda se zavaravam, ali tko ne riskira ne profitira.
I tako radila sam ja u toj našoj splitskoj trajektnoj luci prošlo ljeto skoro svakog dana i stvarno sam u dodiru s turistima doživjela svašta. Glavno šta sam zaključila je da onu našu luku definitivno treba infrastrukturno preuredit jer je suludo, nemoguće i za živce izgubit u vrhuncu sezone 200 automobila s jednog trajekta (naravno zna ih bit istovremeno i dva, tri trajekta – oko 500 automobila) usmjeravat u jednu jedinu traku s kojom se može izać iz luke.
Druga stvar je da su stranci nenormalno sumnjičavi. Slučaj; vide čovika u odori koji ih ako je potrebno uputi gdje trebaju ić i normalno bi bilo da mu poviruju, ali ne oni će stat do svakog (doslovno svakog) sljedećeg u istom odjelu i pitat ga istu stvar jer misle da ih je ovaj prvi namjerno krivo uputia. A da ne spominjen bisere kao ja sam najpametniji, ja znam di treban ić pa umisto u redu za Anconu završi u redu za Hvar na primjer. Još su originalniji oni koji nasred ceste parkiraju auto kako bi kupili kartu za trajekt i to pet minuti prije isplovljavanja i onda vam se buni kad mu kažete da je propustia ukrcaj i da na sljedeći mora čekat po četiri sata jer vrlo teško da će se specijalno za njega uvest izvanredna linija. I tako dolazim do najvećeg show-a koji san doživila u tih 30-tak dana šta san radila.
˝Slučaj Talijanka˝ - dotičnog jutra isplovljava je trajekt za Hvar u 11 sati. I red je bia poveći i moglo se pretpostavit da se neće svi uspjet ukrcat jer nije bila riječ o najvećem trajektu koji isplovljava ranije u 9. I tako se napunia taj trajekt i dotična Talijanka je sa svojin mužen ostala druga po redu koja nije imala sreće. I tada započinje scena, ona sva nervozna izlazi iz auta i dere se kako nema šanse da se ona ne ukrca na taj trajekt, ona bi na silu, sve je isplanirala na način na isplovi s tim trajektom u tu i tu uru (uspila bi da je došla na vrime)…No to nije sve, počela je ona posli s pričon kako smo mi očajna zemlja za turiste, da je to sve mafija (pitam se odakle je potekla!?) jer je vidila kako neki ulaze preko reda (a to su kamioni koji se uopće ne ukrcavaju na trajekt već se zaustave tik pred ulaz na njega kako bi istovarili hranu i opće potrepštine)…Razgunđala se ona na engleskom, pa počela priču kako su joj pokrali pustu lovu na skipera, i za kraj kad se konačno pomirila s činjenicom da je pun k**** njezinog deranja svima oko nje utišala se i odlučila čekat sljedeći trajekt. Ali tu ima još jedna caka, parkirala je ona svog đipa tačno pred ogradu koja se otvara kako bi se auti mogli iskrcat s trajekta jer će ona bože moj uć prva na sljedeći da joj se ne bi dogodilo isto. I tako ode ona u šetnju do sljedećeg trajekta i nema nje, a dolazi najveći trajekt i radi nje iskrcaj ne može teć normalno. I već nervozni lučki radnici zovu pauka koji je doša sekunda poslije nje kojoj je naređeno da istog trena miče svog limenog ljubimca. Pitan se šta bi bilo da se nije pojavila na vrime i da nije ugledala svoj automobil na mjestu na kojem ga je parkirala.
Osim ovog slučaja izdvojila bi i jednu po meni zalutalu Korejku, Japanku, Kineskinju šta li (svi su isti) veličine metar i lamica koja je nama koji smo se u tom trenutku zatekli u njenoj blizini uz pomoć nekog dokumenta pokušavala na kineskom (da kineskom) sa nekom slušalicom u uhu objasnit da traži neku ambasadu. E pa ta stara bakica koja je manja i od parkiranog motora kraj kojeg je prošla neka drugi put kad dođe vamo nauči engleski. Kako je reka jedan; toliko je mala da je vjerojatno dok je bila u svojoj grupi upala u neku udubinu na našoj cesti i dok je izašla iz nje izgubia joj se svaki trag i tako je ona jadna dolutala do nas al mi eto nismo znali taj kineski i nismo joj mogli pomoć pa je ona nastavila svoj put sa torbom na leđima i pasošem u ruci.
Post je objavljen 07.11.2007. u 19:14 sati.