dajiri of sandra di

nedjelja, 27.01.2008.

(jako duga pjesma)

Jer su bogovi čuli
kapanje mojih suza,
nije ovako…
Što mi klize po obrazima,
polako.

Nije se nitko
nada mnom smilovao,
niti moju kombinaciju brojeva
pobjedničkom proglasio.

Za ovu eksploziju,
čudan kemijski spoj
kriv si samo Ti
i zaista, sad si moj.

A usprkos tome
ne mogu zaboraviti
da smo samo dvoje štenaca
I na kraju dana
ne želim usta puna neizgovorena kajanja.

Misliš li
da će moje „da“
popuniti prazna mjesta
između naših svjetova,
hoće li tvoje šale
učiniti smiješnima?

Nadajmo se
Da nakon doživljaja
bit ćemo omamljeni,
da nećemo moći ništa riječima opisati…
Da neće biti potrebe
za otvaranjem srdaca
da sve će biti zaključeno
snažnim epitetima.

Hajdemo preživjeti
Hej, dogurajmo do kraja
Ukradimo djelić raja.
Probudimo ljubav
što spava u svakome.
U meni možda malo dublje,
zato bliže privuci me.

Reći ću ti što osjećam,
jer dok se izvijam pod tobom
sa sigurnošću znam.

Bit ću sigurna.
Tvoj znoj na mojoj koži
Sve sumnje
(baš kao i sve misli)
sa mene će isprati,
potpuno me očistiti.

Ostati će samo ljubav
koja je čovječanstvo spašavala
od kad je svijeta i vijeka,
pa zašto bi onda u meni još mirovala?

Neka iziđe,
u obliku mojih uzdaha…

| komentari (1) | print | # |

ovo je emilie autumn:

hope u like it as much as i do!

| komentari (1) | print | # |

ponedjeljak, 21.01.2008.

pišem sve duže pjesme... ne kužim zašto je tako.
smiješno mi je što znam za nekoliko ljudi koji čitaju moj bloga a nemam niti jedan komentar cry

no uglavnom... prvo da SVIMA pojasnim svoj prošli post:
ne, ja nisam ona na S. niti ona na K. niti Debela djevojčica.
okej, možda bih to čak i bila ja pred par godina al ne sad- stvar je u tome da ja još uvijek osjećam kao da je ona dio mene (da, DIO, ne cjelina).
i nisam baš TOLIKO posesivno-opsesivna. ne više.

...
pjesma koju sam napisala pred par minuta
evo:

SUNČANI SIJEČANJ (21.1.2008)

I.
Kao što vjetar do mene nosi
miris zelenila
što ostaje u kosi,
kao u bujici
naviru mi rime
umjesti na proljeće,
jedne tople zime.

Nakon mnogih sivih godina
kad padale su kiše
napokon imali smo bijeli Božić,
a poslije toga- ništa više...
niti jedne pahulje,
niti jedne sige nakon Silvestrova,
a sad kad sjedim pokraj prozora
znam nisam ih ni tražila.

Nakon olujnih noći
u kojima jastuk mi bješe natopljen suzama
sada gledam zalazak sunca
ne žaleći za prošlim vremenima.

Jer ovaj ga put ne gledam sama,
žaleći
što tu ljepotu nemam s kime podijeliti.

Ne žalim za nekad
kada sam svojoj ljubavi htjela Zagreb u sumrak pokazati,
jer sada dok gledam u ružičaste obrise
pored mene sjediš ti.

II.

I kao niodkuda:
Sunčani dani.
biljke su zbunjene,
a proljeće rani.

I ljudi kažu "čudo!"
van bez jakne usred zime.
što još jučer padala je kiša
dovoljno je čudno samim time.

III.

Eh, sada moram ići
moj me dragi zove
možda da mi još i danas
ispuni sve snove.
Zato ne mislite
da ponestaje mi rime,
još samo jedno da vam kažem:
Ja znam tajnu tople zime!

| komentari (4) | print | # |

srijeda, 09.01.2008.

puklo me. mrzim, i to zaaaista mrzim kad se to dogodi ali puklo me. i ne mogu si pomoći.
danas, nakon što sam pogledala "knocked up" s frendicom, sam postala gotovo uvjerena da u životu nisam vidjela da pokraj mene prođe toliko ljudi koji se drže za ruke u toliko malo vremena. i to ne samo u kinu već i po svim ulicama dalje, dok sam otpratila prijateljicu do kuće pa otišla doma. bilo ih je toliko da sam požalila što nisam na početku počela brojati jer sam uvjerena da bi brojka bila impresivna.
...*sigh*.
opet sam pričala s ljudima u svojoj glavi (nije ono što mislite).
u svakom dijelu mog života, uvijek sam raspravljala sama sa sobom, otvorila se svim tabuima i pričala o stvarima koje me ZAISTA zanimaju. ali pošto je to koliki-toliki dijalog, moram imati sugovornika. sugovornika s licem, nekoga tko će reagirati na ono što kažem.
i uvijek je moj sugovornik imao lice, lice osobe na kojoj se temelji ostvarenje mojih želja, moj mali svijet. moja trenutna najveća ljubav, kakve god ona vrste bila.
kao što se može pretpostaviti, lice te osobe se promijenilo nekoliko puta tokom moga života. ono što je zaista zabrinjavajuće je kad se zateknem govoreći nikome, čak i u VLASTITOJ GLAVI. tada u meni nastane košmar i dok napokon dijelujem u neku ruku neovisno o ičemu osim sebi, postižući sve postavljene ciljeve jer ne postoje zapreke na putu prema njima (zato što ne tražim ništa sa strane), jer ne postoji ništa njima kontradiktivno, druga mala osoba koja mi stoji na ramenu, iznutra sam prazna, puna harmonije i prazna mislima. dok napokon izgledam fenomenalno jer ne postoji nitko tko bi rekao drugo mišljenje o mojoj vanjštini, zapravo me ni nije briga, jer se osjećam plastično i........nestvarno.
uglavnom, da se vratim na prvobitnu temu, samozadovoljno sam shvatila s kime ja to zapravo "razgovaram" u zadnje vrijeme, sretna jer znam što to znači.
postoji toliko toga što mu želim reći, stavovi koje želim iznjeti, otkriti pokoju tajnu...
a tek stvari koje bih voljela pitati!
e tu je caka kod ljudi koji fizički nisu s vama. oni mogu reagirati, ali to bih bila samo ja, poput jedinca u ogromnoj sobi punoj igračaka.
voljela bih znati što ti pravi ljudi od krvi i mesa imaju za reći.
ali zašto je (za mene) tako teško jednom se naći u situaciji gledajući tu osobu u oči, na pravoj temi, bez ikakvih tenzija ili oklijevanja?

možda zato što ta osoba ispunjuje moje najintimnije želje samo radi sebe same, ali je zapravo ne zanima što imam za reći?
ili zato što će sve poslušati, upamtiti i zloupotrijebiti bez da te riječi zapravo ikada dopru do nje?
možda zato što osoba nema interesa za mene na taj način, jer super je ono što imamo i nemojmo to kvariti?
.......................................................................................................
zato što se toliko bojim reći nešto glupo (što će prouzročiti da Osoba shvati koliko sam ja sama zapravo glupa i jednostavno ne vrijedna njene pažnje), toliko smišljam svoj govor i kritički izbacujem dijelove koji mi se ne sviđaju sve dok ne ostane-ništa?

ništa od ovoga što govorim samo za sebe, što izgaram od želje reći Osobi, nije sigurno jer me ostavlja izloženom takvu kakva jesam.
za curu koja se ne šminka jer smatra da sebe ne možemo dovijeka skrivati od ljudi prilično sam licemjerna.

nikad nisam podnosila ljude koji su me podsjećali na mene samu, na neku moju manu. NIKAD.
uvijek sam mrzila kada iz mog nastupa ljudi izvuku točan zaključak o meni. nikad ga nisam prihvaćala.
konstantno bih se branila od toga, najveća mi je uvreda (kada se radi o mojoj osobnosti) kada netko istakne moju stvarnu manu za koju sam se toliko trudila da ne procuri u vanjski svijet.

zato se moj razgovor s osobom do čijeg mi je mišljenja najviše stalo svodi na glupiranje (laganje, zataškivanje istine o sebi, kako bih saćuvala vlastitu ahilovu petu), na napadanje (jer napad je najbolja obrana), na izazivanje ( potrebno je poduzeti sve mjere opreza, ne možeš izgooglati postoji li mogućnost da ti ta Osoba slomi srce).

ovo je post posvećen mojoj Osobi.
volim te

| komentari (0) | print | # |

ponedjeljak, 07.01.2008.

WOW.
nisam pisala 3 mjeseca.
nije čudo s obzirom da se stvari događaju tako brzo da ih ne stignem zapisati.
mda iako se još uvijek sjećam onog inteligentnog prijedloga s nečijeg bloga od pred dvije godine ( da pišem o onome što se događa oko mene, da ljudima otvorim oči, a ne o onome što se zbiva u mome UNUTARNJEM svijetu jer za to nikog nije briga i takvo što nikome nikad nije pomoglo), trenutno mi je dovoljno da poslušam pjesmu "how far we've come" i spremna sam napisati kilometarski post o tome kako mi je pukao nokat.
koliko god to sirovo zvučalo.
pa...
sada ću, kao i uvijek-samo za sebe, napraviti pregled sadašnje situacije u MOME svijetu (ha!):
obitelj- sretan
škola-praznici party
ljubav- cerek kiss
izgled- namcor frizerka je bila premlada.
novac-
hobiji-2 lazy headbang
prijatelji-e sad bih baš ispričala jednu od svojih priča.
onih dugih za vrijeme kojih ljudi zaspu. a ja želim da ljudi budu pri svijesti dok čitaju moj blog stoga neću ići u potankosti.
osjećam se kao u sapunici. opet. is it so dramatic in here or is it just me?
prije bih rekla da sam nevjerojatno talentirana za u potpunosti indiskretno i vulgarno uništavanje međuljudskih odnosa nego da se nađem na krivom mjestu u krivo vrijeme. prije sam se tješila tom pretpostavkom, ali što više vremena prolazi to mi manje izlika preostaje.
to je to.
crtice iz knjižice poslovica:
ne druži se s tri vrste ljudi:
1. ne sjećam se (i ja sam samo čovjek)
2. ne sjećam se (ok, ovo me već počinje plašiti)
3. s glupanom. jer će ti, pokušavajući pomoći, samo donijeti nesreću i nauditi ti niti svijestan što je učinio.

to je savršen opis MENE. zato djeco, zapamtite, ne družite se s glupima! može boljeti.
što me najviše smeta u toj mojoj sapunici je da sam ja glavna negativka.
JA NIKAD NISAM HTJELA BITI NEGATIVKA! sve je to jedan veliki nesporazum.... ja sam trebala biti Supergirl. cry
kad smo već kod mene kao negativke, predstavila bih svoje poslijednje djelo:
...

OPRAVDANJE

Bila bih savršena kada bi
savršen bio ti,
kada bi me samo znao voljeti.

Misliš da možeš pobjeći
Ali varaš se
kao i kada mislio si mi lagati.
I sad smo u ovome stanu sami,
a tebi, ljubavi moja,
su odbrojani dani.

Razlijeva se boja Valentinova
dana na koji si mi uspio uteći
i nije osobno, shvati
dok ona nastavlja teći.

Bila bih savršena kada bi
savršen bio ti,
o da si me samo znao voljeti.

Složimo se zato da je ničija krivica
ovo što se događa,
jer tvoja ljubav nije bila dovoljno jaka
a mene je tuga slomila.

Nije ničija krivca
što zuriš u mene bez treptaja
kao da tišinom
struje riječi kajanja.

Mogla sam biti savršena
da si savršen bio ti,
da si me bar znao voljeti.

...
MUAHAHA. ok. da, na ljubavnom mi je planu sve dobro ( koliko ja znam). ovu sam pjesmu napisala onako, u efektu.
u jednom strastvenom trenutku.
da.
umorna sam i još moram svirati i čitati lektiru.
bye i čitamo se
ps.
nemojte se ljutiti što dugo nisam komentirala tuđe blogove, fkt sam bila prezauzeta spašavanjem vlastitog dupeta iz s...situacija u koje sam se sama uvalila. hvala na razumijevanju.