|
|
| < | kolovoz, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
EVERY DREAM HAS ITS PRICE...
Znamo što jesmo, ali ne znamo što možemo biti.
Bolje da vas mrze zbog onoga što jeste, nego da vas vole zbog nečega što niste.
Život se ne mjeri brojem udisaja, već brojem trnutaka od kojih zastaje dah
If the facts don`t fit the theory, change the facts!
Darling me sad ponukala da napišem post. Kako se u zadnje vrijeme u našim isprepletenim životima sve vrti oko tog još uvijek nezačetog dijeteta, i kako je to oduvijek bilo i bit će, i ja imam osjećaj kao da radim ponovno na dijetetu, iako moja maternica i spolovilo nisu u igri.
No, sjetila sam se kako je to bilo kad sam ja krenula raditi na svojoj curici. Da, i prije nego je bila začeta, ja sam znala da će biti curica. Toliko sam silno željela žensko dijete, da se bojim da bi se čak razočarala kada mi želja ne bi bila ispunjena. Naravno, svaki roditelj priželjkuje da mu dijete bude živo i zdravo, ali ja sam silno željela curicu.
Neki bi rekli da sam premlada ostala trudna, ali ja tvrdim suprotno. U trenutku kada sam poželjela to dijete, bila sam spremnija nego bilo tko na ovome svijetu. Mislim da bi čak i poludila da nisam ostala trudna. I napokon, nakon tri mjeseca konstantnog oplođivanja, konačno sam ostala u tom drugom, blaženom stanju. Sjećam se kao da je bilo jučer, tog jutra kada sam napokon napravila test na trudnoću. Grčevito sam iščekivala tih prokletih 5 minuta da se bilo što ukaže na tom prokletom štapiću, kojem više ni ne znam broja!
I napokon!!! Ukazale su se dvije crte! Osjetila sam kako mi osjećaj sreće ispunjava svaki milimetar tijela. Počela sam skakat ko luđakinja, obećala svom trbuhu i tom malom grašku unutra da ću biti najbolja mama na svijetu! Iako još skeptična prema rezultatu testa, objavila sam vijest cijelom svijetu i odmah se naručila kod ginekologa na pregled.
Žena je umrla od smijeha i rekla: ali gospođo, još je rano za prvi pregled, dođite za mjesec dana. Ja si mislim, jes ti normalna, ko će čekat da prođe mjesec dana. I naravno, naručila se kod privatnika, kod kojeg sam na kraju i vodila trudnoću. Naravno, s boljom opremom nego kod ovih socijalaca, potvrdio je ono za čime sam tako dugo čeznula i rekao: postat ćeš MAMA! Samo su mi te riječi odzvanjale: MAMA! BIT ĆU MAMA!!!!
Odmah sam se primila literature i kao svaka histerična trudnica krenula proučavati svaki korak i svaki stadij trudnoće, kao i svaki stadij razvoja ploda. Hm, koja grozna riječ : PLOD! To nije bio PLOD, to je bila moja bebica!!!
Nakon točno 4,5 mjeseca (baš kao što su mi i govorile starije i iskusnije žene) po prvi puta sam osjetila svoju bebicu! Ja i moja (sada već bivši) muž vraćali smo se s medenog mjeseca. Sjedili smo u autobusu, kada sam osjetila nešto čudno. Riječima se to ne može doslovno opisati i vjerujem da svaka žena ima drugačiji pojam za opis tog osjećaja. Najbolje čime bih ja to mogla opisati jest da sam osjetila kao laganu struju koja prolazi kroz moj trbuh u nekakvim čudnim ritmičnim pokretima. Kao nekakvi crvići da se poigravaju u mom trbuhu! Ali ja sam znala – moja beba se po prvi puta riče!!! Krenule su mi suze od sreće! (Sada već bivšem) mužu stavila sam ruku na trbuh i vrisnula da me cijeli bus čuo: Osjećaš li je?!?!?!?!?!?! (Naravno ni tada nisam 100% znala da će biti curica, ali moja želja je bila veća od spoznaje). Sjećam se da je s naporom pokušao osjetiti bilo što, ali naravno, u toj fazi beba je još premala da bi je se moglo osjetiti s vanjske strane trbuha. Žalosno je samo uzdahnuo i rekao: Ne. No, ja sam je osjećala. Kako su dani prolazili i beba sve više rasla, kao i moj trbuh ( a stražnicu da i ne spominjem – imala sam osjećaj da nosim blizance u guzici – svakog u jednom guzu), tako se i njeno ritanje već moglo osjetiti izvana! No, kao pravi mali hahar, kakva je i danas, nije dala bilo kome da je osjeti. Znala je igrati nogomet satima, a čim bi netko stavio ruku na moj trbuh – prestala je! Sjećam se, pred kraj trudnoće, doslovno se moglo vidjeti kako mi trbuh pleše – s jedne strane na drugu! Dan kada mi je moj ginekolog rekao: Čestitam – dobit ćete djevojčicu, sjećam se kako se moj (sada već bivši) muž iznenadio i bio sretan, ali ja sam doktoru samo smireno rekla: Znam. Pitao me kako znam, a ja sam odgovorila – Nema šanse da je dečko. Kad bi mi i rekli da je dečko, ja vam ne bi vjerovala! Dani su prolazili, tjedni su bili iza mene, a dan kada ću ugledat svoje dijete se približavao! Kao i svaka prvorotkinja, pomalo me bilo strah poroda. Nisam znala što očekivati. Nisam znala hoće li boljeti. proučavala sam svu moguću literaturu na koju sam naišla, slušala razna iskustva i sada znam da ništa od toga nisam trebala! Svaka žena ima vlastito iskustvo, koje mora sama proživjeti. Svaki porod se razlikuje. No, ja sam sebi zacrtala kako moj porod mora izgledati! Znala sam da moram roditi prirodnim putem, bez lijekova i sredstva protiv bolova (jer ako su mnoge mogle izdržati – mogu i ja) i znala sam da želim da moj (sada već bivši) muž bude kraj mene u rađaonici. Ja od svoje zamisli nisam odstupala! Glupača! Kao da sam zadnja štraca sa sela, nepismena, čak i one imaju više slame u glavi od mene.
Došao je i taj dan! To jutro, bio je ponedjeljak, jedan od najtoplijih dana u godini u sredini ljeta, ja sam se zaputila na redovnu kontrolu u bolnicu. Sva podbuhla, naotečenih nogu i stopala, s 25 kg više nego 9 mj. ranije. Nadobudni doktor rekao mi je kako beba, iako je mama nestrpljiva, ne misli izać još koji dan! Nisam bila presretna, jer mi je taj dan bio termin, a i već sam jedva hodala (više sam se gegala) i više od ičega htjela sam vidjeti svoje dijete. Vratila sam se kući, onak jadna, non stop buljeći u svoj trbuh i ispitujući ga – Dobro mala, kad ti misliš izać već jednom? Naručila sam pizzu, gledala telku i kad sam pojela zadnju kriušku, osjetila sam kako mi nešto curi niz noge. Digla sam se s kauča i vidjela kako je na podu sve mokro. Mislila sam si – jebote, nije vrag da sam se popišala, a da ni ne znam. nazvala sam (sada već bivšu) svekrvu i pitala – jel moguće da mi je puknuo vodenjak? Mislim – popišala sam se po podu! Naravno, ova u smijeh i samo je potvrdila moje sumnje. Ali, kako je to moguće – pa doktor mi je rekao da ništa prije kraja tjedna! No bila sam skroz smirena. Nazvala sam (sada već bivšeg) muža, rekla mu da mi je puknuo vodenjak i da bi trebao doć po mene što prije i nek pazi kak vozi (pošto smo dva tjedna prije pod lažnom uzbunom lažnih trudova iz lokacije A do lokacije B, za koju je inače potrebno oko cca 30 minuta – stigli za 7,5 minuta). Dok je on došao i maltene me htio odnijeti do auta, ja sam rekla neka pričeka, da moram još oprati podove pošto je sve bilo mokro! Gledao me ko da sam popizdila, ali ja sam uzela krpu i išla brisat podove. Nisam željela otići u bolnicu dok nisam očistila stan! Ne vjerujući svojim očima i ušima, i ne imajući previše izbora, uzeo je krpu, obrisao podove, pospremio stan, uzeo torbu koja je već mjesec dana (po naputku iz knjige) spremno čekala, ubacio me u auto i put bolnice. Ja sam non stop kukala i jambrala da za koji kurac odmah moramo u bolnicu, da još ni trudove nemam (iako žena kad joj pukne vodenjak se mora neovisno o trudovima zaputiti ODMAH u bolnicu)!
Došli smo pred rađaonicu, žena otvara masivna željezna vrata i ljubazno upita: Izvolite? Ja rekoh: Došla sam rodit! Puko mi je vodenjak! Hahahahahahaha! Žena me potom odmah uvela u predrađaonicu, doktorica odmah stigla, rekla: Skinite taj uložak, nek vam voda slobodno istječe. Ja pogledala onu sirotu čistačicu koja je netom oprala podove i s toliko jada što ću ženi sad sjebat sav trud i napor, po nalogu doktorice krenula šetat po predrađaonici, ostavljajući lokve vode na podu iza sebe.
Potom su me pozvali na pregled i doktorica mi je odmah rekla: Gospođo, vaša plodna voda je zelena. Znala sam što to znači, ali kako je to bilo nešto što nije bilo u opisu mog plana rađanja, jednostavno sam prečula. Glupača, naravno, jer zelena plodna voda znači da je dijete već obavilo nuždu i da pod hitno mora van, ne bi li došlo do komplikacija u kojem bi se moglo ugušiti u vlastitom izmetu!
No, da, ja od svog plana nisam odstupala. Doktorica me odvela na obradu (klistiranje, brijanje....) i potom ponovno u predrađaonicu. Bila sam još uvijek sama u toj prostoriji, bez trudova iščekujući daljnji razvoj situacije. Kroz par minuta oko mene stvorila se četa doktora, predvođeni mojim ginekologom na telefonskoj lini, koji im je vrištao: Vodite je na carski! Nakon što me jedan od te čete doktora oko mene, pregledao (da, sad znam kako se osjećaju krave kad im veterinar u unutrašnjost gurne ruku do lakta), izjavio mi je: Gospođo, dijete vam je glavom zapelo u rodnici, a kako nemate trudove, postoji mogućnost da ćete morat na carski rez. Jeste li voljni potpisati? U nevjerici sam ga gledala dok mi je u ušima odzvanjalo: CARSKI?!?!?!?!?! ALI JA SVA ŠTIVA O CARSKOM NISAM ČITALA!!!! Jednostavno sam ih ignorirala! Ja ću roditi prirodno, bez sredstva protiv bolova, s (sada već bivšim) mužem kraj zatiljka koji će me držati za ruku! Kaj je vama?!?!?!?! kakav carski! Ne dolazi u obzir! Deklarativno sam odbila potpisati! Naravno, zrno zdrave pameti mi je ipak bilo u glavi, pa sam pitala je li mi dijete ugroženo. Odgovor je bio: Za sada nije, vidjet ćemo kako će se situacija razvijati, kroz neko vrijeme ćemo vas ponovno obići. Dajte joj drip. Nakon toga, prikopčali su me na infuziju kroz koju je kapao famozni drip. Rješenje svih mojih problema! Sad ću imati trudove i lijepo roditi! Proklinjala sam satima onog jebenog doktora koji mi je rekao kako neću roditi do kraja tjedna i onu jebenu pizzu koju sam pojela prije kojih 3 sata, jer sam toliko bila žedna da bih mogla popiti galon vode, a nisu mi dali! naravno, u svojoj famoznoj torbi, imala sam vode, pa dok nikog nije bilo, kriomice sam je ispijala! Nazvala sam (sada već bivšeg) muža na mobitel i rekla mu: Ovi nisu normalni – oće me na carski vodit! Ovaj sav u panici i strahu mi je rekao nek čine kaj god treba, što sam ja koza protumačila da on u biti ne želi bit na porodu, pa su me počeli šorat hormoni! Krenula sam plakat, jebat mu sve po spisku da se nismo tako dogovorili – da kaj ću ja sad sve morat prolazit sama, da je obećao da će bit kraj mene, bla bla bla! Nakon nekoliko mučnih sati provedenih u toj prokletoj predrađaonici, dok je kroz nju proefiliralo već nekoliko žena koje su konačno i došle u rađaonu i napokon i rodile, a ja još uvijek tu žedna čamim (zbog one jebene pizze), napokon počeli su mi trudovi! Zadnja slamka spasa. Prikopčali su me na CT prateći otkucaje bebinog srca i provjeravajući me svakih pola sata, s time da sam morala brojati razmake trudova i izvještavati ih. Napokon, trudovi su već bilo toliko jaki i bolni, ali opet nedovoljni da me slome da zatražim jebeno sredstvo protiv bolova! Kakva koza! :))) Razmak je sada već bio svakih pola minute i doktor je ponovno svoju ruku rinuo u mene. Nakon namršetnog lica, s uzdignutim obrvama i konzultacije s ostalim liječnicima, obznanio mi je: Gospođo, žao mi je, ali ne možemo više čekati. Pripremite je za carski! Šumilo mi je u ušima! Vjerovat nisam mogla! Uhvatila sam sestru za ruku i jedva prozborila: Obavijestite moga (sada već bivšeg) muža! Doživjela sam ŠOK u tom trenutku. Počela sam se trest ko blesava! Vilica mi je nekontrolirano škljocala, bila sam kao ukočeno drvo koje netko trese bez prestanka. Jedva su mi uspjeli šiknut spinalnu anesteziju u kičmu za vrijeme jednog truda. Ako je netko pomislio da bi me eventualno ta ogromna injekcija zadobivena u sred kralježnice mogla zabolit, neka se ne zavarava, trudovi su bili jači i bolniji od bilo koje igle na ovom svijetu, tako da ubod iste opće nisam osjetila! Doktor me pitao: Gospođo, jeste li dobro? Boli li vas? Mene više ništa nije bolilo, jer je spinalna djelovala instantno. Nasmiješila sam se i rekla kako me ništa ne boli. Na to me pogledao i rekao: Doživjeli ste šok, sva se tresete. Nemojte se brinuti, sve će biti u redu. Odveli su me u salu na operaciju. Potom me sestra upitala želim li biti budna tijekom carskog ili želim da me uspavaju! Znam da me morala to pitati, ali ja joj u tom stanju nisam znala odgovoriti. Izmučena, pitala sam je: Što bi Vi napravili? Srećom, imala sam stručan i pristupačan tim liječnika oko sebe, pa me žena sa razumijevanjem pogledala i odgovorila: Pa ako ostanete budni, moći ćete odmah vidjeti svoje dijete. To mi je bio dovoljan i jedini razlog! napokon, ovaj dan sam čekala mjesecima! Za njim žudila godinama! Nakon toga što mi je plan poroda pao u vodu – ovo je bilo jedino što me držalo da posve ne klonem! DA, naravno da ću ostati budna!!!! Doktori su mi pojasnili da ništa neću osjećati i objasnili mi postupak. Nestrpljivo sam ih pitala kad misle početi, odgovor mi je bio posve nerealističan: Još malo i gotovi smo! U tom trenutku čula sam plač! Moje dijete JE STIGLO NA OVAJ SVIJET!!!!!! Ista ona sestra puna razumijevanja položila je dijete kraj moje glave! Taj trenutak neću zaboravit dok sam živa! Stanje sreće koje sam osjetila u trenutku kad sam je vidjela ne može se opisati nijednom pisanom riječju! Trenutak kada sam ugledala SVOJE dijete! Ono isto dijete koje je u meni raslo prethodnih mjeseci! Znam da svaki roditelj tvrdi da je njegovo dijete najljepše, ali kad sam je vidjela, kad sam je napokon ugledala – činilo mi se da nema ljepšeg stvorenja na ovome svijetu! Prva stvar koju sam pomislila bila je: Bože kako je lijepa. Bože, kakvo prekrasno čisto, okruglo ličeko ima! kakve prekrasne oči! Savršena je! I u tom trenutku, tom djeliću sekunde, znala sam da moj život pripada njoj! U meni se tog trenutka rodila sasvim nova, nadljudska snaga kojom ću je štititi, paziti, i prvenstveno voljeti. Nakon što ju je sestra odnijela, kako bi doktori mogli završiti s operacijom, postala sam svjesnija situacije oko sebe. I dok su mi namještali maternicu, osjetila sam kako me val vruće tekućine (krvi) oblio preko ruku. Tada sam bila u još većem šoku i napala me mučnina, pa sam se pobljuvala po sali, po sebi, sve u svemu nešto odvratno. Nakon završetka operacije, izveli su me kroz hodnik na intenzivnu. U hodniku je bila moja ekipa i moj (sada već bivši) muž, svi u suzama govoreći mi kako su je vidjeli, kako je savršena, kako je lijepa, zdrava, prekrasna...
Ta noć nakon operacije bila je valjda najgora. Uz postoperativne bolove i sestre prepune nerazumijevanja (nakon što sam vrištala od bolova tražeći neko sredstvo koje će me smiriti i odgovora da nisam jedina na odjelu koju boli), jedina stvar koja me držala da sve izdržim – bila je upravo ONA! Tu noć nije smjela biti sa mnom i ja sam samo čekala jutro kada će me prebaciti na odjel, ne bi li ponovno bila s njome!
Dani koji su uslijedili, neću lagati, bili su poprilično teški, ispunjeni bolovima, nemogućnošću kretanja, napadajem poremećaja hormona, baby bluesom koji me posjetio kao po priručniku točno 3. dan, pa sam cijeli dan provela u sobi plačući, frustriranosti radi dojenja i bolova zbog istog, ali sve se isplatilo i ništa mi nije bilo teško podnijeti! Silna glavobolja koju sam imala zbog spinalne anestezije, nestala je u trenutku kada sam je prigrlila na grudi! Kada bi zaplakala, ja sam joj mogla reći: Šššššššš, MAMA je tu! U meni se rodila ljubav poput nijedne ljubavi koju sam osjećala prije. Ljubav prema mom djetetu. Ljubav zbog koje bi u bilo kojem trenutku predala svoj život za njen! Majčinska ljubav! Najjača ljubav na ovome svijetu! Nemoguće je voljeti bilo koga kao što majka voli svoje dijete. Nesebično, predano, bezrezervno... Tada sam i ja to spoznala. Postala sam MAMA!
Malo sam se bacila u razmišljanje sinoć. Nakon kleberenja s mojom Darling i novog hita proizašlog iz muke u našim glavama, pokušala sam shvatiti zašto su moji životni putevi krenuli u smjerovima, kojima možda (po nekima) nisu trebali! Ok, čak sam razmišljala, čisto iz znatiželje, posjetiti nekakvu stručnu osobu koja bi mi mogla stručno pojasniti moj psihološki profil – mene kao osobe.
Ajmo iz početka.
Dijete sam razvedenih roditelja (neš ti nekog problema!). No, iako to možda samo zvuči kao zanemariva činjenica, čini mi se da su se moji životni nazdori upravo poradi toga drastično mijenjali iz godine u godinu.
Naime, ja svoju majku nikada nisam vidjela sretnu dok je bila u braku s mojim ocem. Sada, nakon gotovo 14 godina, čini mi se da je napokon sretna. U vezi je s muškarcem koji je voli i cijeni više nego što je to moj otac ikada mogao!
Upravo zbog katastrofalnog braka mojih roditelja, popraćenim konstantnim svađama, ja sam stvorila vjerojatno iskrivljenu sliku samog braka. Uz to što su moji roditelji oduvijek mene gledali kao nekakvu princezicu, neovisno o tome što imaju starije dijete, iliti mog brata, uvijek sam imala osjećaj da prema meni pokazuju više pažnje nego prema njemu. To je rezultiralo njegovom mržnjom prema svojoj mlađoj sestrici i umjesto da se prema meni ponaša zaštitnički, većina mog djetinjstva prošla je u poprilično nasilnom odnosu s mojim bratom. Da su moji roditelji imali normalan brak i normalno i podjednako odgajali oba dijeteta, čini mi se da bih imala sretnije djetinjstvo, a ne djetinjstvo ispunjeno kojekakvim nasilnim scenama. Današnja situacija je daleko drugačija, odmah da kažem, jer brat i ja od prije kojih 3 godine zaista imamo ono što je po mnogima normalan bratski odnos. Ali, samo možda, je meni ta bratska ljubav kao djetetu koje je gledalo kako roditelji vrište jedan na drugoga, bacaju si u glavu klompe i tanjure, bila potrebnija tada, nego sada.
No, ne mogu ni kriviti svoje roditelje za njihovo psihičko stanje. Retrospektiva.
Moj otac također nije imao normalno djetinjstvo. Njegovi roditelji nisu pak bili razvedeni, ali njegov otac (kojeg ja nisam imala prilike upoznati jer je umro prije nego sam se rodila), je bio gasterbajter. Radeći u Njemačkoj pola svog života, napumpao je svoju ženu (moju pokojnu baku) dvaput, slao novac, a ova sirota se sama skrbila i odgajala djecu. Dakle – očinska figura – 0 bodova.
Moja pokojna baka (počivala u miru) nikada nije bila sretna žena. Čini mi se da nikada nije spoznala pravo značenje riječi – LJUBAV! Žalosno...
Dakle, mog oca, odgojila je ulica, i upravo poradi toga – naučen je na grubost i netoleranciju, svojeglavost i tvrdoglavost. On je tip čovjeka koji ne pruža drugu priliku. Zajebaš ga jednom, on ti neće oprostiti jer si čovjek koji griješi – već će te otpisati za sva vremena! Dakle – oprost je njemu nepoznanica. Upravo poradi takvog stava, odbacio je od sebe pola svoje obitelji, zbog takvih gluposti koje bi mnogima bile tragikomične!
No, kako stari, čini mi se da je napokon omekšao. Nisam sigurna da li bi trebala biti sretna zbog toga, jer ja to i dalje ne osjećam na sebi. Primjera radi, on je sada već dugo godina u sretnoj vezi sa jednom ženom i kada je u njenoj okolini – ja ga ne prepoznajem. Tu stranu svoga oca (žalosno) nikada nisam vidjela osim kada je u njenom domu i kada se ophodi prema njoj. Ona pak kaže da ga drukčijim ne poznaje. A ja si stalno mislim, kako možeš više ljubavi pokazivat prema obitelji koja napokon nije tvoja – nego prema vlastitoj obitelji. Ali dobro...
S druge strane, ni moja majka nije imala sretno djetinjstvo. Moja pokojna baka (počivala u miru) udavala se i razvodila dvaput. E ta priča je već vrijedna scenarija trilerskih hollywoodskih filmova. Prvi muž moje pokojne bake, iliti otac moje majke (kojeg namjerno neću imenovat djedom, jer ti nije prava obitelj ona koja polaže pravo na to samo poradi krvnih zrnaca) bio je pravi pijanac, nasilnik i kurviš. Moja baka se razvela od njega dok je moja mama bila još malo dijete. Razlog je bio slijedeći. Propalica je napumpao njezinu sestru, koja je kasnije to dijete (maminog polubrata/bratića) strpala u dom za nezbrinutu djecu. Moja baka se odrekla svoje sestre saznajući za to, kao i svog tadašnjeg supruga. Veliko srce koje je moja baka imala, ali često skrivala (mnogi su je zvali ženom bez emocija), pokazala je u trenutku kada je prigrlila to dijete i pružila mu dom. Dakle, uz moju mamu, odgajala je i dijete svog bivšeg muža koje je imao s njezinom sestrom. Jasno, dijete nije krivo za ništa, ali sami taj čin vjerujem da ne bi bilo tko mogao učiniti.
Nakon takvog propalog braka, ponovno se preudala. Sada za oca moje tete. Taj je bio još gori. Ostavio ih je i nikada se nije javio...
Nakon tolikih brodoloma, podnesenih žrtvi, razočaranja, teških životnih situacija koje su je zadesile, pronašla je ljubav svog života. Mog djeda – jedinog djeda kojeg sam imala i poznavala. Svaki puta kada pomislim da ljubav ne postoji, da srodne duše ne postoje – sjetim se njih dvoje. Nakon 30 godina veze (nikada se nisu vjenčali), sjećam se kako su još uvijek jedno drugom tepali :»Miško moj, volim te». Nakon 30 godina veze, još su se uvijek ljubili, grlili, držali se za ruke kada su išli u šetnje...
Moja baka je pred kraj svog života teško oboljela. Rak joj se proširio cijelim tijelom. Naizgled krhko tijelo svejedno se dugo godina nije dalo slomiti. Tek sada znam da je razlog tome bio moj djed, koji ju je držao na životu svojom ljubavlju. On je iznenada preminuo prije nje. Točno tjedan dana kasnije, na isti dan i gotovo u minutu, moja baka se predala i bolest ju je uzela. No, meni se čini da je umrla od tuge. Godinama se borila, a sad kad ljubavi njenog života više nije bilo, nije se imala razloga više boriti i jednostavno se predala, ne bi li se što prije s njim našla u nekim čudnim i divnim prostranstvima svemira (kažem svemira a ne raja jer je moja pokojna baka bila ateist).
Dakle, ni moj otac ni moja majka nisu imali vlastiti primjer sretnog braka u svome djetinjstvu, pa tako nisu mogli imati normalni brak, pa tako nisu ni mogli normalno odgajati svoju djecu u prekrasnom obiteljskom okružuju.
Da ne bi bilo zabune, nimalo im ne zamjeram. Moja me majka više odgajala nego moj otac, jer njega gotovo nikada nije bilo doma. Majka me odgojila na način da uvijek moram razmišljati svojom glavom, da budem slobodna, slijedim svoje snove i da nikome ne dozvolim da me uguši. I na tome sam joj beskrajno zahvalna.
Naravno, ni ja nisam imala ponešto sreće s ljubavi. Predala sam se muškarcu koji je učinio upravo ono što mi je majka oduvijek savjetovala da si ne dozvolim – a to je da se nikada ne prepustim muškarcu do kraja, jer će tako on moći upravljati mojim životom. No, bilo je prekasno. Ja sam se zaljubila, bila slijepa i glupa od te ljubavi i dozvolila sam muškarcu da me mijenja. Modelira. Ostavila sam sve što mi je bilo bitno u životu – kako bi on bio sretan. A ja? Ja sam pak bila sretna ako je on sretan. Dobili smo dijete i godinama sam živjela u zlatnoj krletci koja me polako ali sigurno sve više gušila. Da ne ulazim dublje u problematiku, jednostavno sam pukla. Kada sam počela malo više misliti na sebe – to je predstavljalo problem. I mislim da je upravo to bio razlog mog razvoda braka! Jednostavno obiteljski život koji sam imala nije bio na moje zadovoljstvo. Da netko ne bi krivo shvatio, dok sam voljela svog muža – ništa mi nije bilo teško žrtvovat. No, kada je ljubav počela splašnjavati i kada sam vidjela da nisam osoba koja se može vezati za posesivno ljubomornu osobu, to je označilo kraj ljubavi prema njemu, a potom i kraj braka. Moj bivši suprug je dobar čovjek i prekrasan otac, ali nije bio za mene. On je pak imao malo drugačije djetinjstvo od mog, pa je njemu razvod pao puno teže nego meni (ja sam se od svega oporavila za dva dana). Nakon razvoda ja sam ponovno DISALA! Osjećaj koji sam godinama pokušavala potisnuti duboku u sebe. osjećaj – kojeg se nikad više neću odreći! Ni za koga!
Dakle, zašto sam sad sve ovo ukratko opisala (ako je netko pomislio da nije ukratko – nego da sam preanalizirala stvari na široko i na dugačko – neka se ne zavarava – ovo su bile samo natuknice)!
Pitam se imam li ja zbog svega možda iskrivljenu sliku moralnosti? Evo, moja Darling me godinama već pokušava uvjeriti da moja shvaćanja nisu ispravna. Ali ja i dalje živim za trenutke... Za trenutke koji mene čine sretnom, neovisno o bilo kome na ovom svijetu! Sebično?! Sigurno jest! Ali čini mi se da sam u svom životu bila dovoljno nesebična osoba i da je sada napokon došao moj trenutak da činim ono što mene čini sretnom!
Moja Darling bila je u svim fazama mog života, koje su joj sigurno činile popriličan napor za pratiti ih, pogotovo njoj – koja je zakleti moralista (što je nadasve hvalevrijedno)!
Bila je sam mnom u trenucima kada sam bila prevarena, varala i kada su drugi varali sa mnom! Ali opet – ja na te situacije nikada nisam gledala kroz prizmu vrijeđanja nekoga. Gledala sam kroz prizmu slobode. kroz perspektivu da i ja smijem biti sretna – ukoliko me to čini sretnom.
Priznajem, neke stvari ipak nisu moralno korektne, ali ja sam sebe dovoljno puta kočila u životu, da bih to nastavila činiti i dalje.
Evo poznajem jedan par. Ona je u braku, on je u braku. Oboje imaju obitelj, ali nisu sretni. Neki ljudi jednostavno u braku ostaju zbog djece, misleći da će im djeca biti sretnija. Nikada nisam bila pristalica te teorije – upravo zbog svog djetinjstva s takvim brakom mojih roditelja. Imala bih puno zdravije i ispunjenije djetinjstvo da su se rastali odmah kada su se prestali voljeti. No, vratimo se na ovaj par. Mogu poštivati takvu odluku, jer znam koliko je teško rastati se imajući dijete. Koliko je pametno ostati u braku zbog djece – nisam baš sigurna. Ja nisam. I sada – ovima se dogodila ljubav. Jebiga, u trenutku slabosti pokleknuli su i dogodila im se ljubav. Možda se nisu smjeli predati njoj dok ne rasčiste svoju situaciju (kako bi to moja Darling sigurno rekla), ali realno gledajući odlučili su da je pametnije ovako.
Pravo pitanje je slijedeće. Oboje su uvjereni da je zbog djece pametnije ostati u braku. Ali isto tako su ljudi od krvi i mesa koji žude za ljubavlju kao svaki čovjek na ovom planetu. Pitanje je – jesu li se smjeli prepustiti ljubavi ili ne. Ja bih rekla DA, moja Darling bi odmah rekla NE! Tu je razlike između nas dvije. Ali neka, da smo svi isti na ovom svijetu – sigurno nam ne bi bilo veselo.
Moja razmišljanja je da čovjek ima pravo na vlastitu sreću. Moja Darling bi se složila s tom tezom i odmah je upotpunila slijedećim riječima: «SVE DOK TO NE MOŽE POVRIJEDITI DRUGE OSOBE!»
Slažem se, naravno, ali odreći se ljubavi, pa... bolje se odreći zraka, hrane ili vode.
Ko zna što nam život nosi... Ko zna, možda se oboje razvedu i na kraju završe zajedno... Ko zna... Možda nikad, a možda...
U svakom slučaju, znam da činjenica što su se našli – ih čini sretnima. Ispunjava njihov sumorni život. Možda i nije morlano ispravno, ali po meni je ljudski.
Svi ljudi griješe! Ko je bez grijeha neka baci kamen prvi!
Zbog ovakvog mog razmišljanja često nailazim na kritike. Da, možda i jesam slobodoumna, ali i ja tražim svoju sreću pod ovim suncem. Jednom mi je moj prijatelj rekao – čemu se opirati sreći? Život je prekratak za to! I ja zbilja ne želim doć na kraj svoga puta i reći da mi je žao što nisam postupala drugačije. Da mi je zbog bilo čega žao!
Nikad ne znaš što nam život nosi – pa uzmi sve što ti on pruža! često sam posegnula za onim što mi je život pružio i često sam ostala povrijeđena i razočarana. Ali ja pak ne želim gledati to na taj način. Uvijek gledam na sva razočaranja pozitivno! Barem sam ih imala priliku proći i zbog toga mi nije žao! Nije mi žao što sam prkosila društvenim normama niti što sam se u trenucima borila protiv cijelog svijeta. Sve dok me to ispunjavalo i činilo sretnom!
Prvo pitanje koje bi postavila svom psihijatru, kada bi se odlučila izraditi svoj psihološki profil – bio bi: jesam li normalna osoba što tako razmišljam?
Uostalom, zar mi ijedno biće na ovom svijetu ima pravo reći – što je normalno a što nije?!
Ja sam čovjek željan ljubavi i pažnje – baš kao i svaki čovjek na ovom svijetu. Ali razlika između mene i drugih je ta – što ja nemam predrasuda... A očito ni morala...
