Darling me sad ponukala da napišem post. Kako se u zadnje vrijeme u našim isprepletenim životima sve vrti oko tog još uvijek nezačetog dijeteta, i kako je to oduvijek bilo i bit će, i ja imam osjećaj kao da radim ponovno na dijetetu, iako moja maternica i spolovilo nisu u igri.
No, sjetila sam se kako je to bilo kad sam ja krenula raditi na svojoj curici. Da, i prije nego je bila začeta, ja sam znala da će biti curica. Toliko sam silno željela žensko dijete, da se bojim da bi se čak razočarala kada mi želja ne bi bila ispunjena. Naravno, svaki roditelj priželjkuje da mu dijete bude živo i zdravo, ali ja sam silno željela curicu.
Neki bi rekli da sam premlada ostala trudna, ali ja tvrdim suprotno. U trenutku kada sam poželjela to dijete, bila sam spremnija nego bilo tko na ovome svijetu. Mislim da bi čak i poludila da nisam ostala trudna. I napokon, nakon tri mjeseca konstantnog oplođivanja, konačno sam ostala u tom drugom, blaženom stanju. Sjećam se kao da je bilo jučer, tog jutra kada sam napokon napravila test na trudnoću. Grčevito sam iščekivala tih prokletih 5 minuta da se bilo što ukaže na tom prokletom štapiću, kojem više ni ne znam broja!
I napokon!!! Ukazale su se dvije crte! Osjetila sam kako mi osjećaj sreće ispunjava svaki milimetar tijela. Počela sam skakat ko luđakinja, obećala svom trbuhu i tom malom grašku unutra da ću biti najbolja mama na svijetu! Iako još skeptična prema rezultatu testa, objavila sam vijest cijelom svijetu i odmah se naručila kod ginekologa na pregled.
Žena je umrla od smijeha i rekla: ali gospođo, još je rano za prvi pregled, dođite za mjesec dana. Ja si mislim, jes ti normalna, ko će čekat da prođe mjesec dana. I naravno, naručila se kod privatnika, kod kojeg sam na kraju i vodila trudnoću. Naravno, s boljom opremom nego kod ovih socijalaca, potvrdio je ono za čime sam tako dugo čeznula i rekao: postat ćeš MAMA! Samo su mi te riječi odzvanjale: MAMA! BIT ĆU MAMA!!!!
Odmah sam se primila literature i kao svaka histerična trudnica krenula proučavati svaki korak i svaki stadij trudnoće, kao i svaki stadij razvoja ploda. Hm, koja grozna riječ : PLOD! To nije bio PLOD, to je bila moja bebica!!!
Nakon točno 4,5 mjeseca (baš kao što su mi i govorile starije i iskusnije žene) po prvi puta sam osjetila svoju bebicu! Ja i moja (sada već bivši) muž vraćali smo se s medenog mjeseca. Sjedili smo u autobusu, kada sam osjetila nešto čudno. Riječima se to ne može doslovno opisati i vjerujem da svaka žena ima drugačiji pojam za opis tog osjećaja. Najbolje čime bih ja to mogla opisati jest da sam osjetila kao laganu struju koja prolazi kroz moj trbuh u nekakvim čudnim ritmičnim pokretima. Kao nekakvi crvići da se poigravaju u mom trbuhu! Ali ja sam znala – moja beba se po prvi puta riče!!! Krenule su mi suze od sreće! (Sada već bivšem) mužu stavila sam ruku na trbuh i vrisnula da me cijeli bus čuo: Osjećaš li je?!?!?!?!?!?! (Naravno ni tada nisam 100% znala da će biti curica, ali moja želja je bila veća od spoznaje). Sjećam se da je s naporom pokušao osjetiti bilo što, ali naravno, u toj fazi beba je još premala da bi je se moglo osjetiti s vanjske strane trbuha. Žalosno je samo uzdahnuo i rekao: Ne. No, ja sam je osjećala. Kako su dani prolazili i beba sve više rasla, kao i moj trbuh ( a stražnicu da i ne spominjem – imala sam osjećaj da nosim blizance u guzici – svakog u jednom guzu), tako se i njeno ritanje već moglo osjetiti izvana! No, kao pravi mali hahar, kakva je i danas, nije dala bilo kome da je osjeti. Znala je igrati nogomet satima, a čim bi netko stavio ruku na moj trbuh – prestala je! Sjećam se, pred kraj trudnoće, doslovno se moglo vidjeti kako mi trbuh pleše – s jedne strane na drugu! Dan kada mi je moj ginekolog rekao: Čestitam – dobit ćete djevojčicu, sjećam se kako se moj (sada već bivši) muž iznenadio i bio sretan, ali ja sam doktoru samo smireno rekla: Znam. Pitao me kako znam, a ja sam odgovorila – Nema šanse da je dečko. Kad bi mi i rekli da je dečko, ja vam ne bi vjerovala! Dani su prolazili, tjedni su bili iza mene, a dan kada ću ugledat svoje dijete se približavao! Kao i svaka prvorotkinja, pomalo me bilo strah poroda. Nisam znala što očekivati. Nisam znala hoće li boljeti. proučavala sam svu moguću literaturu na koju sam naišla, slušala razna iskustva i sada znam da ništa od toga nisam trebala! Svaka žena ima vlastito iskustvo, koje mora sama proživjeti. Svaki porod se razlikuje. No, ja sam sebi zacrtala kako moj porod mora izgledati! Znala sam da moram roditi prirodnim putem, bez lijekova i sredstva protiv bolova (jer ako su mnoge mogle izdržati – mogu i ja) i znala sam da želim da moj (sada već bivši) muž bude kraj mene u rađaonici. Ja od svoje zamisli nisam odstupala! Glupača! Kao da sam zadnja štraca sa sela, nepismena, čak i one imaju više slame u glavi od mene.
Došao je i taj dan! To jutro, bio je ponedjeljak, jedan od najtoplijih dana u godini u sredini ljeta, ja sam se zaputila na redovnu kontrolu u bolnicu. Sva podbuhla, naotečenih nogu i stopala, s 25 kg više nego 9 mj. ranije. Nadobudni doktor rekao mi je kako beba, iako je mama nestrpljiva, ne misli izać još koji dan! Nisam bila presretna, jer mi je taj dan bio termin, a i već sam jedva hodala (više sam se gegala) i više od ičega htjela sam vidjeti svoje dijete. Vratila sam se kući, onak jadna, non stop buljeći u svoj trbuh i ispitujući ga – Dobro mala, kad ti misliš izać već jednom? Naručila sam pizzu, gledala telku i kad sam pojela zadnju kriušku, osjetila sam kako mi nešto curi niz noge. Digla sam se s kauča i vidjela kako je na podu sve mokro. Mislila sam si – jebote, nije vrag da sam se popišala, a da ni ne znam. nazvala sam (sada već bivšu) svekrvu i pitala – jel moguće da mi je puknuo vodenjak? Mislim – popišala sam se po podu! Naravno, ova u smijeh i samo je potvrdila moje sumnje. Ali, kako je to moguće – pa doktor mi je rekao da ništa prije kraja tjedna! No bila sam skroz smirena. Nazvala sam (sada već bivšeg) muža, rekla mu da mi je puknuo vodenjak i da bi trebao doć po mene što prije i nek pazi kak vozi (pošto smo dva tjedna prije pod lažnom uzbunom lažnih trudova iz lokacije A do lokacije B, za koju je inače potrebno oko cca 30 minuta – stigli za 7,5 minuta). Dok je on došao i maltene me htio odnijeti do auta, ja sam rekla neka pričeka, da moram još oprati podove pošto je sve bilo mokro! Gledao me ko da sam popizdila, ali ja sam uzela krpu i išla brisat podove. Nisam željela otići u bolnicu dok nisam očistila stan! Ne vjerujući svojim očima i ušima, i ne imajući previše izbora, uzeo je krpu, obrisao podove, pospremio stan, uzeo torbu koja je već mjesec dana (po naputku iz knjige) spremno čekala, ubacio me u auto i put bolnice. Ja sam non stop kukala i jambrala da za koji kurac odmah moramo u bolnicu, da još ni trudove nemam (iako žena kad joj pukne vodenjak se mora neovisno o trudovima zaputiti ODMAH u bolnicu)!
Došli smo pred rađaonicu, žena otvara masivna željezna vrata i ljubazno upita: Izvolite? Ja rekoh: Došla sam rodit! Puko mi je vodenjak! Hahahahahahaha! Žena me potom odmah uvela u predrađaonicu, doktorica odmah stigla, rekla: Skinite taj uložak, nek vam voda slobodno istječe. Ja pogledala onu sirotu čistačicu koja je netom oprala podove i s toliko jada što ću ženi sad sjebat sav trud i napor, po nalogu doktorice krenula šetat po predrađaonici, ostavljajući lokve vode na podu iza sebe.
Potom su me pozvali na pregled i doktorica mi je odmah rekla: Gospođo, vaša plodna voda je zelena. Znala sam što to znači, ali kako je to bilo nešto što nije bilo u opisu mog plana rađanja, jednostavno sam prečula. Glupača, naravno, jer zelena plodna voda znači da je dijete već obavilo nuždu i da pod hitno mora van, ne bi li došlo do komplikacija u kojem bi se moglo ugušiti u vlastitom izmetu!
No, da, ja od svog plana nisam odstupala. Doktorica me odvela na obradu (klistiranje, brijanje....) i potom ponovno u predrađaonicu. Bila sam još uvijek sama u toj prostoriji, bez trudova iščekujući daljnji razvoj situacije. Kroz par minuta oko mene stvorila se četa doktora, predvođeni mojim ginekologom na telefonskoj lini, koji im je vrištao: Vodite je na carski! Nakon što me jedan od te čete doktora oko mene, pregledao (da, sad znam kako se osjećaju krave kad im veterinar u unutrašnjost gurne ruku do lakta), izjavio mi je: Gospođo, dijete vam je glavom zapelo u rodnici, a kako nemate trudove, postoji mogućnost da ćete morat na carski rez. Jeste li voljni potpisati? U nevjerici sam ga gledala dok mi je u ušima odzvanjalo: CARSKI?!?!?!?!?! ALI JA SVA ŠTIVA O CARSKOM NISAM ČITALA!!!! Jednostavno sam ih ignorirala! Ja ću roditi prirodno, bez sredstva protiv bolova, s (sada već bivšim) mužem kraj zatiljka koji će me držati za ruku! Kaj je vama?!?!?!?! kakav carski! Ne dolazi u obzir! Deklarativno sam odbila potpisati! Naravno, zrno zdrave pameti mi je ipak bilo u glavi, pa sam pitala je li mi dijete ugroženo. Odgovor je bio: Za sada nije, vidjet ćemo kako će se situacija razvijati, kroz neko vrijeme ćemo vas ponovno obići. Dajte joj drip. Nakon toga, prikopčali su me na infuziju kroz koju je kapao famozni drip. Rješenje svih mojih problema! Sad ću imati trudove i lijepo roditi! Proklinjala sam satima onog jebenog doktora koji mi je rekao kako neću roditi do kraja tjedna i onu jebenu pizzu koju sam pojela prije kojih 3 sata, jer sam toliko bila žedna da bih mogla popiti galon vode, a nisu mi dali! naravno, u svojoj famoznoj torbi, imala sam vode, pa dok nikog nije bilo, kriomice sam je ispijala! Nazvala sam (sada već bivšeg) muža na mobitel i rekla mu: Ovi nisu normalni – oće me na carski vodit! Ovaj sav u panici i strahu mi je rekao nek čine kaj god treba, što sam ja koza protumačila da on u biti ne želi bit na porodu, pa su me počeli šorat hormoni! Krenula sam plakat, jebat mu sve po spisku da se nismo tako dogovorili – da kaj ću ja sad sve morat prolazit sama, da je obećao da će bit kraj mene, bla bla bla! Nakon nekoliko mučnih sati provedenih u toj prokletoj predrađaonici, dok je kroz nju proefiliralo već nekoliko žena koje su konačno i došle u rađaonu i napokon i rodile, a ja još uvijek tu žedna čamim (zbog one jebene pizze), napokon počeli su mi trudovi! Zadnja slamka spasa. Prikopčali su me na CT prateći otkucaje bebinog srca i provjeravajući me svakih pola sata, s time da sam morala brojati razmake trudova i izvještavati ih. Napokon, trudovi su već bilo toliko jaki i bolni, ali opet nedovoljni da me slome da zatražim jebeno sredstvo protiv bolova! Kakva koza! :))) Razmak je sada već bio svakih pola minute i doktor je ponovno svoju ruku rinuo u mene. Nakon namršetnog lica, s uzdignutim obrvama i konzultacije s ostalim liječnicima, obznanio mi je: Gospođo, žao mi je, ali ne možemo više čekati. Pripremite je za carski! Šumilo mi je u ušima! Vjerovat nisam mogla! Uhvatila sam sestru za ruku i jedva prozborila: Obavijestite moga (sada već bivšeg) muža! Doživjela sam ŠOK u tom trenutku. Počela sam se trest ko blesava! Vilica mi je nekontrolirano škljocala, bila sam kao ukočeno drvo koje netko trese bez prestanka. Jedva su mi uspjeli šiknut spinalnu anesteziju u kičmu za vrijeme jednog truda. Ako je netko pomislio da bi me eventualno ta ogromna injekcija zadobivena u sred kralježnice mogla zabolit, neka se ne zavarava, trudovi su bili jači i bolniji od bilo koje igle na ovom svijetu, tako da ubod iste opće nisam osjetila! Doktor me pitao: Gospođo, jeste li dobro? Boli li vas? Mene više ništa nije bolilo, jer je spinalna djelovala instantno. Nasmiješila sam se i rekla kako me ništa ne boli. Na to me pogledao i rekao: Doživjeli ste šok, sva se tresete. Nemojte se brinuti, sve će biti u redu. Odveli su me u salu na operaciju. Potom me sestra upitala želim li biti budna tijekom carskog ili želim da me uspavaju! Znam da me morala to pitati, ali ja joj u tom stanju nisam znala odgovoriti. Izmučena, pitala sam je: Što bi Vi napravili? Srećom, imala sam stručan i pristupačan tim liječnika oko sebe, pa me žena sa razumijevanjem pogledala i odgovorila: Pa ako ostanete budni, moći ćete odmah vidjeti svoje dijete. To mi je bio dovoljan i jedini razlog! napokon, ovaj dan sam čekala mjesecima! Za njim žudila godinama! Nakon toga što mi je plan poroda pao u vodu – ovo je bilo jedino što me držalo da posve ne klonem! DA, naravno da ću ostati budna!!!! Doktori su mi pojasnili da ništa neću osjećati i objasnili mi postupak. Nestrpljivo sam ih pitala kad misle početi, odgovor mi je bio posve nerealističan: Još malo i gotovi smo! U tom trenutku čula sam plač! Moje dijete JE STIGLO NA OVAJ SVIJET!!!!!! Ista ona sestra puna razumijevanja položila je dijete kraj moje glave! Taj trenutak neću zaboravit dok sam živa! Stanje sreće koje sam osjetila u trenutku kad sam je vidjela ne može se opisati nijednom pisanom riječju! Trenutak kada sam ugledala SVOJE dijete! Ono isto dijete koje je u meni raslo prethodnih mjeseci! Znam da svaki roditelj tvrdi da je njegovo dijete najljepše, ali kad sam je vidjela, kad sam je napokon ugledala – činilo mi se da nema ljepšeg stvorenja na ovome svijetu! Prva stvar koju sam pomislila bila je: Bože kako je lijepa. Bože, kakvo prekrasno čisto, okruglo ličeko ima! kakve prekrasne oči! Savršena je! I u tom trenutku, tom djeliću sekunde, znala sam da moj život pripada njoj! U meni se tog trenutka rodila sasvim nova, nadljudska snaga kojom ću je štititi, paziti, i prvenstveno voljeti. Nakon što ju je sestra odnijela, kako bi doktori mogli završiti s operacijom, postala sam svjesnija situacije oko sebe. I dok su mi namještali maternicu, osjetila sam kako me val vruće tekućine (krvi) oblio preko ruku. Tada sam bila u još većem šoku i napala me mučnina, pa sam se pobljuvala po sali, po sebi, sve u svemu nešto odvratno. Nakon završetka operacije, izveli su me kroz hodnik na intenzivnu. U hodniku je bila moja ekipa i moj (sada već bivši) muž, svi u suzama govoreći mi kako su je vidjeli, kako je savršena, kako je lijepa, zdrava, prekrasna...
Ta noć nakon operacije bila je valjda najgora. Uz postoperativne bolove i sestre prepune nerazumijevanja (nakon što sam vrištala od bolova tražeći neko sredstvo koje će me smiriti i odgovora da nisam jedina na odjelu koju boli), jedina stvar koja me držala da sve izdržim – bila je upravo ONA! Tu noć nije smjela biti sa mnom i ja sam samo čekala jutro kada će me prebaciti na odjel, ne bi li ponovno bila s njome!
Dani koji su uslijedili, neću lagati, bili su poprilično teški, ispunjeni bolovima, nemogućnošću kretanja, napadajem poremećaja hormona, baby bluesom koji me posjetio kao po priručniku točno 3. dan, pa sam cijeli dan provela u sobi plačući, frustriranosti radi dojenja i bolova zbog istog, ali sve se isplatilo i ništa mi nije bilo teško podnijeti! Silna glavobolja koju sam imala zbog spinalne anestezije, nestala je u trenutku kada sam je prigrlila na grudi! Kada bi zaplakala, ja sam joj mogla reći: Šššššššš, MAMA je tu! U meni se rodila ljubav poput nijedne ljubavi koju sam osjećala prije. Ljubav prema mom djetetu. Ljubav zbog koje bi u bilo kojem trenutku predala svoj život za njen! Majčinska ljubav! Najjača ljubav na ovome svijetu! Nemoguće je voljeti bilo koga kao što majka voli svoje dijete. Nesebično, predano, bezrezervno... Tada sam i ja to spoznala. Postala sam MAMA!
Post je objavljen 18.08.2009. u 13:45 sati.