|
|
| < | rujan, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
EVERY DREAM HAS ITS PRICE...
Znamo što jesmo, ali ne znamo što možemo biti.
Bolje da vas mrze zbog onoga što jeste, nego da vas vole zbog nečega što niste.
Život se ne mjeri brojem udisaja, već brojem trnutaka od kojih zastaje dah
If the facts don`t fit the theory, change the facts!
Ne znam što zapravo želim.
Kao i svi, želim nekakvu normalu. Nekakvu harmoniju. Harmoniju osjećaja, staloženost, mir... Već dugo, predugo, nisam bila harmonična osoba. Možda je zbilja problem u mom poimanju svijeta oko sebe, ali jebiga, ne želim mijenjati stvorenu sliku. Ako je promijenim, oni su pobijedili. Oni? Ovce u stadu... Oni koje je društvo asimiliralo... Oni koji se boje biti svoji, u strahu od društveno nametnutih normi... Od straha društvenog izrugivanja, neprihvaćanja, izbacivanja... Jesu li oni sretniji od mene? Jesu... Ali samo zato što smatraju da moraju biti... Da je normalno biti nesretan u tom nametnutom sretnom svijetu... Kada čovjek ima svoju viziju, svoju perspektivu, u krajnjoj liniji svoju glavu, ne može biti društveni prihvatljiva osoba. Ne može, jer je opasan po društvo. Jer bi ovce, kad spaze jednu crnu koja se ne uklapa pod društveno prihvatljivi profil, mogle također poželjeti imati svoju glavu. I tada crne ovce bivaju uklonjene promptno. Etiketirane kao društveno nekorisne, podvrgnute općem ruglu...
Ali ja ne želim biti ovca. Ne želim se uklapati u masu i zajedno s masom vikati :»Presretna sam jer me stado prihvatilo takvu kakvu jesam». Jer i ovce znaju da to nije istina. I ovce znaju da su duboko u sebi nesretne, ali ne žele se mijenjati. Ne žele da ih društvo odbaci. Za njih je to jedini svijet koji znaju, jer su bile preslabe da viknu: «Hej, odjebite od mene – ja imam svoj stav!».
Sve u svemu, oduvijek imam osjećaj da sam ta odbačena ovca. Vodim nekakvu besmislenu vječnu borbu s vjetrenjačama, koja očito samo meni ima smisla. Besmislena je u pogledu, jer na kraju krajeva i ja znam da je stado jače od pojedinca. A sama nemam dovoljno snage da mijenjam stadu iz korijena. teško je primijeniti asimilirane ovce. Teško je ovcama dokazati da imaju pravo biti sretne. Teško je ovcama reći: vi niste stado – vi ste ovce, zasebne jedinke koje čine stado. Ne, ovce i dalje misle da su stado, a ne ovce...
Kao vječni sanjar kakav jesam, samo nebo mi je granica. A ponekad čak i precijenim samu sebe, pa za inat stadu pomislim da mogu i tu granicu prijeći. Totalna ludost, ali da ne mislim tako, i ja bi bila ovca, što isključivo odbijam biti.
Kao ovci izbačenoj iz stada, nikada mi nije bilo jasna indiferentnost istog. Kao da se asimilacijom u stado, isključuju iz cijelog svijeta i brinu samo za ono što se unutar stada događa. Nije ih briga za sve ostalo, glavno da je u stadu posloženo sve po špagi... Dok hodaju po ravnoj liniji, sačuvaj Bože da naiđu na kakvu krivinu ili nedaj Bože zavoj! Ovca koja slučajno papkom prijeđe crtu, eh... za nju uslijede sankcije. Da joj takvo što naravno ne bi ponovno palo na pamet. Jer ovce nemaju svoju pamet. One imaju glavu kolektiva. I ako se slučajno jedna odvaži zapitati se da li je u stadu zbilja sve tako divno, kao što se prikazuje, ovca mora biti sankcionirana. Jer s tom ovcom zbilja nešto nije u redu. Ona nema svoju pamet, niti svoju glavu, pa se mora ponovno podvrgnuti postupku asimilacije.
Uostalom, kada malo bolje razmislim, ja nisam ovca. Ja sam samo jedna najobičnija kokoš ;)
Kokoš, jer još uvijek vjerujem u ljubav. Još uvijek vjerujem da ću doživjet da me neki pijetao drži za ruku pred svima, da me u cijelom kokošinjcu izdigne od ostalih kokoši i kaže: ovo je moja kokoš. Kokoš, jer vjerujem da postoji pijetao koji će i u borbu za mene. Kokoš, jer usprkos svemu, vjerujem u sretne krajeve u kokošinjcu.
Da, ja sam jedna kokoš vulgaris.
