|
|
| < | prosinac, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
EVERY DREAM HAS ITS PRICE...
Znamo što jesmo, ali ne znamo što možemo biti.
Bolje da vas mrze zbog onoga što jeste, nego da vas vole zbog nečega što niste.
Život se ne mjeri brojem udisaja, već brojem trnutaka od kojih zastaje dah
If the facts don`t fit the theory, change the facts!
Darling me nagovarala da napišem pismo Dedi Mrazu...
Rekoh joj da imam previše godina za to... Mašta mi ne radi ovih dana i ne znam kako će post ispasti, pošto nemam inspiracije, a bome mi lijepe riječi trenutno nisu u vokabularu! U zadnje vrijeme kao da sam cijepljena protiv lijepog umatanja riječi, pa posljednjih par dana (od kako sam se slomila) mogu reći da sam brutalno iskrena! Tako da je ljudima u mojoj okolini bolje da me ne pitaju za mišljenje, ako ne žele čuti brutalno iskren odgovor, bez suosjećanja! Tako sam i njemu očitala bukvicu neki dan... Može bit da sam i pretjerala, ali već mi je zbilja puna fućkaljka razmišljanja o osjećajima drugih ljudi, koliko god da oni meni bili dragi! Pomalo sam nervozna zbog ove blagdanske atmosfere, može bit da se i o tome radi... Ne znam kako će se to sve odvijati, pošto je ovo moj prvi SAMI Božić... Ne želim da mi dijete bude rastrgano između dva doma, pa sam u kombinacijama kako da joj olakšam.... E sad – pravo je pitanje – kako da olakšam sebi ili njoj? Jer, naravno, najviše bi me usrećio scenarij u kojem bi u svom domu imala svoje najmilije... Sve na okupu... Dvije prekrasne obitelji, koje bi zajedno dočekale Božić... Uz miris kolača koji bi se širio mojom ili tvojom kućom Darling. Naše obitelji... Ali, kako se to neće dogoditi tako skoro, evo Darling, kada bih i pisala D(j)edi Marzu pismo, napisala bih baš ovo (i ovaj put pročitaj svaku riječ, jer baš svaka riječ opisuje i moju želju) jer to je nešto što bi mi donijelo pravu obitelj i ugodnu blagdansku atmosferu svake godine... Zajedno s tobom... Bez suza... Bez neizvjesnosti o tome kako će mi Božić proći... Bez napadaja panike (kojeg sam ponovno doživjela prije dva dana u njegovom autu)... Bez nervoze... Bez stresa... Bez samoće...
I don't want a lot for Christmas
There is just one thing I need
I don't care about the presents
Underneath the Christmas tree
I just want you for my own
More than you could ever know
Make my wish come true...
All I want for Christmas is
You ...
I don't want a lot for Christmas
There is just one thing I need
(and I) Don't care about the presents
Underneath the Christmas tree
I don't need to hang my stocking
There upon the fireplace
Santa Claus won't make me happy
With a toy on Christmas day
I just want you for my own
More than you could ever know
Make my wish come true
All I want for Christmas is you...
Oh I won't ask for much this Christmas
I won't even wish for snow
(and I) I'm just gonna keep on waiting
Underneath the mistletoe
I won't make a list and send it
To the North Pole for Saint Nick
I won't even stay awake to
Hear those magic reindeer click
'Cause I just want you here tonight
Holding on to me so tight
What more can I do
Baby all I want for Christmas is you
Oh all the lights are shining
So brightly everywhere (so brightly baby)
And the sound of children's
Laughter fills the air
And everyone is singing
I hear those sleigh bells ringing
Santa won't you bring me the one I really need -
won't you please bring my baby to me...
Oh I don't want a lot for Christmas
This is all I'm asking for
I just want to see my baby
Standing right outside my door
Oh I just want you for my own
More than you could ever know
Make my wish come true
Baby all I want for Christmas is
You
All I want for Christmas is You...
Htjela sam danas napisati post o ožiljcima prošlosti. Imala sam cijeli post u glavi, zbog sinoćnjeg razgovora s dragim. Ali, morat ću to odložiti za neki drugi put. Za neki drugi sat, dan, ... jer mi se post u trenutku izgubio u glavi.
Upravo sam saznala da mi je prijatelj imao tešku prometnu nesreću. Jedva je izvukao glavu. Polomljen je na toliko mjesta, da me sve strah kako će ga ponovno sastaviti. Prije dva dana sam pričala s njim. U tom je trenutku bio veseo. Pamtim da je bio veseo. Trebali smo za kojih 10-ak dana vidjeti se na jednoj fešti. A on je sada u bolnici...leži polomljen...
Nazvala sam ga prije koju minutu samo da čujem kako se drži. Začudo se javio, premda nisam očekivala da hoće. I sad mi je još gore kad sam ga čula. Jedva je govorio. Jedva je disao. Imam osjećaj da mi je zadnjim atomima snage rekao da će paziti na sebe.
Čudno je kako ljudi ne razmišljaju o tome koliko je zapravo život prolazan... Danas jesi – sutra nisi... Pa čemu tolika mržnja jedni prema drugima? Čemu tolika zamaranja oko besmislenih stvari? Čemu tolika živciranja oko stvari na koje ne možeš utjecati? Čemu toliko patnje oko stvari koje su nam se dogodile u prošlosti? Ja živim DANAS! I danas je dan koji ću iskoristiti! Ne želim se osvrtati na ono što je bilo jučer! Jer jučer je nešto što ne mogu promijeniti. Danas je dan koji mogu modificirati! A sutra... Eh, sutra... Tko zna što nam donosi sutra...
Očito ni on nije znao. Jer da jest, sigurna sam da bi donio drugačiju odluku i u kobnom trenutku postupio drugačije. Međutim, DANAS je tu. Zaboravimo ŠBBKBB, zaboravimo i ono što je bilo. Uživajmo u onome što imamo, jer nikad ne znaš koliko još imaš vremena za to...
Dragi moj prijatelju, želim ti brz oporavak! Mislim na tebe i održi mi obećanje da ćeš paziti na sebe...
... biti sretna i zadovoljna onime što imam, jer za sve dobre stvari u životu se treba potruditi!
Pa stoga, mogla bih si ovu pjesmu uzeti kao budući životni moto i njene stihove ponavljati kao mantru! 
"Out here the nights are long, the days are lonely
I think of you and I'm working on a dream
I'm working on a dream
Now the cards I've drawn's a rough hand, darling
I straighten the back and I'm working on a dream
I'm working on a dream
Come on!
I'm working on a dream
Though sometimes it feels so far away
I'm working on a dream
And I know it will be mine someday
Rain pourin' down, I swing my hammer
My hands are rough from working on a dream
I'm working on a dream
Let's go!
I'm working on a dream
Though trouble can feel like it's here to stay
I'm working on a dream
Well our love will chase trouble away
Alright!
[whistling interlude]
That's professional whistling right there!
I'm working on a dream
Though it can feel so far away
I'm working on a dream
Our love will make it real someday
The sun rise up, I climb the ladder
The new day breaks and I'm working on a dream
I'm working on a dream
I'm working on a dream
I'm working on a dream
Hey!
I'm working on a dream
Though it can feel so far away
I'm working on a dream
Our love will make it real someday
I'm working on a dream
Though it can feel so far away
I'm working on a dream
And our love will make it real someday
... (On bi znao što označavaju ove tri točkice )
Oh, why you look so sad?
Tears are in your eyes
Come on and come to me now
Dont be ashamed to cry
Let me see you through
cause Ive seen the dark side too
When the night falls on you
You dont know what to do
Nothing you confess
Could make me love you less
Ill stand by you
Ill stand by you
Wont let nobody hurt you
Ill stand by you
So if youre mad, get mad
Dont hold it all inside
Come on and talk to me now
Hey, what you got to hide?
I get angry too
Well Im a lot like you
When youre standing at the crossroads
And dont know which path to choose
Let me come along
cause even if youre wrong
Ill stand by you
Ill stand by you
Wont let nobody hurt you
Ill stand by you
Take me in, into your darkest hour
And Ill never desert you
Ill stand by you
And when...
When the night falls on you, baby
Youre feeling all alone
You wont be on your own
Ill stand by you
Ill stand by you
Wont let nobody hurt you
Ill stand by you
Take me in, into your darkest hour
And Ill never desert you
Ill stand by you
Ill stand by you
Wont let nobody hurt you
Ill stand by you
Wont let nobody hurt you
Ill stand by you
...
Nekak mi se čini da bih ja trebala pjevati ove stihove, a ne da bi oni trebali biti pjevani meni :S
I da... ponovno me ulovio fućkastičan blues. Fućkam ti ovo predblagdansko i blagdansko vrijeme. Ljudi su prepuni endorfina, a ja imam fućkavi osjećaj da sam u fućkavom kuferu!
Fućkam ti takav fućkastični život! Najradije bi otfućkala sve.
Sinoć sam opet imala fućkavi napad fućkavog bluesa. I opet napravila fućkavu scenu pred osobom kojoj bi trebala biti oslonac. Mislim, umjesto da ja njemu podmećem leđa, budem jaka za oboje, on još mene mora nositi. Naprosto fućkastično!
Slomila sam se sinoć. Doslovno i preneseno. Oči su mi jutros, ma još uvijek su, kao dvije nabubrene fućkave sarme! Plakala sam sinoć ko kišna godina. Kad je jedna suza potekla, otvorio se slap. Fućkamti, baš se u posljednje vrijeme ne uspijevam kontrolirati!
I onda ispadam totalna neurotična osoba. I pun mi je kufer takvog fućkavog ponašanja. Mrzim biti fućkavo hirovita. Fućkamti, jučer sam cijeli dan bila pretjerano hiperaktivna. Nasmijavala ljude oko sebe, umirala od smijeha, podigla raspoloženje na poslu svojim raspoloženjem i zzzzzzzwwwwwwwwwwwwwrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrdanjem, i onda dođe fućkava večer, koju bih trebala provesti u njegovom zagrljaju, daveći ga poljupcima,... iskoristiti tih par fućkavih sati na razmjenjivanje nježnosti, ali neeeeeeeeee!
Ja se moram fućkavo rasplakati! Tipično fućkavo žensko! Fućkamti!
I kaj je najgore, uz taj fućkavi plač, i fućkavi utjecaj alkohola, bila sam fućkavo brutalno iskrena i rekla mu sve kaj me fućkavo muči! A trebala sam prešutjeti. Iz razloga, jer je sad samo njemu teže. A i meni je teže, jer sam stavila ogroman teret na njegova leđa. Kao da ga nema dovoljno...
Fućkam ti svoju fućkavu žensku stranu. Ja i moj fućkavi dugački jezik!
No, sve ima svoje prednosti i mane. Nabrojivši sve mane mog fućkavog ponašanja, moram istaknuti i jednu prednost. U neku fućkavu ruku mi je lakše. Istresla sam valjda i zadnji negativni atom energije iz sebe. Mislim da tek sada mogu krenuti dalje kako spada. Otvorila sam mu srce. Rekla što želim u svom fućkavom životu i čemu se fućkavo nadam. Fućkastično je to što me moj Dragi pročitao kao knjigu. I fućkavo je jezivo to što mi se čini da pred njim ne mogu više sakriti ono što mislim i osjećam.
No,...
Rekoh si sinoć da je vrijeme da se fućkavo smirim. Pa se tako više zbiiiiiiiiiiiiiilja neću opterećivati. Mogu li promijeniti što u svom fućkavom životu? Mogu, ali ne i ono što želim. Mogu li utjecati na promjene? Mogu, ali ne želim utjecati na one promjene za koje želim da se dogode. Fućkavo, sad sam se opet fućkavo zapetljala!
Ali, ono što pokušavam reći je, da se ne želim živcirati. Bila sam svjesna da će se ovo dogoditi. Da ću istovremeno biti najsretnija i najtužnija osoba na svijetu. Da, bila sam svjesna toga,... Ali kada se to i dogodi, čovjek se uvijek nada da će se znati nositi s time. Pa, nakon ovih fućkastičnih ispada, scena, plakanja, neuroze – mislim da ako želim imati život o kojem sanjam – da bi bilo krajnje vrijeme da se počnem nositi s time. I pustim da vrijeme odradi svoje. Uostalom, imam cijeli fućkastični život da ostvarim svoj san...
Od danas sam fućkastično smirena... Barem to fućkastično očajnički želim biti...
Uostalom, kada pogledam sve lijepe strane ove fućkastične priče, 90% vremena je to lijepa priča.
Kad se samo sjetim svih sitnica kojima mi cijelo vrijeme pokazuje koliko me voli, još mi se više fućkastično plače kad se sjetim kolko sam fućkastično glupa sinoć bila!
Prema tome - dajem ovom fućkastično fućkastom bluesu crveni karton u mojoj utakmici života! A ja ću pokušati svoj fućkasti život igrati s tim igračem manje...
Baš nešto tipkam sa svojom Darling i kažem joj kako mi je želja da jednog dana, kao prave kume, odemo na zajedničko ljetovanje sa svojim budućim obiteljima.
Muškarce imamo (kolko tolko), djecu imamo (imamo našu – imamo tuđu koja je opet i naša :) ), mjesto također imamo, jer ono dolazi po defaultu u braku,... dakle, ne vidim problem koji bi mogao iskrsnuti u budućnosti da mi se taj san i ne ostvari.
Naravno, moja Darling koja je poprilično sanjarski tip osobe, iako mi nije jasno kako joj to uspijeva biti, s obzirom da je oduvijek bila čvrsto nogama na zemlji. Valjda otkako je upoznala svog Budućeg, je totalno poblentavila! Što je meni posebno drago, jer nikada nisam shvaćala neka njena poimanja veze, pa mi je ovako sličnija.
Uglavnom, ovaj put ja moram nositi teret doze realnosti i kontrirati njenom snu o savršenom ljetovanju.
Kod mene je to izgledalo ovako u svim mojim scenarijima zamišljanja savršenog ljetovanja. A životno iskustvo mi je i dokazalo da nikako drugačije niti ne može biti.
Pala je odluka! Zajedno odlazimo na more! Sva sreća, ne moramo uplatiti ljetovanje, jer imamo vikendicu na moru. Sumanuto dan prije polaska spremamo stvari. Naši muškarci pokušavaju u tim trenucima zabavljati djecu kako nas ne bi ometala u ključnom trenutku! Jer, ako nešto zaboravimo spakirati, jebote – to bi zbilja bila katastrofa! Takve smo mi žene! Da možemo, najradije bi spakirale cijelu kuću i stavile je na krov od auta. Pogotovo ja osobno! Kod mene je uvijek vrijedila ona: Sve svoje nosim sa sobom! :)))
I naravno, mi živčane ko pas, treba spakirati tonu stvari, pišemo na papir da nešto ne zaboravimo, djeca naravno uletavaju non stop u sobu, ne mogu ona bez mama, mi se deremo na naše muškarce da nisu sposobni ni djecu zabaviti na 5 minuta ( pritom tih 5 minuta mislimo 5 sati – koliko nam je potrebno da bi sve detaljno spremile i upakirale)!
Naravno, nisu nam ostali dužni odgovorit, pa nas nazivaju paranoičnim tipičnim ženskama, dodajući kako im zbilja nije jasno za koji nam klinac treba toliko stvari za jebenih 10 dana na moru. Uvrijeđene, objašnjavamo im da je većina stvari u biti za djecu, jer se ni nama neda provesti godišnji odmor uz veš mašinu (u najboljem slučaju – ako smo si je priskrbili na moru, da ne moramo prati na ruke), šparhet, sudoper i sl.
Naravno, ne želeći ulaziti u svađu, naši muškarci odmahuju rukom i odlaze, izderavajući se na djecu da nas ne ometaju.
Napokon su stvari spremne, mi smo i dalje nervozne, jer nas pere paranoja da ćemo nešto zaboraviti uzeti (kao da odlazimo na pusti otok, pa nemamo gdje kupiti ono zaboravljeno!).
Stiže rana zora i krećemo na put. Sva sreća da smo mi porezni obveznici izgradili autoput, pa smo na cilju za taj čas, jer tek što smo krenuli, evo, djeca se već žale na mučninu, jednima se povraća, drugima se piša, treći su žedni, četvrti gladni, ...
Mi živčano gledamo kako naši najdraži voze uz obavezne primjedbe o smanjenju brzine (ipak nismo više cura i dečko, u autu su djeca zaboga!!!!!), oprezu pri prestrojavanju, pa opet jambranje – jesi baš morao ga sad ić pretjecati – nije ti dovoljno pregledno? Kuda ti se žuri? Za tih 5 minuta što ćemo doći prije, meni se ne pogiba!
I kada nas naši najdraži poslušaju, a djeca počnu kukat da im je dosta vožnje, mi naravno počinjemo ceketat: Zar se ne možeš malo požuriti?
U normalnim situacijama, pogleda koji nam u tom trenutku upućuju naši najdraži za volanom, bio bi sasvim dovoljan da stanemo na kočnicu. Ali s obzirom da je izvanredna situacija, jednostavno takav pogled ne shvaćamo dovoljno ozbiljnim. :)
Nakon prekrasnog puta, konačno dolazimo na odredište. E sad slijedi onaj opuštajući dio zasluženog godišnjeg odmora. Natjeramo naše muškarce da nam odnesu svu prtljagu i razvrstaju ih po sobama, kako bi mogle tonu tih stvari raspakirati i sistematski posložiti.
Naređujemo im da ponovno paze na djecu, koja su pomahnitala u trenutku čim su kročila na tlo!
I dok oni muku muče s pobješnjelom djecom, mi kao odrađujemo onaj teži dio posla! Dok raspakiravamo stvari, tračamo, hihoćemo, i odličnog smo raspoloženja. Naši muškarci, vidno psihički iscrpljeni nas dolaze pitat hoćemo li još dugo, da bi se i oni zasjeli i popili koje pivo. Na to zarežimo na njih, dajući im do znanja kako samo mi radimo i da na koji se klinac žale!
Stvari su raspakirane, i nas dvije sjedamo za stol važno, kao da smo napravile ne znam ni ja kakav posao! kažemo muškarcima da krenu otvoriti vodu, to je ipak muški posao. Dok se oni zajebavaju s cijevima, mi pazimo na djecu. Živčane, jer su djeca zbilja podivljala od sreće pa hiperaktivno skaču po cijelom dvorištu. Non stop se čujemo: Pazi ovo, pazi ono, nemoj ovo, nemoj ono! Jedva čekamo da muškarci završe, kako bi se primile posla u kuhinji, samo da budemo u miru!
Muškarci, koji su poskrivečki prokrijumčarili koje pivo da nas dvije ne vidimo, gotovi su s otvaranjem vode, ali se prave kao da još imaju posla, da mogu u miru od nas i djece ispiti to (zbilja zasluženo) pivce!
Naravno, kada stignu, mi odmah komentiramo da kolko im treba da otvore jebenu vodu! Naravno, živčane, jer su nas djeca dovela do ludila.
Odlazimo u kuhinju i spremamo ručak! Malo mira konačno. Darling i ja možemo ponovno tračat i smijat se, hihotat, prisjećat se stvari iz prošlosti, barem 45 minuta! Nakon ručka, odlazimo u kuhinju i peremo tonu zmazanog suđa! Opet imamo 30 minuta mira i tišine, ali opet kukamo i proklinjemo život žene! Bacamo mrki pogled na naše muškarce, koji su se već uhodali u čuvanje djece i uspijeli ih obuzdat, pa konačno imaju mira sjest se i u miru popiti koje pivo!
Nakon popodnevne kave, slijedi odlazak na plažu! Darling i ja spremamo djecu, oblačimo ih u kupaće, mažemo kremom, sumanuto tražimo šeširiće za glavu u onim našim sistematski složenim stvarima (pokvariš mi poredak – ode ti glava!), živčane ko pas, jer ne znamo di smo stavile jebene šeširiće! Naši muškarci natovareni ko mazge, kreću prema plaži, jer jednostavno nemaju snage s tolikim teretom čekati dok mi nađemo jebene šeširiće! Na to se nađemo uvrijeđene, jer želimo ići zajedno – kao prava obitelj! I bacimo opasku – da – vama je teško!
Na kraju, pronalazimo jebene šeširiće i uvrijeđene odlazimo same s djecom na plažu!
Stigle smo na plažu i u trenutku kada vidimo da naši muškarci su raspakirani, leže na ručniku, otvaraju pivu – šizimo na njih još više, jer oni uživaju! Pa ono – i mi smo na godišnjem odmoru! Kad smo mi imale 5 minuta vremena za sebe?!
Ulazimo u more, živčane jer ne možemo ni zaplivati zbog toga što moramo u svakom trenutku paziti na djecu!
Naši muškarci dolaze do nas, pokušavaju nas zagrliti pod vodom, poljubiti nas, opustiti nas, ali smo preživčane i obrecamo se na njih govoreći im da nas puste na miru, da ne smijemo izgubiti djecu iz vida.
Nakon kupanja, krećemo prema kući, svi vidno iscrpljeni, Djeca kukaju da su gladna, pa se moramo požuriti napraviti večeru. Muškarci odlaze tuširati djecu, a mi ponovno za šparhet, živčane jer moramo kuhati, dok oni – kaj – moraju otuširati djecu! Neš ti posla!
Nakon večere, ponovno tona neopranog suđa. Kad pospremimo kuhinju, predložimo večernju šetnju. Muškarci kažu da su preumorni za šetnju i neka povedemo djecu sa sobom. Bijesne, skoro započnemo svađu, ali pokušavamo se suzdržat i samo prijekim pogledom ih upitamo: A od čega ste vi to umorni?!?!?!
Nemaju izbora, moraju s nama. :)
Prošećemo se uz rivu, vratimo kući, stavimo djecu na spavanje i konačno imamo malo mira i slobodnog vremena za sebe.
Od umora zaboravljamo na svu nervozu koja je vladala taj dan, dolazimo do naših muškaraca, okrenemo partiju bele, i odlazimo u spavaće sobe. Ni ne pomišljajte na romantičan završetak dana. U trenutku kada smo pomislile da jedan običan poljubac znači početak seksa, okrećemo im guzicu, uz ispriku da smo preumorne, jer ipak – netko je nešto i radio danas! :)))
I tako svaki dan, sve ispočetka, do kraja savršenog ljetovanja :)))
Istina, ali je li to dovoljno?
Nijedna ljubavna veza, ako ćemo pričati o LJUBAVNOJ vezi, ne započinje bez ljubavi neke vrste. Bilo da se radi o kemijskoj privlačnosti između dvoje stranaca, strasti, požudi, simpatiji,... Vremenom, sve navedeno se produbljuje ukoliko veza opstane i tek tada je to prava ljubav. Kada prođe ona prvotna zaluđenost, zasljepljenost, idealiziranje partnera. Kada spoznamo da i on/a ima mane, ali svejedno ga/je volimo zbog njih. E, to je ljubav. Duboka, iskrena, požrtvovna, kompromisna (iako se mnogi ne bi složili sa mnom po pitanju je li ljubav kompromisna), ...
Međutim, je li sama ljubav dovoljna? Da li ljubav između dvoje ljudi može pobijediti baš sve? Je li baš uvijek ljubav dovoljno snažna da premosti sve prepreke koje su joj se našle na putu? Je li ljubav uvijek dovoljno hrabra i odvažna da se suprotstavi svim problemima i nedaćama koje će joj se naći na putu k sreći? Je li ljubav jedini faktor bez kojeg ništa nema smisla? I što kada ona nestane? ...
Je li ljubav zbilja precijenjena? Jesmo li je stavili na pijedestal iz pogrešnih i krivih razloga? Nikada nisam bila idealista po pitanju ljubavi, pa je neću ni sada početi idealizirati. I ne bih voljela da ljudi na pitanje o ljubavi odgovaraju brzopleto, ne promišljajući, jer je time samo vrijeđaju. Vrijeđaju njenu postojanost, njenu čistoću, njenu bezgrešnost.
Svatko od nas drugačije poima ljubav. Voljela bih čuti njenu definiciju od svih ljudi na ovome svijetu i sigurna sam da neću čuti identičan opis. I zbilja – pokušala sam i sama napisati vlastitu definiciju pojma ljubavi, ali zastala sam već na prvoj riječi. Kao da ni sama ne mogu opisati ljubav riječima. Međutim, pokušat ću. Ljubav je osjećaj pripadnosti s kojim se budim svako jutro i legnem svaku večer. Ljubav je osjećaj neugode kada nije kraj mene. Ljubav je osjećaj euforije kada smo zajedno. Ljubav je osjećaj snage da je sve moguće. Ljubav je nerealno stanje. Ljubav je komplicirana u svojoj jednostavnosti. Ljubav je kontradiktorna. Ljubav je paradoksalna. Ljubav je nesavršeno savršena. Ljubav je neopisiva. Ljubav je... ljubav prema tebi...
...
Ali, ono najvažnije što me muči jest – je li ljubav UVIJEK dovoljna?
