|
|
| < | studeni, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
EVERY DREAM HAS ITS PRICE...
Znamo što jesmo, ali ne znamo što možemo biti.
Bolje da vas mrze zbog onoga što jeste, nego da vas vole zbog nečega što niste.
Život se ne mjeri brojem udisaja, već brojem trnutaka od kojih zastaje dah
If the facts don`t fit the theory, change the facts!
Napad panike... Hm... Sjedim i razmišljam o tome već par dana. Darling me je, kao i obično kada imam neki problem, zaspamala svim mogućim i nemogućim linkovima foruma, blogova, stručnih savjeta očito nestručnih osoba, o navedenoj temi.
U svima se navodi jedno te isto – stres, stres i jebeni stres.
Pa zar sve na ovome svijetu ima svoj početak i suštinu u tom jebenom stresu???
NE nalazim se u nijednoj osobini koja ima predispozicije napada panike. Kažu da se događa ljudima koji su zatvoreni u sebe, imaju manjak samopouzdanja, ne snalaze se u zatečenim životnim situacijama, bla bla bla....
Doduše, napad panike dijeli se na sami napad, osjećaj tjeskobe, anskioznost, kako god želite to zvati.
E pa, obično analiziram sve što mi se događa u životu i nađem neki uzrok toj posljedici...
Prvi puta kada sam ga doživjela, bilo je prije 3,5 godine.
Tada sam, zbog posla, morala prvi puta ostaviti svoje dijete na puna dva tjedna na čuvanje baki i dedi.
Morala sam se suočiti s činjenicom da se moram po prvi puta odvojiti od svoga malenog djeteta, koje je tada imalo tek godinu dana. Sama činjenica da si neću vidjeti dijete puna dva tjedna, prouzročilo je osjećaj tjeskobe, napad panike koji nisam mogla kontrolirati. I tada sam znala zašto mi se događa.
Grozan je to osjećaj. Osjećaj bespomoćnosti, osjećaj gubitka kontrole, osjećaj da moraš činiti ono suprotno onome što želiš. Kaos, nevjerica, tuga, sve u jednom...
No, prebrodila sam ga kroz par dana, uz svakodnevni plač... Kao što sam već spomenula, ne volim plakati i kada moram, mrzim samu sebe što plačem. Kao i svaki roditelj, jako mi je teško pala prva odvojenost od djeteta, ali na kraju prihvatiš činjenicu da stvari moraju biti takve, te da nemaš izbora, kao što ga ja tada nisam imala.
No, prije par dana doživjela sam ga ponovno... I sad vjerojatno znam koji mu je uzrok, ali duboko u sebi obijam u to vjerovati.
Taj sam dan bila vesela cijeli dan, što još više uzrokuje nevjericu da sam ga baš taj dan mogla doživjeti.
Taj sam dan odlučila preokrenuti svoj život naglavačke, uspostaviti red, ne živcirati se oko životnih situacija koje ionako ne mogu promijeniti, a sami Bog zna da mi se tih situacija poprilično nakupilo u život... Po savjetu liječnika, moram pod hitno smanjiti stres u životu, kako bih ojačala imunitet, koji mi je (ako ga još uopće i imam) drastično pao i treba ga što prije ojačati.
Cvrkutala sam gotovo cijeli dan. Imala sam osjećaj da će stvari konačno krenuti na bolje i da su sve loše stvari iza mene i da se stvari kojih sam se pribojavala – ipak neće dogoditi.
Sjela sam u auto i krenula na sastanak. Odjednom, ničime uzrokovano, u trenutku sam osjetila kako me lovi neugodan grč u želucu, koji mi se širi cijelim tijelom. Ne znam kako bih taj osjećaj opisala, pa ću ga nazvati grčem. Osjećaj neugode prožimao mi je cijelo tijelo. Počela sam se nekontrolirano tresti. Gledala sam ispred sebe i nije mi bilo jasno koji se klinac događa. Pomislila sam – ma proći će. Nije prošla ni minuta, kad sam shvatila da teže dišem. U trenutku više nisam ni mogla disati. Počelo me gušiti i doslovno nisam mogla udahnuti. Kao da mi je netko stavio blokadu na pluća, koja nije propuštala kisik.
Lovila sam se za trunčicu zraka, kako bih udahnula, ali mi nije uspijevalo. Čini mi se da sam hiperventilirala. U najgorem mogućem trenutku, jer sam sjedila za volanom, u autu koji je jurio barem 100 km/h na brzoj cesti.
Pomislila sam, hm, ako se sad negdje zabijem – možda će to biti rješenje svih mojih problema. No, nisam ni dovršila misao do kraja, kad mi se pred očima pojavila slika mog djeteta. Tada mi se čini da više nisam ni mogla disati. Zaustavila sam se na pomoćnoj traci, jer nisam bila u stanju misliti, a kamoli voziti. Izašla sam iz auta, pokušala se smiriti, uspjela djelomično udahnuti, ali nedovoljno, jer sam se još tresla ko blesava. Sve se to događalo u roku valjda 5 minuta, iako se meni činilo kao sama vječnost!
Ulovila sam mobitel da nazovem bilo koga, u slučaju da mi se nešto dogodi.
Darling je bila na sastanku i nedostupna. Kardinalna pogreška, tko zna koji broj, bila je ta što sam nazvala njega! I sad, on se javi, a ja mu kažem – na autoputu sam – ne mogu disati! Naravno, čovjek ostao zbunjen, pita kaj je, kaj se događa, a ja ne mogu više ni riječi prozboriti. Muk u slušalici, on paničari – ne zna kaj mi je ... ma živo sranje! Ja uspijevam prozboriti, jedva jedvice – ma dobro sam, samo pričaj, pričaj bilo kaj dok se ne smirim. Budi tu. I bio je. Počeo je pričati bez prestanka. Dok se nisam smirila. Dok nisam konačno udahnula. Bože, ne mogu ni opisati kakav je to odvratan osjećaj, kad ti tijelo odbija učiniti ono što nesvjesno uvijek čini! Nisam ni čula što mi je sve pričao, jer sam cijelo vrijeme u sebi ponavljala – udahni, izdahni, udahni, izdahni....
Ponavljala sam skroz dok mi tijelo samo nije preuzelo inicijativu i nesvjesno počelo činiti ono što mu je prvotna i prioritetna zadaća! I kada sam konačno mogla disati, kada sam se konačno oslobodila knedle koja mi je stajala u grlu, kada sam se manje tresla, rekla sam mu: hvala ti! Imam osjećaj da me htio zadaviti u tom trenutku, jer sam ga prepala! Pitao me kaj mi se dogodilo, a ja mu zbilja nisam znala objasniti. Rekoh mu iskreno da ne znam, da sam dobro cijeli dan, da sam se pomirila sa svime što mi se događa u životu i da jednostavno ne znam ni što mi se dogodilo. Naravno, rekao je da sam ga jebeno prepala, i u tom trenutku sam požalila što sam ga nazvala! Ispala sam totalno neurotična osoba, pokazala mu neku svoju jadnu stranu, neovisno o tome što mi je trebala pomoć. A ja zbilja ne volim tražiti pomoć od nikoga. Ja znam da je on tu za mene, što god da mi treba i kad god da mi treba, ali ... ne želim da me viđa pred slomom!
Tek nakon proučenih linkova koje mi je Darling poslala, tek nakon što sam uočila sve simptome koje sam imala, skužila sam da se radi o napadu panike. Ali pobogu zašto? Nisam nesretna i nezadovoljna osoba. Da, pod jebenim stresom sam već više od godinu dana, ali nemoguće da sam pod stresom u tolkoj mjeri da on može izazvati napad panike.
Proučavajući malo po internetu značaj napada panike, došla sam do jedne stranice američkih psihologa, pa citiram nađeno (isprike odmah što citiran na engleskom, ali ovakav sažet sadržaj nisam pronašla na nijednoj hrvatskoj stranici):
Panic attacks are episodes of sudden and intense anxiety. How long those moments of intense anxiety last can vary. When a person gets one of those attacks, he or she observes several different physiological changes. Most common are fear and problem or discomfort in the stomach.
When those panic attacks will occur is anyone's guess but they don't usually trigger any previous alarm.
Signs and Symptoms of Panic Attacks:
Panic attacks can last from few seconds to as long as 10 minutes. While no one can guess when one of those attacks will occur, there are some and symptoms to watch out for. These symptoms of panic attacks are:
* Difficulty breathing.
* Pounding heart or chest pain.
* Intense feeling of terror.
* Sensation of choking or smothering.
* Dizziness or feeling faint.
* Trembling or shaking.
* Sweating
* Nausea or stomachache.
* Tingling or numbness in the fingers and toes.
* Chills or hot flashes.
* A fear that you are losing control or are about to die.
I sad kad razmišljam o tome, mislim si – kaj meni sve ovo treba u životu? Kad malo bolje razmislim i pogledam u suštinu samog problema, voljela bih stvari u životu posložiti na drugačiji način. U zadnje me vrijeme proždire osjećaj krivnje, grižnje savjesti, bespomoćnosti i osjećaj da se stvari NIKADA neće promijeniti. Možda je upravo to, uz sva ostala sranja koja imam u zadnjih dva mjeseca, rezultiralo napadom panike.
Sebično, ne želeći se odreći stvari u životu koje me djelomično čine sretnom, takvo ponašanje i postupanje s problemima me je dovelo do stanja očaja!
Sve što želim jest da budem sretna. K vragu, mislim da zaslužujem to! I zbilja ne želim biti osoba koja je nezadovoljna, nesretna, pesimistična ili što li već – jer ja zbilja nisam takva! Da ovo čitaju ljudi koji me znaju – ostali bi u šoku, jer me takvu rastresenu ne poznaju (osim moje Darling možda – ona je oduvijek imala sposobnost da me pročita bez problema)!
No, zašto uopće pišem ovaj prokleto dugi post koji nema kraja?
Pa eto, po preporuci svog doktora, moram smanjiti dozu jebenog stresa, prvenstveno na način da prestanem pušiti, koji čin me dovodi do još većeg stresa, kojeg ne bi smjela doživjeti. I sad, vidim li jedino ja nonsens u cijeloj stvari?
Sve što ovog trena znam jest da zbilja želim uživati u životu i onome što mi on pruža. Želim biti sretna. Želim da i drugi shvate da je sreća i rješenje svih problema samo nadomak ruke. No, pravo pitanje je – hoćemo li je i kada zgrabiti? A ako budemo previše čekali – hoće li nam pobjeći?
Ili će me dok je ne zgrabim, još koji put, nespremnu, ničim izazvanu, zateći napad panike?
... to su oni prema tebi gori!
Sve mi se više čini da se naša ljudska rasa ne povodi za vrlo jednostavno provodljivom formulom za bolji i sretniji život: Kad bi svaki čovjek na svijetu usrećio barem jednog drugog čovjeka, čitav bi svijet bio sretan! (J. M. Simmel)
Doista, je li to toliko teško provodljivo? Evo, mogla bi navesti sada stotinu primjera kako se ljudi uobraze, probahate u situacijama kada si prema njima – jednostavno dobar i pokažeš razumijevanja za njihovu situaciju. najbolje bi to opisala stara narodna poslovica: Daš mu prst, on bi cijelu ruku!
Eto, pa i mene je to snašlo poprilični broj puta u životu i baš svaki put kažem: E sad je dosta! Pa znam i ja pokazati zube!
Ali to nikada ne učinim na kraju! Sigurno ne iz razloga jer sam altruista po defaultu, već jer u tim situacijama uvijek nekako izvažem da bi posljedice mogle biti gore, nego kada pregrizem jezik i progutam par govana za «mir u kući».
Međutim, zašto je to tako? Živo me zanima zašto ljudi iskorištavaju nečiju dobrotu do krajnjih granica? Što je to u ljudskoj svijesti što pokreće lavinu sebičnosti?
Ma nisam ja moralista i oduvijek su me iritirali samoprozvani moralisti (čitaj: lažni moralisti, licemjeri, dvoličnjaci,...), koji glumataju prave Florence Nightingale!
Naravno da svaki čovjek gleda ono što je njemu najviše od koristi, ali ovdje se ne radi o tome.
Radi se o čistom iskorištavanju nečije dobrote i nečije dobre volje!
Jesu li ljudi zbilja sami po sebi predodređeni biti zlobni? Je li to naša najiskrenija i najčistija suština – da budemo loši? Jer preveliki se napor mora uložiti da ono dobro izađe iz nas.
Pa evo jednog konkretnog primjera.
Nedavno sam se razvela. Otišla sam od kuće, od doma kojeg sam stvara dugi niz godina, gotovo bez ičega! Povela sam dijete i par najlonskih vrećica robe. Ništa nisam htjela uzimati, iako sam imala debela prava na to. Ali, mene je zanimao samo moj mir i mir moga djeteta. I koliko toliko, cijela stvar je prošla u miru. Ako se ne osvrnemo na uobičajene trzavice kroz koje svaki, uskoro bivši, par prolazi.
I sad, kako nisam ništa tražila od materijalnih stvari, već sam čekala da nekome padne na pamet da mi ih u razumnom roku vrati natrag. Mogla sam čekati do besvijesti!
Dok nisam sama za njih pitala. Eto, pokušala sam situaciju učiniti što bezbolnijom, a na kraju sam se osjećala kao da molim za nešto što mi pripada.
Za pola MOJIH stvari, koje je druga strana PODIJELILA trećim osobama, uopće me se nije pitalo za dozvolu! Niti da li su mi te stvari potrebne!
E sad, svaki normalan čovjek bi poludio u tim situacijama, ali ja sam se nekako pokušala suzdržati, pregrizla jezik, zbog održavanja korektnih odnosa.
Ni to se nije cijenilo. Pa čak se nije ni cijenilo to što nikada nisam kokodakala za alimentaciju i njezino (ne)plaćanje. Čak se nije ni cijenilo što sam djetetu omogućila svakodnevno viđanje s ocem i omogućila da dijete kada god poželi, prespava kod oca ili ode na vikend. Kada god poželi. Jer opet – papir za razvod braka meni ništa ne znači. Najviše mi je u mom životu stalo do mog djeteta i njenog normalnog razvoja. A za normalan razvoj, potreban joj je njezin tata, iako sam ja odlučila njega ne imati više u životu.
Pa zašto bi dijete trebalo ispaštati zbog mojih odluka? Nisu mi jasne žene koje pokušavaju odvojiti djecu od njihovih očeva (osim u onim teškim i opravdanim slučajevima).
No, ni to se nije cijenilo. Upravo suprotno. Uvijek ja na kraju ispadam ona loša osoba. Ako tražiš neke svoje stvari – materijalista si! Ako dozvoljavaš svakodnevno viđanje djetetu s ocem – nisi brižna majka i zanemaruješ dijete!
Baš me zanima da li se i na google-u može pronaći nekakav obrazac ponašanja, koji bi udovoljio svim ljudima na ovome svijetu.
Ja samo pokušavam živjeti svoj život, najbolje kako znam. Pa zašto me onda svi konstantno jebu u mozak?
Odgovor je vrlo jednostavan – upravo zato jer im to i dopuštam očito!
Kada bih bila bezobzirna, zla, sebična, kladim se da bi me ljudi više cijenili i poštivali...
Ponekad zbilja imam osjećaj kao da sam s nekog drugog planeta, jer to bi bilo jedino logično objašnjenje zašto se ne uklapam u ovaj...
