savršena prepreka

..a što onda kad te te greške koštaju previše? Kad su njihove posljedice dalekosežne i teško ispravljive? Najkukavičkije (vau, koja složenica!) je onda priznati da sam pogriješila i nadati se da će mi pola biti oprošteno. Tko je taj koji mi treba oprostiti? Najgora moguća spoznaja, koja me kao ženu u punom zamahu života, nemilice zveknula u glavu, je da sam ta osoba baš ja. Ja moram oprostiti sama sebi. Ne niti njemu, niti njemu, niti njemu...Tu sam, gdje jesam, zahvaljujući samo sebi. Znači, sad moram pojesti ono kaj sam posrala (fuj, oprostite na izrazu). E da, lijepo je to ovak napisati ali treba to i napraviti. Kako? Ne znam. To je ono kaj me muči. Imam strašnu volju promijeniti ama baš sve, iz korjena ali…Ne mogu sama, ne sa svojom plaćom. I tako dolazimo do srži problema. Lova…
No ipak mogu maštati…Kako bi mi bilo lijepo da sam potpuno neovisna. Da posve sama mogu svojoj dječici priuštiti ono što imaju sada. A što imaju sada? Imaju sigurnost. I ne, neću im to oduzeti, bilo bi to presebično od mene.
I još ću vam nešto reči. Zavidim svima vama, mladim ženama, djevojkama, koje imate, barem jedan dio života svoju slobodu i neovisnost. Ne zavidim vam na onaj loš način, već vam želim reči da je to jedan prekrasan i vrlo važan dio života. Znati da si slobodna i sposobna se brinuti sama o sebi. Uživajte u tome toliko dugo koliko same želite i možete. Nikam vam se ne žuri. Vjerujte…jer ja to nisam imala nikada, a nažalost nemam niti sada. I mogla bi vam sad još puno pisati o tome kako i zašto je to tako i kako sam se dovela u tu situaciju ali …kužite vi mene, jel`da?

I nemojte zamjeriti, još malo ću nositi crninu, baš mi dobro stoji…

Za razliku od onih koji tu trkeljaju o svojoj svakodnevnici, mi ćemo pisati …KAJ? Uostalom ko si ti da kažeš da je ovo što pišem ja i masa drugih blogera trkeljanje? Pa mislim, ko te uopće zval na moj blog? Ja nisam nikad niti rekla da pišem ko Kundera…Nije mi to nikada niti bila namjera (a budimo realni, i da hoću nemrem tak pisati)…Pišem jer pišem i točka..Čitam koga hoću, a ne koga moram…Prilikom registriranja svog bloga nisam nigdje u uvjetima pročitala da tekstovi moraju imati neku književnu težinu…Ne zanima te koliko imam djece?...Ne zanima te kaj sam danas kuhala?...Ne zanima te da li vjerujem u Boga?..Ne zanima te jel me pere PMS?...Ne zanima te kolko puta na dan vodim svog cucka van?....Ne zanima te kog je stukel moj direktor?....Ne zanima te koliko plaćam svoju frizerku?...Ne zanima te koliko trošim para na sredstva za čišćenje?...Ne zanima te ništa vezano uz moju svakodnevnicu?....

Pa odjebi onda s MOG bloga!

Ti buš mene u mojoj kuruzi!

Ne znam da li je to zato kaj sam zaljubljive prirode (koji jadan izgovor!) ili postoji neki drugi razlog…Jednostavno si nemrem pomoć! Znate onu:“zaljubim se pet-šest puta, u roku od tri minuta“…Dobro, nije baš pet-šest puta al jednostavno moram imati neku rezervu…
Nikad to ne uzmem onak za ozbać. Zašto? Zato kaj znam da bu me pustilo za par minuta. Nastojim se uvijek držati one: „Daleko od očiju, daleko od srca“. Mislim, dovoljno je da snimim dobar par kvadricepsa u jebozovnim trapericama…ili prekrasnu mušku, dlakavu podlakticu, izazovno izbačenu kroz prozor auta…i mam se ponovo zaljubim!..Obožavam muške ruke..To prvo pogledam na muškarcu…Mogu si ih odma zamisliti u nekim situcijama…Srećom, vi muški se baš nemrete pohvaliti s intuicijom kao mi žene, jer inače, kad bi svaki muškić, zbog kojeg mi prorade hormoni, to mogao svojom intuicijom dokučiti, hm, ne znam kak bi se to završilo…

Ne , nisam nedojebana baba…

I da, volim te maleni!

P.S. Curke moje, da samo znate kak njemu stoje traperice…

Jedna, srednjovječna žena, nakon infarkta završi u bolnici. Dok je bila na operacijskom stolu, klinički umre i sretne Boga.
- Jel` mi to kraj? – upita ga
- Ne – nježno joj odgovori Bog. Imaš još nekih 30, čak 40 godina.
Kad se povratila u život, a potom i prizdravila, ona odluči ostati u bolnici. Napravi face lifting, liposukciju, podigne grudi, ispegla trbuh, naruči i frizera, oboji kosu. Kad joj je već ostalo toliko godina, što ne bi sad ponovo izgledala kao da joj je 25?
Na izlasku iz bolnice pokose ju jureća ambulantna kola.
Ponovo se nađe pred Bogom.
- Zar mi nisi obećao još 30, 40 godina? – pobuni se odmah
- Pa nisam te prepoznao!

Think about that…

....ili poklanjam u dobre ruke!

Dječja iskrenost (čitaj: okrutnost) na djelu:

Sara: Mama, trebaju mi nove traperice!
Ja: Pa ti imaš već troje, a ja imam samo jedne!
Sara: I te koje imaš bolje da ne nosiš jer ti nikak ne stoje!
Ja: Pa baš zato bi meni trebale nove!
Sara: Mislim da još nisu dizajnirali model koji bu tebi dobro stajal!

David: Mama, posle škole idem kod prijatelja iz razreda da se malo igramo.
Ja: O. K. samo dođi na vrijeme na ručak!
David: Ja bi radije ručao kod njega!
Ja: Ne dolazi u obzir! Za koga sam onda ja skuhala ručak?
David: Ne znam! To kaj ti skuhaš ionak nitko ne jede!

Noa: Mama, neću ići spavati!
Ja: Moraš zlato, već je deset sati!
Noa: Meni se ne spava!
Ja: Ali moraš spavati da narasteš veliki!
Noa: Da ne budem mali ko ti?
Ja: Da sine….

Da ne bi ispalo da ja ovdje na blogu u zadnje vrijeme tjeram neku šegu, danas ćemo o malo ozbiljnijoj temi iliti o cerekanju.
Mene cerekanje uvijek ulovi kad ne bi trebalo. Npr. sjedeći u crkvi u prvom redu i pozorno prateći propovijed spazim muhu koja je velečasnom sletjela ravno na ulaštenu ćelenku. Zatim, u tramvaju, gladajući kroz prozor snimim taksistu kak u autu kopa nos i šmrklje briše u sjedalo od suvozača, blago njegovoj slijedećoj mušteriji!! Naravno, od svih jadnika u tramvaju to sam primjetila samo ja i moje cerekanje im izgleda potpuno nesuvislo, dapače zabrinjavajuće. Garant si misle: možda je ženska pobegla iz ludare?!?
Jedno od najneugodnijih cerekanja me vlovilo na roditeljskom sastanku. Taj dan sam inače bila dobro raspoložena. Znate ono kad je dovoljno da vam netko mali prst pokaže, a vi krepate od smijeha. I tako dođe profać u razred, ja naravno sjedim u prvoj klupi nasuprot katedre, sama, najhrabrija od svih roditelja, jer se nemam čega sramiti, moja kćer je superodlikašica, i tada se dogodilo TO! Gospodin profesor nas je ljubazno pozdravil i zahvali se kaj smo došli u tak velkom broju (od 30-oro djece došlo je čak 9 roditelja!). Stavljam naglasak na slovo „T“ u brojci devet jer mu je izgovarajući taj broj iz usta izletila slina, ravno meni na čelo!!! Nakon kratkotrajnog iznenađenja počela sam se nekontrolirano tresti što od nelagode što od salve smijeha koja je iz mene izletila ko vulkan. Na opće čuđenje svih prisutnih, morala sam se ispričati i izaći van iz učionice. O nemilom događaju moja kćer je već slijedeći dan u školi obavještena jer su naravno roditelji doma djeci mam ispričali kak ona Sara ima ludu mamu…..

I zato, prestanite se cerekati i primite se posla!

Igram ju svakodnevno, oću-neću moram, naprosto nemrem odolit!

Vozim se neki dan prema Sisku, gledam one table s nazivima mjesta kroz koja prolazimo i slijedi asocijacija-DJURO
Zaštekal mi je jučer TV i morala sam posegnuti za uputstvima, slijedi asocijacija-TRILLIAN
Odlazim k mami na Bukovac i neminovno slijedi asocijacija-MEDO i naravno svaki put kad netko veli: Nedo Bog većeg zla!
Pišući zadaću iz hrvatskog pita mene moj sin: Mama kak se zove žena koja skaće s padobranom?- DIVLJAKUŠA sine…
Pretplaćena sam na National Geografic, gledajući one prekrasne fotke slijedi asocijacija-PLAVA ZVJEZDICA
Kupil mi je sin bazooka žvake, zna da su mi te najdraže, slijedi asocijacija-SLATKA ŽVAKICA
McDonald´s na Vrbanima,najfinija kava sa sladoledom i jedna prekrasna djevojčica koja koja pita: Mama, koliko bum ja još teta s bloga morala upoznat?... slijedi asocijacija-PETRA 23-10
Gužva na nedjeljnoj misi, dolazimo do onog dijela kada svečenik kaže: Udijelite mir jedni drugima!-slijedi asocijacija-opet-DJURO
Vani kiša, što raditi nego pogledati omiljeni film iz kojeg pojedine dijaloge znam napamet „Ja u ljubav vjerujem“, slijedi asocijacija-PEGY
Kao što već svi znate, sretno sam rastavljena…i ponovo zaljubljena…ali ne i udana…čekam taj prsten kao „ozebli sunce“…svaki put kad se On zagonetno smješka pomislim: sigurno ima neku kutijicu za mene…znate onu malu kutijicu u kojoj se skriva prsten…ali još ga nisam dobila…slijedi asocijacija LADY JAZZIE
Kćer me žica da joj popodne dođe nekoliko prijateljica da zajedno uče, pristajem iako to znači da ih poslije moram razvažati doma po cijelom Samoboru, slijedi asocijacija-DARKWOLF
Volim te!, I ja tebe!, slijedi asocijacija-GOLDENEYE
Kad mi je teško i muče me neki problemi ne posustajem jer:…patnja otkriva istinsko značenje života; slijedi asocijacija BRING_ME_TO_LIFE
Hodam po Ilici, primjećujem žene sa prekrasnim nakitom, slijedi asocijacija-DEMJAN
U zadnje vrijeme na Jarunu šeće puno mama s blizancima, slijedi asocijacija-BUGENVILIJA
Kad su promjene vremena razvaljuje me koljeno (stara povreda koju sam zaradila igrajući rukomet), slijedi asocijacija LAPRDAVA
Što učite iz povijesti? pitam svoju kćer. “Upravo krećemo s lekcijama o domovinskom ratu“, slijedi asocijacija NENO_U_SREDINI
Pita me dragi: Da li bi išta vezano uz moje ponašanje prema tebi htjela promijeniti?, odgovaram: NE, a zapravo mislim: DA!, htjela bi da me voliš kao On Nju..slijedi asocijacija-FREESTYLER
Peru jutros klinci zube i ja uđem u kupaonu: Kaj se tak stišće pasta za zube??? Sto puta sam vam rekla da ju morate stiskati odozdola!!! sljedi asocijacija–MOIX, a sjetim je se i svaki put kad sjednem na hladan bide.
U parku, ispod mog prozora sjedi mladi par na klupi. Ne primjećuju ništa oko sebe. Usredotočeni su jedno na drugo. Gotovo da mogu osjetiti tu ljubav koja iz njih zrači…, slijedi asocijacija-MALENA_1309
Ima jedna mlada žena u mom kvartu. Često dođe sa svojom djevojčicom poigrati se u park. Iako je jako mlada izvrsno se snašla u ulozi mame, obožava svoju djevojčicu ali i ona nju…slijedi asocijacija-MLADA MAMA
U nedjelju tekma na TV-u, strahujem zbog ponašanja naših navijača, hoćemo li opet ispasti teška „govna“, slijedi asocijacija-DOLKA
Strašno si želim vlastiti stan ili kuću, stavljam naglasak na ovo „želim“, slijedi asocijacija-SUZZETE, osim toga u zadnje vrijeme često imam potrebu za NZBDU (nešto za Boga da učini) kutijom…
Moja kćer tinejđerica, svakom dečku koji joj se dopadne ipak nađe neku zamjerku, slijedi asocijacija-MEAN_GIRL
Ove godine moj sin je za izborni predmet izabrao francuski. Ne moram vam niti reč da cijele dane doma slušam razno-razne brojalice na francuskom, slijedi asocijacija-CHAPSELYSEES
Moje najmlađe dijete obožava bajku Snjeguljica i sedam patuljaka, od nedavno ju pričam u modificiranoj verziji čiji naslov glasi Snjeguljac i sedam patuljčica, slijedi asocijacija-REBEL
Dragi, kad ćemo u shoping u Austriju?, on odgovara: a kaj ima u Austriji, a nema kod nas?...niže cijene i jedna blogerica -MONOPERAJANKA
I kako šećer uvijek dolazi na kraju, a ja volim slatku kavu s dva šećera, slijede moje dvije najdraže asocijacije…
Nervozna, nakon napornog radnog dana, iznervirana nemogućnošću, što pisanja što čitanja i ostavljanja komentara na dragom nam blogu, sjedam u auto i ubacujem svoj najdraži CD, a s njega piči: Jesen stiže Dunjo moja ne miriše više cviće... slijedi asocijacija na Požegu i nju, moja draga-DVA
And at last but certainly not least…
Jedva čekam kraj tjedna, odnosno petak kad se dižem ranije nego inače (što mog dragog izluđuje), oblačim se na brzinu, bežim ko sumanuta u auto i palim radio na 89,1 (Plavi 9 Radio), a tamo Charli (svaki petak od 06:00-09:00) kao asocijacija na samog sebe-DAY WALKER…

Kada prestajemo biti djeca? Znam, neki će od vas (skupa samnom) mam reči da ste još uvijek djeca! Ali niste! Htjeli bi al nemrete si to dozvolit. Osim u neki iznimnim i vrlo rijetkim (nažalost) trenucima.

Zakaj je to tak?

Zakaj bi se ja trebala osjećati glupo kad pospremam dječju sobu pa, onak-bay the way- krenem češljat barbike. Odnosno, zakaj bi to trebalo biti nekaj lošega. Jebate pa cijelo djetinjstvo sam si želila barbiku! I ne samo barbiku…Željela sam si lakirane crvene cipelice, prave disco role ( stari mi je iz češke dofural neke koje su doslovno zgledale ko all starke s kotačima), zatim okrugle žvake kojih je bilo samo u Švabiji…i tak bi vam sad mogla nabrajat do preksutra!

Prema tome, ak se meni sad češljaju barbike, ak si kupim lakirane crvene cipele i obućem ih na posel, ak volim mlađe muškarce( nisam sigurna da to baš ima neke veze)…da li to znači da sam infantilna???

Dosta mi je! Nemrem više tak! Hoću i moram znati ak sam u blizini nekog blogera!!!!! Bilo da je ona/on u autu pokraj mog na zelenom valu; bilo da sjedi za stolom pokraj mog u nekom kafiću; bilo da stoji pred izlogom pokraj mene; bilo da čeka u redu u banci zajedno samnom……Ja to jednostavno moram znati! Mislim nemrem više dodijavat nepoznatim ljudima za koje je moja intuicija zaključila da garant imaju neke veze s blogom pa ih ja onda povlačim za rukave i ispitujem gluposti, a oni me naravno blijedo gledaju s onim glupim pitanjem u očima: Who the fuck is BLOG?
Stoga, pokrećem tajno-javnu akciju smišljanja nekog znaka raspoznavanja među nama blogerima.
Npr. ja nudim svoj auto kao putujuću reklamu za blog! (kad ovo moj dragi pročita gotova sam!). Zatim, mogli bi si dat izradit (nakon što nam to osmisli netko od naših dragih blogerica koje dizajniraju nakit , pozdrav Demjanici) prstenje poput onih koje imaju u raznim bratstvima u jameriki?!?
Ili npr. kad se rolate oko Jaruna obavezno ali fakat obavezno morate imati šiltericu s natpisom BLOG!
Ili kad se vozite u trajvanu na zamagljenom staklu ne samo da smijete nego morate napisati BLOG!
Ili npr. zubi oslikani kao ovi na slici? Kaj tome fali? Mislim, naravno ak nemate zubara kao ja pa nikad ne znate kolko bu vam zubi išćupal…
Zatim, mi mame, trebale bi svojim školarcima uz ime i prezime na knjigama iz informatike obavezno dodati –BLOG, tak da ste sigurni da bu dijete mam imalo pet iz informatike jer njegova mama/tata piše (iliti tam nekaj trkelja) na BLOGU!(ovo sigurno pali, provjereno!)

Ste ZA?
Ak imate još kakve „pametne“ prijedloge glede znaka raspoznavanja, molim lijepo izvolte…….

Prošli četvrtak, Vukovarska, 17:30 sati…
Gužva na cesti za pozvizdit. Moj dragi pali već drugu cigaretu za redom iako zna da mi smeta kad puši u autu. Pogledam ga, lice potpuno blijedo, a na čelu grašci znoja…Preskočim obavezno prigovaranje zbog cigareta jer primjećujem da nekaj ne štima. Ne pitam ga što mu je jer i inače je težak za priznat bilo što…Odjednom, zaustavlja auto nasred Vukovarske pa kaže: Isuse Koki, mene tak boli zub da mi se manta u glavi!
Tu sam te čekala! Ladna ko špricer vadim zubarovu vizitku i žicam ga da za pol sata bude u ordinaciji. Pristaje.
Moj dragi, sklupčan za volanom, ne znam uopće kak vidi van kroz šajbu, progovara: Ja ne idem zubaru! Uostalom prestal me je bolit zub!?!
Je, je, kak da ne! Nažicala sam čovjeka da dođe u ordinaciju iako nismo naručeni , a ti bi sad odustal??? Neće ići! Ideš, a idem i ja s tobom! ( to je bila fatalna greška)
Zubar nas je već čekal kad smo došli i dragi je prvi zasjel na onaj „prekrasni“ stolac, pravzaprav srušil se u stolac, od straha…
Opizdil mu je injekciju i u roku „keks“ zvadil zub. Osim tog ima još samo jedan za popravit i gotovo…
A ja??? Hrabro sam zasjela na stolac sigurna da bu mi rekel da mi samo treba eventualno očistiti kamenac…
Mislim, u zadnjoj trudnoći me je zabolil jedan zub ali drugi zubar je rekel da to nije ništ hitno i budući sam bila u osmom mjesecu trudnoće, nije mi ga popravljal…(konjina!)
Da ne duljim ( a mogla bi jer za trkeljanje sam specijalist) i ja sam dobila injekciju i ostala bez šestice i sedmice...Osim toga imam još jedan za vadit i jedan za popravit…….
Ni dragi ni ja nismo, do sada, vadili niti jedan zub…
Na putu kući, nismo mogli razgovarati jer su injekcije još dugo djelovale pa je postojala opasnost od nekontroliranog pljuvanja po šajbi. Sjetila sam se one reklame kad se baka i deda pokefaju zbog čipsa…deda uspije maznut baki vrećicu s čipsom na što se ona nasmije jer je ona njemu maznula gebis…..

Šubi, dubi, dubi, mene bole zubi, ništa ne pomaže kaladont u tubi….