|
|
| < | ožujak, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
frustracije i zaključci.
još sam potresena zbog sinoć.
osjećam prazninu.
jučer sam se u pola deset navečer sjetila da želim bananu. još ju nisam dobila.
no dobro.
u zadnje vrijeme ne pišem pjesme jer sam happy i ne odviše opterećena (koliko god ja mogu ne biti opterećena), pa baš i neam inspiracije. možda bih pak trebala promjeniti stil pisanja.
ovo će biti vrlo kratak post jer ću samo staviti jednu pjesmu koja odgovara mom raspoloženju pa idem UČITI.
emilie autumn-juliet
So to please people who now look down on her,
just because they've heard her screaming
not seeing all the beautiful things she's receiving-
she goes on trying to find those things somewhere else,
trying not to hear her sadly ringing bells...
The same ones that appeared a thousand times
ringing their nostalgic chimes.
She goes on even though knowing she only pretends,
just sitting and smiling,
looking forward to the minute it ends.
No one sees a lady in her
maybe 'cause she shows how much she's blind,
leaving a big part of her behind.
Or maybe it's his scent lingering on her skin
that she refuses to wash off,
so at the night it could rock her into sleep,
so she could dream of the few nice memories
she managed to keep.
.......................................
mika-happy ending:
...
ja zaista imam problema sa živcima.
i to nije ništa novo.
postoji razlog zašto stalno crtam vlastite karikature.
baš sam gledala neke svoje stare bilježnice.
stalno sam crtala dvije mene (ili više) kako se šoraju.
mda. meni nije baš dobro ovih dana. no do toga ćemo doći kasnije.
jučer sam prvi put bila na štrosu (stross-u, ak netko ne kuži). da lijepo sve ispričam:
GIRL'S NIGHT OUT 2
weekend.
jedinica iz povijesti. (učenje? jea, rajt)
moj dragi ne može van (iz razloga o kojima ne smijem govoriti. iako je svaki put kad pričam o njemu zapravo hvalisanje. ne mogu vjerovat da mu se divim za sve što čini čak i kad čini totalne gluposti. fkt je poseban. valjda zato. volim mjlet o njemu. što god pričala. no on ne voli da meljem o njemu. niti moji frendovi ne vole da meljem o njemu. a kad bih pisala sve na blog onda bi se on ljutio što ja toliko meljem o njemu iako zapravo ovaj blog pišem kako bi ga čitalo maksimalno dvoje ljudi.)
frend ima rođendan.
kupim mu UTEGE. (mrzim dečkima kupovat poklone. a samo sam htjela bit originalna. ljudi, nikad ne poklanjajte utege)
uredim se. jer se pokušavam uvjeriti da se ne uređujem samo kad se idem naći sa dečkom. da sam lijepa za SEBE, jea. na kraju izgledam ko da idem na neki fensi-šmensi dejt.
kasnim na rođendan. namjerno.
oni odu u kino BEZ MENE!
ne mogu tegliti utege pa ih ostavljam doma.
spotičem se u petama. (hvala bogu da nisu štikle, ostala bih bez pete u 5 minuta)
kasnim na film 30 minuta.
ajd film dobar.
kad izađemo na svijetlo par ljudi me jedva prepozna.
jedan me frend pita zkj sam se tako lijepo uredila pa se umislim. no ne zadugo.
kod slavljenika doma svi sjedimo i gledamo tv.
pornić. pa nam je kakti smiješno.
meni je relativno ugodno u tom društvu iako neam baš puno toga za reći.
mrzim kad nemam što reći.
kao tukac.
pa, kako moj dragi kaže, zujim.
i to dugo.
onda me pitaju dal idem na štros. kao, jer sam se uredila ko da idem.
ide jedna moja frendica.
pa pomislim- zašto ne?
da i ja znam čemu se to svi smiju. jelena i dora bi išle samnom kad na vrbi rodi grožđe. znači, sad ili nikad.
ja i ona odlazimo s rođendana.
na trgu se nalazimo s nekim sedmašicama iz moje škole.
one su fora. mislim, nisu imale niš protiv da ja idem i nisu me izbjegavale. (ja sam cijelu večer pokušavala samu sebe uvjerit kako sam baš INSIDER jer mogu svugdje. u sklopu toga smo neko vrijeme bile na trgu s metalcima. istim metalcima koje mrze šminkere. šminkere koji idu u štros. ne znam za ostale al ja sam se osjećala ko da sam zoolog koji promatra životinje u njihovim prirodnim staništima i bilježim)
bilo je neuobičajeno mnogo ljudi. bilo je toplo i atmosfera je bila dobra u gradu.
svi su bili dobre volje.
osim mene.
dok smo kretale srele smo poznanice koje su prije išle u našu školu.
i one su cool.
kao i svi ostali.
osim mene.
...
STOP.
ako ne kužite ovaj post, nemojte mi komentirat. ako kanite reći nešto tipa: "zkj se pljuješ?" a da ni ne shvatite poantu posta (jer NISAM hipersenzibilna), onda se okanite. hvala.
...
gdje sam stala?
ah, da.
ugl one se idu sjest i rugat onima koji idu na štros.
dobro.
idem ja vidjet kako je tamo da se i ja mogu smijati.
dođemo na štros, upad 20 kn,
dovoljno zadimljeno da peku oči.
ulazimo oko pola osam, poluprazno je.
svoje mjesto nalazim kod poznanica mojih poznanica.
vrlo drage djevojke.
puše i piju kao velike, ali vrlo pristupačne i pristojne.
nude nam mjesta za sjesti, cigaretu, sve kako ide.
ogledam se oko sebe. nitko još ne pleše.
moje "frendice" idu po piće. alkoholno.
ja sam žedna i nije mi do alkohola.
želim ići u wc napiti se vode al je ulaz u wc 1 kn.
odustajem od toga.
idem razgovarat s tim curama.
ispostavlja se da su 7. razred. što je najgore, zbog svega navedenog su mi se zaista učinile starije.
ljudi nastavljaju dolaziti.
svatko (a također jedna od cura koje su nas dočekale) me podsjeća na nekoga. kao de ja vu. kao staro sjećanje.
cure su mnogo manje "u izlogu" nego što sam očekivala. ne odašilju vibru kao jedna moja ex-PRIJATELJICA.
no, dečki su zato mnogo drukčiji od onoga na što sam navikla.
na početku mi svi izgledaju ljugavi, no s drugim pogledom dolazi i drugo stajalište.
ponašaju se kao i svi ostali dečki. imam dojam kao da svi sve poznaju.
na svom su terenu, baš kao i metalci malo niže.
nije bilo hvatanja u prolazu ni ničeg sličnog. bilo je grupa ljudi, parova i dobre zabave (što ne ukljućuje mene).
isto kao i kod ovih što im se rugaju. samo drukčije izgledaju.
čak i tu je velika sličnost, svi se strašno pokušavaju istaknuti i nametnuti odjećom. samo što jedni to rade sa što više, a drugi sa što manje odjeće, ali učinak je isti.
odlučim se ipak otići u wc.
ne zbog vode (koju sam naručila na šanku), već da bih stavila više sjajila.
u wc-u naletim na jednu curu koja je samnom prošle godine išla u rock-akademiju na ribnjaku. izgledala je znatno drukčije.
ostajem pomalo zatečena.
braja-sindrom!
uglavnom,
ljudi počinju plesati oko pola devet.
i rulje je sve više i više.
svii plešu u grupama.
ja pokušam plesati sa svojom grupom, no ne uspjeva mi.
ima nas ko u tokiju.
čovjek na čovjeku.
pokušavam plesati.
ulovi me stid.
pa sam ukočena.
i smiješna, pretpostavljam.
ali, kad si sam u moru ljudi, ples izgleda više kao izbjegavanje tuđih guzica i laktova.
tako da mi je brzo bilo dosta.
muzika je bila dobra, ako ništa. rnb, hip-hop i pop remixevi. no neko sam vrijeme bila pokraj zvučnika pa sam neko vrijeme nakon izlaska iz kluba bila gluha na lijevo uho.
pokušavam ne osjećati se kao čudakinja.
vidim mnogo tipova, ali je samo jedan u mojoj glavi.
...
više se ne može plesati. starci me zovu.
cure idu, idem i ja.
ekipa s rođendana je na školskom pa nam je plan otići do njih.
vidim sms od mog dragog. da dođem na msn.
u meni se budi ona zaljubljenost koju pokušavam ugušiti cijelo večer, LUDO SE ZABAVLJAJUĆI.
zabavljajući se toliko dobro da napuštam cure koje su stale u mcdonald'su bez pozdrava i teturajući u petama (jadna moja stopala... 5 sati u tome) ravno- doma.
na putu doma sretnem one cool cure od prije. one su jako zabavne. cijelo su se vrijeme smijale. ali zašto se ja nisam smijala?
i tako idem ja, party-girl.
zavalim se za računalo, bacim cipele na stranu i pokušavam napipati žuljeve.
dopisujem se s Njime.
ah.
stari me tjera od kompjutera.
deset je sati, a ja sam spremna zaspat ko zaklana.
razmišljam kako nisam danas napravila ništa korisno za vlastitu egzistenciju, a kamoli za čovječanstvo.
pa se malo svađam sama sa sobom i zaspem u fotelji jer jedna ja nije dala drugoj ja da ode u krevet dok nije naučila povijest.
al ova druga ja je tvrdoglava.
pa su napravile kompromis.
.....................................................
eto.
danas sam samoj sebi napravila medvjeđu uslugu (osim što nisam ni takla knjige).
dopisivala sam se s Njim preko msna.
opet sam ga počela napadati zbog nečeg što je rekao ovaj tjedan.
ali ja zaboravljam da ljudi oko mene nisu samo glupi pijunčići koji dijeluju bez ikakvog razumskog ili logičnog obješnjenja (kao ja), te samo da bi mene iznervirali.
ispostavilo se da je moj dragi samo činio ono što sam mu rekla još prije.
zaboravila sam da me sluša.
i da to fkt dopire do njega.
i zato mrzim kad me ljudi uzimaju zaozbiljno.
ni ja sebe ne bih uzela za ozbiljno.
evo, poludjela sam jer, kad sam obukla minicu na zimski dan, rekao je: pa kaj si obukla minicu.
i ja se onda osjećam nepoželjnom i ne znam kakvom.
a on me dns podsjeti kako sam ga prije gnjavila jer sam mu samo "objekt požude".
pa sad pokazuje da nije tako.
i onda se osjećam ko budala.
jer sam u tom trenutku to htjela i biti.
a kad sam ga gnjavila zbog toga to je bilo jer sam samu sebe korila što je ON MENI bio upravo to. tada. i zato sam ja njega išla napadati. iz straha da je budala kao ja.
ali nije.
nitko nije.
i sad me pokušava tretirat ko frendicu. jer sam ga ja to tražila.
a ja se sad želim samo hvatati.
no, kad bi bilo tako, opet ne bih bila zadovoljna.
dok pokušava samnom uspostaviti neku normalnu međuljudsku komunikaciju, ja gledam u njegove podlaktice, ramena, usta.
a nisam bila zadovoljna dok smo bili "stranci u mraku".
eto, to je moj problem.
i onda on pita što je on kriv. pa HELLO--- ti nisi NIŠTA kriv! stvar je u mojim HORMONIMA!!!
neravnoteža, dada.
i tako se ja tućem sama sa sobom.
i kako se ovaj post zove kronike jedne neutralke- neutralka sam ja.
jer sam neutralna.
ne osuđujem nikoga.
ne pripadam nigdje.
niti jedan teren nije moj teren.
jer ne želim da bude.
jer se ne mogu odlučiti.
jer se trudim uživati svoju slobodu i samodostatnost. pa idem tulumarit'.
pa se pokušavam pred samom sobom praviti da se zabavljam.
a ne zabavljam se.
jer je jedino što u tom trenutku želim biti s onim kojeg volim.
i onda jedna ja počne vikati kako sam jadna.
pa me forsira još snažnije.
onda drugoj ja dopizdi pa se ispuca.
i učini sranje.
I ONDA NAPRAVIM SRANJE.
pokažem svom dečku svoju najjadniju i najočajniju stranu.
sve ono što je prva ja pokušavala izbjeći.
i kažem mu kako ne mogu bez njega.
i kažem mu kako stalno mislim na njega.
i kažem mu kako se ne mogu zabavljati bez njega.
i kažem mu kako nemam volje za život bez njega.
i sve upropastim.
jer dopustim jednoj Ja da pobijedi. da postanem neuravnotežena.
jer mi je teško.
i onda ću se čuditi kad me napuca.
jer se ponašam posesivno-opsesivna.
što i jesam.
ali laž može spasiti život.
idem da ne bih rekla još nešto čime ću otjerati ljude od sebe.
znam da onima koji su toliko glupi da sami ne kuže neke stvari neće pomoći ni da im nacrtam, ali kod mene sad ipak vlada teenage rage pa ću svejedno napisati.
vjerojatno ste primjetili najnoviji trend, aktualnu temu.
čovječe, pred par mjeseci na youtubeu nađeš spoofove poput "what is emo", gdje se ljude upozorava na nadolazeću invaziju hypersenzibilnih klinaca. i svi smo mislili kako je to dobra zezancija.
neki dan na VIJESTIMA fkt vidim reportažu na istu temu.
povezuju to sa pokušajima samoubojstava među mladima (uspješnim i ne tako uspješnim) koji su, navodno, u zadnje vrijeme u porastu. tj. ovo je novi val takvih pokušaja.
i to nema veze sa bendovima ili frizurama (osim ako ste neopisivo glupi).
moramo nešto raščistiti, za početak:
kad god sam loše volje, ljudi počnu vikati: "emo! emo!"
to me vrijeđa.
ja nikad ne govorim da je moj život sranje (pogledaj uokolo pa to ponovi) ili da niš na meni ne valja (imaš sve udove, glavu na ramenima? šteta što u toj glavi nemaš ništa) ili da u ničemu neću uspjeti (hej, tvoj izbor) ili da nemam za što živjeti ako nemam dečka/curu (haha, pa bogme nisi niti vrijedan/na života kad si na toliko niskoj razini evolucije da razmišljaš na taj način) itd.
e to je, ljudi moji, EMO. moji su stavovi navedeni u zagradama.
kao da je odjednom zabranjeno htjeti malo mira pa se sjesti sama uz zid.
u zadnje se vrijeme događa dosta groznih stvari u mojoj okolini, no sve samo prolazi pokraj mene tj. nema izravan utjecaj na moj život. sad bih vas pitala za savjet.
kako reagirati u takvim situacijama? ne ponosim se, ali činjenica je da ne znam čak niti što da osjećam.
možda sam malo uplašena. samo to. ali nisam još vidjela nešto zbog čega bih pala u očaj, vidim samo kako se nešto takvo polako primiče, ne da me (kao i sve takvo do sada) zaobiđe, već mi ide točno u susret, jedan od onih događaja nakon kojih više ništa nije isto, jedan od onih događaja koji čine odrasle ljude ODRASLIMA.
zapravo, prema meni ide više njih. sve su bliže, a ne mogu ih izbjeći. kad-tad će doći.
i bojim se. po prvi put, dok mislim o sebi kao odrasloj osobi, zaista sam preplašena.
više me zrelost ne asocira na slobodu i samostalnost, kao što sam to nekoć voljela zamišljati.
sada shvaćam da bih sve dala samo da sadašnja situacija traje što dulje.
beskrajni, bezvremenski trenuci.
onih par minuta cerekanja s frendicama, pogled na divan grad,
rasprava sa starcima, večernje okupljanje pred tv-om, šetnja sa sekom i jednim prekrasnim psom, predavanje, košarkaški trening, pisanje testa bez imalo treme, dilema između dvije super stvari, poljubac, kompliment.
ali sve će se promjeniti i jednog dana, a da i ne trepnem, neću se više niti sjećati da sam ovo ikad pisala.
nemojte misliti da skrećem s teme.
napisala sam pjesmu nadahnuta ljudima koji zapale sami sebe a svejedno ostanu živi(ili im se utikač izšteka iz utičnice taman kad fen padne u kadu, il se bace s balkona al im susjedovo uže za rublje ublaži pad, ili promaše venu itd., itd.).
sa nostalgijom gledam u ogledalo
i ne mogu se ne zapitati
čija li sam ja to prošlost
na koju će se dva-tri puta osvrnuti,
neće se sjećati koliko sam bila lijepa
jer sam se odbijala slikati,
već sad bojim se glavu podići
jer od onoga što ugledam ću se skameniti.
tko li je samo ta grešnica
koja će se na kraju mene sjetiti i reći:
"ona je to omogućila".
nije baš divna spoznaja
da će me jednoga dana zamijeniti
karikatura prljava.
da sam samo put,
moj ili tuđi
i sve što ostaje od mene
nije veće od zjene
kad mi dušu jednog dana
okolnosti zasjene.
kad meku, jednobojnu kožu
ožiljci zamijene.
koga ću moratu ubiti
kako bih nastavila živjeti
koga valja izdati
ako želim do vrha dospjeti?
štedi suze
imat ćeš dovoljno prilika za plakanje
nad onime što ti vrijeme uze.
a kada ih ugledaš zajedno
nemoj svoju dragocijenu krv prolijevati
već budi zahvalan za svoje oči,
što uopće možeš vidjeti.
iako ponekad ne želiš znati,
iako ne želim niti ja
pokrijem uši da ne bih čula
i pjevam sebi: lalala
"zamisli livadu"-kažu
no ne trebaš zamišljati
trebaš istrčati na nju i živjeti
Jer kad žbuka počne otpadati
a smrad mrtvog tkiva i tjelesnih izlučevina
više ne budeš mogao podnositi-
tada maštaj koliko te volja,
tada poželi umrijeti.
XOXO
<3
