savršena prepreka

Da ne bi ispalo da ja ovdje na blogu u zadnje vrijeme tjeram neku šegu, danas ćemo o malo ozbiljnijoj temi iliti o cerekanju.
Mene cerekanje uvijek ulovi kad ne bi trebalo. Npr. sjedeći u crkvi u prvom redu i pozorno prateći propovijed spazim muhu koja je velečasnom sletjela ravno na ulaštenu ćelenku. Zatim, u tramvaju, gladajući kroz prozor snimim taksistu kak u autu kopa nos i šmrklje briše u sjedalo od suvozača, blago njegovoj slijedećoj mušteriji!! Naravno, od svih jadnika u tramvaju to sam primjetila samo ja i moje cerekanje im izgleda potpuno nesuvislo, dapače zabrinjavajuće. Garant si misle: možda je ženska pobegla iz ludare?!?
Jedno od najneugodnijih cerekanja me vlovilo na roditeljskom sastanku. Taj dan sam inače bila dobro raspoložena. Znate ono kad je dovoljno da vam netko mali prst pokaže, a vi krepate od smijeha. I tako dođe profać u razred, ja naravno sjedim u prvoj klupi nasuprot katedre, sama, najhrabrija od svih roditelja, jer se nemam čega sramiti, moja kćer je superodlikašica, i tada se dogodilo TO! Gospodin profesor nas je ljubazno pozdravil i zahvali se kaj smo došli u tak velkom broju (od 30-oro djece došlo je čak 9 roditelja!). Stavljam naglasak na slovo „T“ u brojci devet jer mu je izgovarajući taj broj iz usta izletila slina, ravno meni na čelo!!! Nakon kratkotrajnog iznenađenja počela sam se nekontrolirano tresti što od nelagode što od salve smijeha koja je iz mene izletila ko vulkan. Na opće čuđenje svih prisutnih, morala sam se ispričati i izaći van iz učionice. O nemilom događaju moja kćer je već slijedeći dan u školi obavještena jer su naravno roditelji doma djeci mam ispričali kak ona Sara ima ludu mamu…..

I zato, prestanite se cerekati i primite se posla!