|
|
| < | listopad, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
EVERY DREAM HAS ITS PRICE...
Znamo što jesmo, ali ne znamo što možemo biti.
Bolje da vas mrze zbog onoga što jeste, nego da vas vole zbog nečega što niste.
Život se ne mjeri brojem udisaja, već brojem trnutaka od kojih zastaje dah
If the facts don`t fit the theory, change the facts!
Oprosti mi što sam jučer zaplakala. Nemam baš tu naviku. Rijetko mi se događaju trenuci kada ne mogu suspregnuti suze. Ali evo, jučer je bio jedan od tih trenutaka. Nisam željela da vidiš i tu moju slabiju stranu, ali nisam mogla zadržati suze gdje im je mjesto. Potekle su iz brige. Zbog tog jebenog stresa, koji me ponovno vraća na sami početak uzroka svih problema. Zaplakala sam najviše zbog tebe. Najviše zbog toga jer te volim. Kao što sam ti i rekla, nisam dijete, nisam balavica da ne mogu realno gledati na stvari oko sebe, na životnu situaciju koja nas je zatekla. I tvoju i moju. Rekla sam ti da sam se opekla u životu. Rekla sam ti da znam da si se i ti opekao. Ali rekla sam ti da moraš shvatiti da nas naša iskustva ne smiju mijenjati. Da me smeta što si ponekad tako realan i što stalno ponavljaš kako će se vremenom sve promijeniti. Da smo sada zaljubljeni, ali da će nas i to kad tad napustiti. Znam da mi to govoriš da me pripremiš na sve probleme koji su tek pred nama, ali – nemoj... Jer ja te volim. Takvog kakav jesi. Ne želim te mijenjati, pa čak i kada spoznam tvoje mane – voljet ću te jer ih imaš. Voljet ću te jer si mi vratio vjeru u ljubav. Voljet ću te jer si stvoren za mene. Voljet ću te, jer znam da me voliš. I sigurna sam, da što god da se dogodilo u narednom vremenu, taj osjećaj ne može umanjiti. Prokletstvo, pa ništa se na ovom svijetu ne smije gledati u globalu! Sve sam ti rekla. Ali želim još jednom ponoviti. Rekao si da si me pronašao. Da me ne želiš izgubiti. Da ni sam ne možeš vjerovati kako smo se pronašli i koliko smo stvoreni jedno za drugo. Ako sam posumnjala u to, oprosti mi. Rekao si da te ne moram čekati. Da si već tu. Moj. Samo moj...
Oprosti mi i ako sam i to dovela u pitanje, ali nemoj mi to zamjeriti. Nisam baš svoja u zadnjih mjesec dana. Sad znaš i zašto. Oprosti mi na mojoj ironiji, to je jedna od mojih mana. Oprosti mi na mojoj frustriranosti, jer je nisi zaslužio. Oprosti mi jer sam posumnjala u tebe da ćeš me moći prihvatiti.
I shvati, ja sam tu. Takva kakva jesam. I ne želim se mijenjati... jer me takvu voliš. Rekla sam ti da jedva čekam da prođe 10 godina, da ti tada, ležeći navečer nakon napornog dana, u tvom zagrljaju, mogu reći : «Rekla sam ti! Evo vidiš da te još uvijek volim!». Jedva čekam da ti kažem da sam ja ta koja je bila u pravu. Mislim da se nećeš buniti.
Hvala ti na podršci i razumijevanju. Hvala ti što me uvijek možeš bezrezervno saslušati. Hvala ti što me uvijek možeš nasmijati, pa čak i onda kada plačem.
Hvala ti što postojiš... za mene...
Shed a tear 'cause I'm missing you
I'm still alright to smile
Said sugar make it slow
And we'll come together fine
All we need is just a little patience
Sit here on the stairs
'Cause I'd rather be alone
If I can't have you right now, I'll wait dear
Sometimes, I get so tense
But I can't speed up the time
Said sugar take the time
'Cause the lights are shining bright
You and I've got what it takes to make it
Naravno, kao i uvijek, počinjem s prikladnim stihovima prikladne pjesme.
Da, samo nam treba malo strpljenja. Međutim, ima li i ono svoje granice?
Mogu li ja uopće, kao ja – kao ono što jesam, imati toliko strpljenja i razumijevanja?
Koliko god ne željela biti licemjerna, jer licemjernost je jedna od osobina ljudi koju prezirem, čini mi se da sam upravo to i postala.
A to mi se čini jer sam bila u identičnoj situaciji, s identičnim problemima kojima nisam vidjela izlaz niti rješenje, a ono rješenje koje sam jedino i imala – njega me bilo strah! Dok se tom rješenju nisam napokon i odvažila!
Možda zato sada imam i manjak tolerancije prema ljudima s istim problemom, jer znam da taj problem kad tad mora naići na to isto rješenje kojemu sam se i ja opirala.
Pa sad, kao iskusna po tom pitanju, mi nije jasno zašto se drugi opiru tom rješenju?
Kad trećega nema. Nema ni drugoga. Preostaje samo jedno.
I koliko dugo je potrebno čekati i taj korak? Tek onda kada si spreman na to, da.
Ali koliko dugo JA moram čekati da se drugi odvaže?
Prolaze dani, mjeseci, zar će proći i godine?
I kako da ja sad svom doktoru objasnim da ja jednostavno se ne mogu riješiti stresa u životu?
i da one najjednostavnije stvari, pronađu načina kako da postanu komplicirane!
Jesam li postala licemjer? Jesam. Barem po ovom pitanju. Zamjeram upravo ono što sam i ja činila. Je li to licemjerje?
Pošto držim da je – trenutno prezirem samu sebe. Trebala bih biti podrška, oslonac, stijena koja se neće raspuknuti, trebala bih biti hrabra i odvažna za oboje, jaka, puna razumijevanja, trebala bih biti uporište i sigurna luka, ali ... Mogu li to?
Jesam li dovoljno hrabra da budem strpljiva?
Možda upravo zbog onoga što sam napravila od svog života (iako – da bude odmah kristalno jasno – ne žalim za ničime – pa čak ni na onim kardinalnim pogreškama u životu, jer su me upravo te pogreške dovele do onoga gdje jesam danas – a danas sam zadovoljna sama sobom), ne mogu shvatiti ljude koji dozvoljavaju da im život prolazi pokraj njih i ne učine ništa po tom pitanju.
Kakav je to život bez slobode, bez ljubavi, bez spontanosti?
Zašto ljudi žive život na način koji im ne odgovara? Zbog društva? Zbog morala? Zbog čega?
Ne vidim nijedan razlog za to. Nijedan dovoljno dobar razlog!
Imamo samo ovaj život, pa bih se povodila za onom: živi životom živih, jer život žive samo živi!
i zbilja je tako. Obećala sam si da više nikada se neću staviti u situaciju da budem nečija marioneta. Da budem zatvorenik vlastitih pogrešaka.
Ne! Ja sam iz svojeg kaveza izašla, možda zato i imam manjak razumijevanja za kaveze drugih ...
Do maloprije sam imala cijeli post u glavi, a sada sjedim nad praznim dokumentom, ludeći jer mi se odjeljak za tipkovnicu novog stola za kompjuter trese kao lud i ne mogu normalno pisati.
Dan mi je počeo prekrasno, ali kako je odmicao kraju, tako je i moje oduševljenje njime splašnjavalo iz trenutka u trenutak, pa niti ne čudi što ne mogu normalno napisati post.
Sva sreća imam laptop, ali njegova tipkovnica me doslovno ubija u pojam. Ali neka, mora poslužiti danas, jer ne želim otići spavati, noseći sve što u ovom trenutku osjećam u duši.
Iako sam trenutno sklona pretjerivanju i nadam se da sam od buhe napravila slona, opet me to tišti.
Danas sam imala zadnje ročište na sudu za razvod braka. I to je konačno iza mene. Donijeta je presuda, sve je prošlo mirno i u najboljem redu. Toliko da sam se zbilja iznenadila. Nisam očekivala, doduše, neke burne reakcije, ali sam se pribojavala reakcija iza ročišta, kao i svaki puta do sada. Ispalo je bolje nego li sam očekivala. Čak mi ni BAD HAIR DAY nije mogao pokvariti veselje. Kako bi to moj dragi rekao – bila sam šarmantno ofucana. 
A onda sam pred večer zvala doktora da vidim kakvi su mi nalazi i tu je sve počelo. Naravno da nisu dobri, jer bih u suprotnom već bila u krevetu, u carstvu snova.
Kako nalazi nisu dobri, bit će potrebne daljnje pretrage, koje iziskuju još veću dozu stresa (ako ostavimo sa strane činjenicu da iziskuju i poveću svotu novaca).A upravo je preporuka moga doktora bila da umanjim stresne situacije u životu, jer me upravo one dovode k njemu. I tako se sad vrtimo u krug.
Ništa me ne bi pretjerano mučilo da se prekjučer nisam smijala postu svoje Darling o njenim snovima. Da bi me tu noć snašao posve morbidan san. Sanjala sam da su mi dijagnosticirali rak i da mi preostaje svega tri mjeseca života. U snu sam se našla bez kose u bolnici, dajući svojoj Darling točne upute o svojem sprovodu (kako želim da me kremiraju, u čemu želim da me kremiraju, da ne želim karmine, već tulum svojih najdražih iza toga – pa nek se primi organizacije, ...). I na kraju sam umrla. Gledala sam svoj sprovod i kao svaki čovjek na ovom svijetu me zanimalo tko će mi se na njemu pojaviti. Ostala sam iznenađena koliko je ljudi stiglo. Ostala sam zapanjena na koliko sam ljudi ostavila toliki dojam da mi se pojave na sprovodu. Naravno, neki su došli čisto da bi iskazali poštovanje prema mojoj obitelji i prijateljima.
Vidjela sam svoju majku koja plače nad mojim lijesom, dok sam još pokušala šapnuti, lebdeći iznad raje: «Mama, dobro sam – ne plači! Zbilja sam dobro!».
Vidjela sam svoje zbunjeno dijete u naručju svog bivšeg supruga, kako me pogledom traži i kako ne razumije zašto su svi tužni. Vidjela sam njene tužne, velike, prekrasne, najljepše okice na svijetu kako se pune suzama dozivajući me: «Di je mama?»
I naravno, vidjela sam i njega. Kliznula mu je suza dvije niz oko dok se pitao zašto sam otišla.
Na kraju su me kremirali, po mojoj želji, dok sam bila u svojem prsluku, noseći ono na što sam iznimno ponosna.
Ništa to ne bi bilo čudno, sigurna sam da svaki čovjek na ovom svijetu barem jednom sanja ili zamišlja svoju smrt i svoj sprovod.
No, odmah nakon tog sna – meni stižu loši nalazi, i to je ono zbog čega sam u komi.
Pa sam krenula pisati ovaj post, ne bi li se, po nalogu doktora, otarasila određene doze stresa, jer mislim da ću poluditi do slijedećeg tjedna, kada bi trebali stići rezultati detaljnije pretrage. Samo se duboko nadam i molim Boga da nije ono na što sumnjam.
I danas sam, naravno, zabrinula i svog dragog. U šali sam mu rekla: «Kaj znaš, možda ti i krepam uskoro».
Njemu nije bilo smiješno. Nimalo. Vratio mi je osmijeh na lice rekavši mi: «Da ti nije palo na pamet (naša interna fora)! Napokon sam te pronašao, ne želim te izgubiti. Što bih ja bez tebe?»
Da se čovjek zapita. Zamalo da mu nisam odgovorila da bi me prebolio. Da bi naišla neka druga koja bi mu ispunjavala dan svojim osmijesima, svojim forama, svojim problemima, …, svojom ljubavlju. No, … može li se ona smijati kao ja? Može li ona imati takav blesavi pogled na svijet kao ja? Može li ga ona voljeti kao ja? Vjerojatno sve može, ali ne kao ja.
I od tada mi kroz glavu prolazi niz pitanja o prolaznosti života. Imamo samo jedan život. Kakav je takav je, ali je takav kakvog si ga napravimo.
Pa što onda zaboga moramo u životu toliko komplicirati i čekati? Što bi čovjek napravio da zna točno koliko mu još ostaje vremena na ovome svijetu? Čemu bi se posvetio? Koja bi mu bila posljednja želja? Ja samo znam da bih u svojim posljednjim danima željela voljeti i biti voljena. Uostalom, čovjek je živ dok god živi u srcima onih koji ga vole.
Pa se tako nadam, da bih i ja nastavila živjeti, barem još neko vrijeme, u srcima svojih najdražih. Jedino bi me brinulo što još sto stvari u životu nisam napravila. Što nisam dijete podigla na noge, vidjela njenu svadbu, vidjela njenu djecu, što joj ne bih mogla biti najveća podrška u životu, što joj ne bih mogla postati najbolja prijateljica…
Što nisam svojoj Darling bila tu kada bi joj bilo teško ili lako. Vidjela našu djecu kako se igraju i uživaju u svom sestrinstvu, jer to je moja Darling meni – sestra koju nikada nisam imala.
Bilo bi mi žao što nisam više pomagala drugima, iako sam to u životu silno željela.
Bilo bi mi žao što ga nisam mogla voljeti u potpunosti. Ne zato što nisam htjela, već jer mu nisam mogla pokazati na koliko ga načina zapravo volim, kroz nekakve svakodnevne geste.
Ovaj post se možda čini dosta morbidnim, ako ne i depresivnim, ali zapravo je on skroz realan. Jer čovjek se kad-tad suoči s kratkotrajnošću svog malog života. Danas jesi – sutra nisi! Pa čemu odgađati stvari koje nam ispunjavaju život? Jer, sitnice život znače!
Pa eto, da mi se nedaj Bože nešto i dogodi, željela bih da oni koje silno volim to i znaju (da Darling i ti spadaš u tu kategoriju, odmah si na drugom mjestu iza moje male pišuljice – jer tebe ipak nisam imala sreće roditi).
No, kako imam predosjećaj da će sve sa mnom biti u redu, mislim da ću im to još mnogo godina davati do znanja…
Nakon sveopće ludnice koja se događala poslijednjih par dana, nakon nervoze koja mi je prožimala tijelo, nakon nekoliko noći u kojima sam zaspala tužna ubijajući se ponovno u psihodeličnim pjesmama, ovim postom se samo želim zahvaliti svojoj Darling, koja je imala danas tešku zadaću - a to je da mi bude na raspolaganju!
E pa srećo moja, nadam se da ti neću imati razloga vraćati istu uslugu.
A ukoliko će razloga biti - sjeti se - MAMA BIČ LAAAAAAAAAAAAVS JU!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Točno se ovim stihom iz naslova može opisati početak naše priče! Stajala sam sa svojom ekipom u centru prostorije, prepune ljudi koji su uživali u fenomenalnoj muzici i zabavi. A on je bio tamo. Ušetao tiho, nenametljivo ... i kako bi mnogi rekli - ušao u legendu!
Odmah sam ga spazila, i naravno, opčinjena njegovom pojavom, počela sliniti! Čovjek zbilja ima izrazito naglašenu vanjštinu! A kažem to iz razloga, svjesna da nisam jedina koja ga je cijele večeri kriomice pogledavala krajičkom oka. 
Mojoj Darling, kao i uvijek, bez da sam išta morala reći - sve je bilo jasno! Da se malo prvo osvrnem na nju - pa ću se vratiti na početak ove priče. Moja Darling je valjda jedina osoba na ovome svijetu koja me poznaje u dušu. Jedina osoba, s kojom mogu komunicirati neverbalno, a da me potpuno razumije. Iako, doduše, ponekada dođe i do neshvaćanja, vjerojatno praćeno pojavom njenog trenutnog plavetnila 
, ali sve u svemu, u većini slučajeva, ne moram joj ništa posebno govoriti, a žena sve skuži i sve zna! E - to se zove povezanost!
Mislim da na taj način nisam s nikime povezana na ovom svijetu i ljubomorno to čuvam samo za nas dvije!
I ona mi je prva rekla da sam preočita! Valjda sam ga proždirala pogledom, nemam pojma! Ali nije me baš ni bilo briga. Opustila sam se i rekla samoj sebi da ga tu večer MORAM upoznati! Nisam poduzela niti jedan korak po tom pitanju, zabavljala sam se sa svojim društvom cijelu večer, kad odjednom on doletava među nas!
I sad kad pričamo o tome - oboje umiremo od smijeha, jer se prisjećamo kako smo se bedasto pogledavali cijelu večer, a bili pristojni do bola! Sudbina, rekla bih! On bi se složio sa mnom.
Ništa se nije dogodilo. Svatko je krenuo svojim putem, na svoju stranu, ne ostavljajući naznake ponovnog susreta. Ali sva sreća, sudbina je htjela da se ponovno sretnemo, kada on više stvari nije njoj htio prepustiti u ruke. Majstorski je odradio prvi ulet, dajući mi mogućnost izbora, što sam vrlo rijetko doživjela od muškog roda i nijohovih uleta u poslijednje vrijeme. Naravno, da me time i dodatno osvojio. Međutim, drugi put kada smo se sreli, njegova osobnost je došla do izražaja. Osim što je za moj pojam bio prejebeno zgodan, činilo mi se kao da je stvoren iz neke priče, prije bajke rekla bih, jer nisam mogla vjerovati da je tako jednostavan, tako otvoren i ponajviše - ISKREN! Tu smo večer proveli valjda satima razgovarajući o SVEMU što nam je palo na pamet. Čak i tada mi je vrijeme provedeno s njim prebrzo proletilo...
Da ne duljim previše s komplimentima, jer ako ih krenem nabrajat - nikad neću završiti ovaj post, kojem je bila namjera samo da ispričam početak svega! Nakon par zajedničkih susreta, krenula je i naša ljubavna priča.
Mogu samo reći, da sam ovih dana PRESRETNA! Čini mi se, možda i pretjerujem, ali briga me trenutno za to, da sam pronašla SRODNU DUŠU!
Kako bi moja mama uvijek govorila: Sve velike ljubavi su tužne...
Nije ni naša trenutno u puno boljem stanju, ali držimo se s onoga što imamo - i sretni smo što smo imali šansu pronaći jedno drugo! Mogu samo reći, da u životu nisam upoznala osobu (stavljam naglasak na muškarca - da se moja Darling ne bi našla prozvanom), koja bi me mogla nasmijati do suza, zagrliti i ležati sa mnom buljeći u praznu točku na zidu, a da ne prozbori nijedne riječi - i da u tome uživa, s kojom sam JA jednostavno to što jesam - JA - bez glume, bez pritiska, bez pokušavanja ostavljanja dobrog dojma, ...
Da se razumijemo, svjesna sam svojih mana i prednosti - ali on me VOLI - takvu kakva jesam - bezrezervno!
Ako to nije prava ljubav - onda k vragu i ovaj svijet!
I čekat ću ga - ako treba i do kraja života, jer ono što sam pronašla u njemu - teško da itko više može nadmašiti...
Don't ask me
What you know is true
Don't have to tell you
I love your precious heart
I was standing
You were there
Two worlds collided
And they could never tear us apart
We could live
For a thousand years
But if I hurt you
I'd make wine from your tears
I told you
That we could fly
'Cause we all have wings
But some of us don't know why
I was standing
You were there
Two worlds collided
And they could never ever tear us apart
... All that I am
All that I ever was
Is here in your perfect eyes,
they're all I can see ...
Hvala dragom Bogu, prošao me period bluesa!
Kako ono kažu – tek kada dotakneš dno, možeš se ponovno dignuti.
Iako nisam baš pretjerano sigurna da sam uopće i bila blizu doticanja dna, jer je moja priča ništavost, naspram tragičnih sudbina mase ljudi diljem svijeta, ali ipak, čovjek uvijek uzima sebi pravo da misli kako su baš njegovi problemi ti koji su najveći.
Posljednjih par tjedana me prao nekakav blues, pa sam, kao i uvijek do sada kad upadnem u nekakvu svoju kvazi depresivnu fazu, pokušavala se riješiti tog prokletog bluesa, ubijajući se u psihodeličnim pjesmama, ne bi li se natjerala da se još više zbediram, pustim osjećaje, koje imam naviku zatomljavati, van, isplakati dušu iz sebe i doživjeti katarzu.
Međutim, mali gad (Blues) nikako da ode. Što je analitičara u meni navelo na drastične poduhvate, a to je da sagledam sranje u kojem sam se našla i pokušam ga analizirati iz svih aspekata, te naći mu uzročno-posljedičnu vezu.
Još uvijek nisam našla rješenje, iako znam da je moja najveća greška u životu oduvijek bila da se previše povodim za vlastitim osjećajima, te ih puštam da mi upravo oni odrede put. I zato na kraju krajeva, uvijek bivam, da mi oprostite, sjebana.
Međutim, evo, na moju sreću, a i na sreću moje drage Bridezzile to be, ponovno sam OK. Iako termin OK baš i ne opisuje stanje u kojem se nalazim. Prije bih rekla da sam nerealno hiperaktivno sretna!
A zašto nerealno? Eh, zato što duboko u sebi objektivno znam da me razlog koji me čini sretnom, neće dugo potrajati. I usprkos tome, odlučila sam da me baš boli briga za to. Pa sam se ponovno odlučila prepustiti vlastitim osjećajima i jednostavno biti sretna, dok god to mogu biti. Uostalom, zašto bih si to pravo uskraćivala?
Jer kako i sam naslov ovog posta glasi: «You got me smillin when I think of you».
Pa zašto se onda zaboga ne bih sa smiješkom budila svakog jutra?
Mislim da sam zaslužila to! A u ljubavi i ratu – sve je dopušteno!
Ili nije? 
Tell me why I’m feeling this way
‘Cuz nothing’s the same when you’re gone,
Theres something going on with my brain
I’m finding it hard to explain
Why am I addicted to you ?
And when did I first lose control ?
Oh, how can I escape from your hold ?
And how can I change when I’m
numbed through the cold ?
Theres something that stirring me…. inside,
As long as you’ll stay I’ll be alright
You got me smilin’
You got me smilin’
when I think of you
You got me smilin’
‘Cuz I keep dreaming of you
You got me smilin’
I keep on smilin’
when I dream of you
You got me smilin’
‘Cuz i keep thinking of you
Now you’ve gone I’m wanting you back
I need you to make me feel good
The smoke inside my body reacts
Oh no I think that I’m under attack
It’s burning up a hole in my veins
And suddenly everything’s fine
I’m searching for some hope in this space
You see I try but I just can’t explain,
why :
You got me smilin’
You got me smilin’
when I think of you
You got me smilin’
‘Cuz I keep dreaming of you
You got me smilin’
I keep on smilin’
when I dream of you
You got me smilin’
‘Cuz i keep thinking of you
You got me smilin’
I keep on smilin’ yeah
You got me smilin’
‘Cuz I keep dreaming of you
